Misto radnje - čiovska kaleta blizu svetoga Osiba, vrime radnje nepoznato, ali prošlo je barenko pedese' godin, glavni junak Vice, težak i ovako i onako, prčka ništo po konobi. U jednen trenutku zazivje svoju, da prostite - zenu.

- Đove!

Đove muči.

- O Đoveee!

Đove još muči

- Đoveeeeeeeeeeeee!

- Koju se gospu dereš doli iz dvora, oli ne vidiš da na taraci robu prostrijen, bit će ti jope vino udrilo u glavu! - bisno će od gori, da prostite - zena Đovana

- Ne bacilaj ti na moje vino, nego mi reci - kakvo će vrime, oće li kiša?

Đovana na trenutak spusti maštil na pod, baci pogled negdi u daljinu i sva kuntenta vrati poruku svome Vicencu - Ilija govori da neće!

- Dobro je.

Ma nije uvik bilo tako dobro, dikod bi Đove sva zabrinuta javila - Ilija se cili namušija, ima bit da će sneverat. Tribalo bi pozatvarat škure.

Da se razumimo, Ilija nije bija neki sveznajući lik koji je tih godina radija u meteorološkom zavodu, Ilija čak nije bija ni čovik, zapravo lažem, jedno vrime je bija čovik a onda se prometnija u svece, posta je vrhunski stručnjak za grome i nevere. Judi su ga puno štovali pa su u njegovu čast podignuli crkvicu na vrj brda sa čijeg su podanka brali najbolji kamen za gradnju kuća i palaca.



I to brdo moćnoga Ilije Gromovnika nedaleko od Trogira, preciznije - iznad Segeta, ostalo je za vike vikova najbolji predskazatelj vrimena. Po obliku i boji oblaka povrj Ilije, znalo se je li vrime za poć u poje, ili je boje ostat doma.

Naravno, takvih brda- meteorologa ima puno, zapravo di god se makneš, svako naše misto ima barem jednu goru koja "govori" kakvo će vrime, ali ovdi je interesantno šta naš Ilija nije ni najveća, a kamo li najdominatnija kota unaokolo.

Okružile ga Vlaška, Labišnica i Vilajica i pazidu na njega ka da su mu starije sestre, a njemu ugodilo, pa se kočoperi nad trogirskim poljima i livadama ka da zna da je on prvi nasljednik u fameji. Sestre će se danas-sutra poudavat, a svo stanje i imanje ostat će njemu, e!



Skužajte, malo san uteka od zadane teme. Ma zapravo, velike teme ovdi i nema, ako izuzmem da šta se našeg Ilije tiče, ništa nisam zalaga. Bija je i osta omiljeno brdo iznad grada sa lipon i šesnon crkvicom na vrhu i ako se oš popet na njega ne moraš se njanci oznojit (pogotovo ako ideš auton).



Istina, s one gornje strane koja gleda prema Baradićima, cili je isfrižan, ujiden i natučen. Kamenolom, odnosno - kava kako mi užamo reć, raširila se priko svake mire i znajući koliko se naš Ilija kroz pusta stoljeća rasuja širom svita, dobro je da ga još uvik ima.



A poseban je gušt doć gori pet minuti prije zalaska sunca, stat, naslonit se na topli zid crkvice, doć malo do daha, gledat kako Trogir gre leć i izgovorit u sebi samo još jeno, juski iskreno - fala.

Sreća je kad si živ. Sreća je kad si zdrav. Sreća je recimo - kad imaš rođendan. Rođendan je dan koji ima posebnu boju, okus i miris. Za svakog od nas. A zamislite kakva je tek sreća kad baš vaš rođendan proglase - Svjetskim danom sreće! Ali pazite, ne radi se tu o odluci neke samoproglašene općine Bršljanovac koja se očajnički želi otcijepiti od Velike gudure. Naime, ako slučajno još niste čuli za to, Ujedinjeni narodi su prije tri godine, na prijedlog kraljevine Butan, jednoglasno odlučili da će se ubuduće svakog 20. ožujka slaviti Međunarodni dan sreće!

Jupiiiii! Živjela kraljevina Butan! Pokazali su se umnogome naprednijima od nas, stanovnika Republike Propan.

