Neka bude svjetlo, začuo se Glas s visina preko mračnih pustopoljina. I zaista, ne prođe ni blok reklama kad ono – pojavi se svjetlo.
Ljudi su bili zahvalni na tom daru. Svjetlo je lijepo, svjetlo je milo, da ni svitlosti, ne bi ni fotosinteze bilo…
Mada, kad malo bolje promislim - tama je ono što svjetlo čini lijepim.
Međutim, nije prošlo puno, a čovjek je shvatio da mu je toliko svjetlosti koliko mu je dano – malo. Dan prođe učas, ujutro na posal, popodne s posla, žena, dica, punica, a navečer kad bi se moglo malo odanit, sist s judiman u konobu, popit bevandu i zapivat onu našu – kako ćeš po mrčini?
Pa je upregnuo svoj mozgić i izmislio baklje, lojenice, voštane svijeće, petrolejske lampe. Naravno, nije sve to išlo tako brzo i glatko, ali ne mogu se sad pješke vraćati do stoljeća petog. Uglavnom, nakon par mileniija, onome gore je dosadilo gledati koliko se to čovjek muči pa je nešto tišim glasom šapnuo na uho Alvi Edisonu – neka bude žarulja!
I bi žarulja…
I trajala je ta žarulja trajala, dobro stoljeće i nešto, istina, ne ona ista, ali trajnožareća nit u gljivi od tanušnoga stakla, prebojala je plavi planet u azzuro astrale nijansu. Ipak, neki dovitljivci su neprestance njurgali kako ta žarulja i nije neka posebno korisna stvar, budući da se tek mali dio energije pretvori u svjetlost, a daleko najveći dio se rasipa u toplinu od koje koristi imaju samo komarci, mušice i leptirice.
Pa su mudrijali, mudrijali i pronašli spasonosno rješenje – štednu žarulju! Zamislite čuda, štedna će žarulja osvjetljavati prostor oko nas finom difuznom svjetlošću uz nezamislivo mali utrošak energije. Zbogom rasipništvu i žarećoj niti, pred nama je prava ekološka senzacija! Potrošnja električne energije drastično će se smanjiti, Zemlja je spašena!
Znate, htjeli mi – ne htjeli, svi smo posebno osjetljivi na te eko-proizvode, to je kao garant sretne budućnosti, pa se probudi u nama ona uzvišena misao kako zemlju nismo nasljedili od svojih predaka već posudili od svojih unuka i bude nam nekako lakše dok kupujemo sve te nepotrebne zvizdarije s eko oznakama na ambalaži. A za nevolju, taj se prefiks eko danas vezuje uz sve i svašta, širi se kao pošast ne samo uz hranu, piće, već vjerovali ili ne, pojavili su se eko bageri, viljuškari, čak i tankeri!
No, vratimo se našoj štednoj žarulji. Kad je osvanula na policama trgovina, ostali smo malo zabezeknuti jer je koštala kao svetog Petra kajgana, dobrih deset puta više nego ona obična, ali eto, računali smo - nije u šoldima sve, najvažnije da štedna žarulja puno duže traje.
Šipak duže traje!
Mislim, može onaj trajat i vlašku godinu pod uvjetom da je nikad ne užgeš. Znam, pojavljivale su se neke teorije da nju ne valja stalno palit-gasit nego je pustit neka svitli, ali opet s druge strane, time pada u vodu ona tlapnja o uštedama i spašavanju planete.
Štedna žarulja je kolosalni zajeb. Zapravo, štedna žarulja je ogledni primjer divljega kapitalizma koji ne preže ni pred čime. Najprije ti prodaju neku humanu ideju i kad si napola kuvan i pečen, uvale ti kao novi proizvod po mnogostruko većoj cijeni, a ti nakon svega, ne smiješ priznat sebi da si najobičniji tudum koji se dao navuć na te šuplje priče.
I svi to kao znamo, ali nekako šutke prelazimo preko toga pa i dalje kao omađijani vadimo iz škrinje u supermarketu delikatesne bokune škampi i jastoga ulovljenih u djevičanskom moru negdje blizu Nigerije, a zapravo nam ne dolazi do malih sivih ćelija da je to zapravo salamaštrano riblje meso oblikovano u kalup tako da nalikuje na skupocjeni rep.
Nakon što uz svjetlost svijeće, pardon – štedne žarulje, priredimo romantičnu večeru za svoju dragu, nakon ukusnog jela možemo nazdraviti juicom od naranče koji je gle čuda – napravljen od tikve! Piše na onoj deklaraciji sitnim slovima – proizvod „može“ sadržavati komadiće naranče. Može, ali ne mora.
Neprestano nas tlače nekakvim novim propisima i standardima kojima kao moramo udovoljiti ako želimo biti dio naprednog i civiliziranog svijeta, šuć muć truć povrać, a iza svega se krije zapravo perfidni način trgovine. Oni će nam izaći u susret i prodati da prostite know-how, jer eto mi svoga nemamo. Malo smo se pogubili u tranziciji.
Nekad su nam krezubi mamlazi na kantunima prodavali cigle za slobodan prolaz, a ovi današnji banditi, premda izgledaju finije i uglađenije nisu ništa bolji, naprotiv.
Revolucija počinje sutra ujutro u četiri i četrdeset pet, na parkingu šoping centra šajze-komerc, a u slučaju lošeg vremena odgađa se dok se ne vratimo s godišnjeg odmora.
Post je objavljen 28.05.2014. u 20:50 sati.