Naravno, ovo sve ne znači da bi ostali dani u kalendaru trebali bit manje sretni od 20. ožujka, ali u svakom slučaju - godi. Ako ništa drugo, obavio sam dobar lobistički posao, he he...

Istina, čak sam i ja u tom Danu sreće u jednom trenutku ostao osupnut kad je vazdamrgodni Tješimir demonstrativno ustao sa svog radnog mjesta i zavapio - pun mi je kufer sriće! Šta oni meni imaju određivat oću li ja bit sritan il neću - eto jin sad na, ja baš oću bit nesritan - teatralno raširi ruke, zahvati nespretno čikaru s vrućon kafon i prolije je po tleju!

Čak i ako zanemarimo aktualnu happymaniju koja ovih dana trese i drma čitavim svijetom, pa i navučemo tamne naočale, opet ne možemo ne primjetiti kako su se neke stvari zakotrljale u sretnom smjeru.



Ekskes mua, ali opet se časkom moram vratiti na taj 20. ožujka. Osim što je proglašen Danom sreće, tog se dana obilježava i Svjetski dan pripovijedanja! E sad da me ubijete, ne znam čije je to kraljevine prijedlog bio (khm, khm), ali smo i u tom pogledu uspješno povezali obe sastavnice u samo jednoj riječi - Pričigin!
Pričigin, jedan, jedinstven i neponovljiv festival usmenog pripovijedanja, u svom osmom izdanju doživljava potpuni trijumf. Od samih početaka, od ideje profešura Petra Filipića i dalmoš-purgera Renata Baretića, da se na neki način obnovi umijeće pričanja, a ne samo pisanja i čitanja priča, do spektakularnih dometa ove manifestacije, i nije prošlo isuviše vremena.

A Pričigin zapravo nije ništa drugo nego urbana verzija drevnih večeri uz komine, komoštre i gradele, kad su se oko vatre okupljale čitave obitelji i susjedi, pa bi uvijek netko vješt i blagoglagoljiv poveo priču, najčešće o vilama, vješticama, hajducima i vukodlacima. Priče su se pričale do dugo u noć, mnoge od njih stoput ispričane, ali nikada na isti način. A onda je došla letrika i televizija i pričanje priča je o'šlo uprdec.

I zato je danas zaista velika sreća što je taj plam oko komina nanovo užgan, dovoljno je vidjeti nasmijana lica u krcatim dvoranama kako uživaju u tako fantastičnoj, a opet veoma jednostavnoj vještini kao što je - pričanje.



Ali to nije sve! Splićani i oni koji su to oduvijek željeli postati, ovih dana nanovo hrle svome Marjanu "samotnoj planini" iznad grada i to ne samo iz dokoličarskih ili nedajblože pohotnih razloga. Mnoge su splitske škole, ustanove, društva, klubovi, organizacije, klape prijatelja, kako god hoćete - dobile svoje parcele na Marjanu i to zamislite čuda - ne radi toga da bi na tim novim posjedima dali maha svojim neostvarenim graditeljskim ambicijama već upravo suprotno - kako bi tu čudesnu šumu sačuvali i oplemenili.

Sreća... je zapravo tako lako dostižna. Potrebno je samo na trenutak staviti sebe u drugi plan. Sreća je najveća kad pomognemo drugome. Tada sretan postaje onaj kome smo pomogli, a sretni smo i mi. Zbog njegove sreće a i zbog nas samih jer smo uspjeli sreću stvoriti praktično ni iz čega pa je još i kvadrirati i kubirati sve do n-eslućene potencije.



A sretan sam i zbog toga što moj škver opet gradi brodove, što je "unutar žice" živo i radno i veselo i sretan sam zbog toga što će mnogi gosti koji ovog ljeta dođu u naš mali grad ostati ugodno iznenađeni kad na donedavno zapuštenoj sjevernoj obali ugledaju novu marinu, i što se konačno nakon tko zna koliko desetljeća u ovome gradiću gradi zamislite čuda - trotoar, i sretan sam zbog mog vrlo vlastitog sazviježđa Malog i Velikog Sunca i sretan sam jer sam napisao još jedan post i sad mi još samo preostaje reći sreći - kotrljaj se bejbe!

Još se nije pošteno ni rasanilo, a jutro obojano glavoboljom donijelo je niz teških pitanja. Tko je popio more? Tko je pojeo susjedni otok? Kako bez gladovanja do ravnog i čvrstog trbuha? Odgovora niotkud...



Zrakom su se kotrljali valovi nezdrave vrućine, kao da je netko neovlašten za rad s toplinskim uređajima nasumice uključio svu silu plinskih grijalica. Ne kažu zaludu - bolje da te zmija ljutica ugrize, nego marčano sunce ogrije. Eto kakvi smo mi ljudi, najprije čitavu zimu grintamo kako sunca nema, i kad se konačno pojavi, samo odmahnemo rukom i kažemo - pih, kakvo li si to nikakvo, možeš ti i bolje!



Znao sam da moram hodati što duže. Kružeći obodom luke drevnog Epetiona, pogledom sam ispratio ribare koji su uspjeli pronaći izlaz iz labirinta pličina i sprudova. Poželio sam biti na tom brodu, otploviti s njima, bilo kamo...



Mahao sam, nisu me primjetili. Zaobišavši puntu koja zatvara uvalu, odjednom je zavladala tišina. Osvrnuo sam se. Sve su škure bile zatvorene, samo su vrata jedne neugledne kuće bila otškrinuta. Pokucao sam i pitao dal' smetam, a unutra me, u polumraku dočekao jedan školjkavi činovnik s onim smiješnim crnim rukavima presvučenim preko košulje boje pudinga od marelice.

Na pravom ste mjestu- kazao je.

Bio je to ured za izgubljene prijatelje. Odavno ne čuh o njima ni glasa, ne spazih ni najmanjeg traga, ni mjeseca, ni zvijezda. Kao da su nestali u prostranstvima nevremena.

Školjkavi činovnik mi pruži nekakav komadić papira, što je to, upitao sam ga, a on spremno odgovori - formular za prijavu slučaja.

Kakvog slučaja? - jedva sam izustio.

Pa, želite prijaviti nestanak prijatelja, zar ne?

Da, da, naravno, ali, znate, ja nikad nisam...

Prijavio nestanak prijatelja?

Pa da.

Onda ću vam ja pomoći, ali to će vas koštati trideset kuna.

Ajde dobro, i nije nešto pretjerano - odahnuo sam.

I trideset i pet kuna taksenih maraka!

E znao sam da mora biti još nešto, čim čujem za taj izraz "taksene marke", jednostavno ispalim na nerve. Ovog sam puta, začudo, uspio ostao pribran.
Ali sam za svaki slučaj htio provjeriti - Kako to mislite, trideset pet kuna samo za jednog prijatelja, ili za svih?

A vi ste izgubili više prijatelja?

Da.

Koliko njih?

Pričekajte malo da zbrojim, tri najmanje, ne, lažem - četiri, a da, i ove sam zaboravio, uh koliko je to već, sedam, osam, zapravo - devet.

Devet!

Da!

Je li to vaš konačan odgovor?

Jest.

Moj vam je savjet da prijavite još jednog, u tom slučaju odobravamo popust na grupe.

Dobro, eto, neka ih bude deset!

Deset izgubljenih prijatelja?

Deset!

Hmmmmmm, odmahivao je glavom klimavi čovječuljak, a ja sam postajao sve manji i nespokojniji. Pretpostavio sam da ovako kompliciran slučaj odavno nije imao.

Kad ste posljednji put prijateljevali? - prenuo me iz razmišljanja

Pa ne znam, ima tome vremena...

Tri mjeseca, šest, godinu?

Pa sad, kako s kojim, nisu svi nestali u isto vrijeme.

Nisu svi nestali u isto vrijeme - ponavljao je usporeno, dok je naliv-perom ispisivao formular.

Jeste li primjetili nešto neobično u njihovom ponašanju?

Ne, sve je bilo normalno. Samo su jednog dana, jednostavno počeli nestajati...

I više se nisu pojavili?

Nisu...



Dooobro, evo tu se potpišite, jeste li mi dali novac, jeste, okej, sad ste slobodni - reče mi.

A vi ćete sada, pokrenuti istragu? - okrenuo sam se još jednom prije izlaska iz ureda.

Ne budite smiješni, ne pada nam na pamet.

Molim!? Pa čekajte, taj formular kojeg smo ispunili, to je ipak neka formula za pronalazak, zar ne?

Može biti. Ali uglavnom nije. Sami ste ih izgubili, sami ih pronađite.



Ostao sam bez teksta. Želio sam što prije otići od ovog groznog čovjeka, izaći na svjetlost sunca, pobjeći što dalje...
Zrakom su se i dalje kotrljali valovi bolesne vrućine, ali naspram ledene atmosfere u onom glupom uredu, ovo je bila prava blagodat.

Putem sam sreo jednog nepoznatog čovjeka. Gledao me upitno, prišao mi i gotovo šapćući pitao - molim vas, imate li možda trideset i pet kuna taksenih maraka?
Nisam mu ništa odgovorio, samo sam ga zagrlio. Otišli smo na pivo.

Pojavio se na vratima gradske kavane, okat, visok i krupan, s ogromnim flasterom nasred čela. Kasnio je desetak minuta.
Primjetio je upitnik iznad moje glave.

Ništa me ne pitaj - kaže - obrijao sam se.
Pa zar ti i čelo briješ?
Ne, ne brijem čelo, nego sam se iša umiti nakon brijanja, sageh se, noge mi popuzle, a ja čelom - paf u špinu!
U ebote... jel boli?
Ne pitaj...
Koja je špina?
Armalova, mislim
Kako je ona?
Ko?
Špina. Armalova. Zvuči ka neka Ruskinja.
Ne znam, nisam je pita. Valjda je dobro. Bolje nego ja.

U Omišu smo. Gradiću uklesanom u stijene. Gradiću u kojem Cetina ljubi More. Ugodno je. Kava je dobra. I mirisna.
Vani puše neobično topla bura. Vihori iznad rijeke, ziblje među liticama kanjona, mahne nam usput i već juri dalje prema Braču.

Gradovi koji se nalaze na ušćima rijeka, obično su nešto hladniji od onih potpuno slanovodnih. Omiš, Šibenik, Ploče... Svaka rijeka svoju priču priča. A More sluša. Sve njih. I nas. Pa se smije...

Pokazat ću ti kuću - reče - tu je, odmah preko ceste, niti sto koraka od nas. Zanima me što će ti kuća kazati. Pa ćeš mi reći. Kasnije.
Dobro.

I krenuli smo preko ceste. Na ulicama rijetki automobili, još rijeđi prolaznici. Maškare su zaspale.
U Dalmaciji postaje sve izraženija i oštrija ta vremenska crta između zone sezone i zone zimskog sna. Najprije smo pretjerano živi, a potom pretjerano mrtvi. Ni u čemu ne znamo biti umjereni. Postoji samo vrijeme pijanstva i vrijeme mamurluka. Ništa između. Nada.

Gledaju nas kuće u kojima nitko ne živi, brodovi kojima nitko ne plovi, gradovi u kojima se nitko ne smije.

Hodali smo uskom uličicom u kojoj, ako se pošteno raskriliš, možeš dohvatiti i jednu i drugu stranu, pa zastali na dvadeset i sedmom koraku. Stigli smo pred kuću. Nad vratima se smiješi mali anđeo. To je dobro. To je lijepo.
Kuća je kamena i sama. Otključavamo vrata, jednom, dvaput i već smo unutra. Tama nam ulazi preko kože i donosi srsi. Privikavamo se brzo. Kroz škure prodire tanka linija svjetlosti i gađa suprotni zid. Kao laser. Otvaramo ponistre. Kuća se smije. Širi ruke. Poskočit će, zaplesat će, a onda nećemo znati što s njome.

Prizemlje je nisko i prizemljeno. Uskovrčane skale vode na gornji kat. Na katu kužina, tinel, skoro pa gospodski i jedna velika soba. Velika baš. Za čudo dice. Na sredini koćeta, široka, stara, raspada se. Zidovi goli, sa slikama. Zapravo, tek tragovima slika. Onih obiteljskih, sa brkatim didima i zamaramljenim babama, koje je mjesni fotograf pristojno uljepšao, još davnih tridesetih godina prošlog stoljeća. A nije imao photoshopa.
Kuća je na tri poda. Opet idemo gore, još jednim uskovrčanim skalama. Zid jedan, drugi, treći. Kuća stoput pregrađena, dograđena, razgrađena. Čuvaj glavu, za ostalo ćemo lako. Gore je još jedna soba, možda čak i veća od one na katu ispod. Kamara ima izlaz na taracu, a taraca ima izlaz na grad.



Asti Omiša!
Sveti Mihovil je odmah tu, nadohvat ruke. Peovica, oliti marketinški zvučnije - Mirabela, bdije nad gradom. Nebo je plavetno.



S druge strane pjaceta na kojoj liti buja život. Klapska pisma. Ona prava, čista, izvorna.
Koliko je terci upio taj kamen kroz sve ove godine.




Znaš, mislio sam sve ovo pretvorit u turizam - prenuo me moj domaćin, ima mista za najmanje tri apartmana, ali sad više nisam siguran.
I bolje da nisi.
Šta?
Siguran. I molim te, nemoj više beštimat.
Kad sam zabeštima?
Kad si izgovorija "apartman". To je najgora beštimja. Ajme koja gruba rič...
Dobro, a kad si toliko pametan, šta bi mi ti savjetova?
Otvori školu.
Kakvu školu?
Školu razgovora.
Zar postoji škola razgovora?
Postojat će kad je ti osnuješ.



Ljudi danas zaboravljaju razgovarat. Gube tu vještinu. Nađu se zajedno pa opet šute. Gledaju televiziju. I šute. Čitaju mobitele. I šute. Ako išta razgovaraju, koriste kratice.
LOL
OMG
Pravo kažeš...

Ova ti je kuća žedna ljudskog razgovora. Umrit će od tišine. A vidi samo ovu taracu. Govori sve jezike svita.
E pa to ti i govorim. Evo, vako sam konta, tri aprtmana po osamdeset eura, šezdeset dana, to ti je....
Opet beštimaš!
Kako neću beštimat kad govoriš zvizdarije. Ja razmišljam o biznisu, a ti bi otvara tamo neku školu razgovora, nu! Znaš, ponekad mi se učini da je bolje manje govorit. Izbjegavam govorit ozbiljno da ne izvalim nešto glupo.
E pa vidiš da ti ipak triba Škola razgovora!
Opet ti škola pa škola. O čemu ćemo učit u toj školi?
O tome kako upotrebljavat subjekt, objekt i predikat. Kako izgovorit zarez a kako točku. Kako ne upadat drugome u rič. Uostalom, zašto ne bi govorili o onome šta osjećamo. Osjećaji nikad ne mogu bit glupi.

Evo osjećam da moramo nešto popit!
E super ti je taj osjećaj!



I tako smo malo posli još sili i pili, čak i razgovarali, i Cetina je proticala, i tepla bura je puvala, a ispod onog velikog flastera na njegovom čelu, nabotila je čvoruga.

Alo šinjorina, šesna si ka tiket sa sedam pogodaka!



Toliko si lipa da bi moga izgubit glavu za tobom.



Evo, ispunit ću ti sve šta zaželiš, samo reci, ako triba, kleknit ću i na kolina.



Poaaala kako se lipo jubiš, usne su ti slaje od meda od kaduje



Znan, znan, obeća sam da neću, ali jebi ga, kad je to jače od mene



Olala, ludilo, ajme ča je lipo, iman osjećaj da ću poletit



Super je bilo dok je trajalo, nego sad san se nešto sitija, iman nekih neodgodivih obaveza, aj booooooog!

Nedavno mi je jedan barba u ozbiljnim godinama poslao poruku u kojoj me moli da se registriram na tamo neku frljbrlj stranicu, odaberem njegovu fotografiju i kliknem "like"! To će mu navodno jako pomoći da se u aktualnom natječaju domogne pozicije broj tri, a tim postignućem, on će biti jako sretan. Čovjeka učiniti sretnim samo jednim potezom miša, pa zar to nije divno?
Doduše, bilo mi je malkice čudno jer tipa koji mi se javio nikad nisam ni vidio ni čuo, ne poznajemo se ni realno ni virtualno, čouče di je mene naša? Ćirnuvši na njegov profil shvatio sam da se barba u ozbiljnim godinama strastveno bavi fotografijom pa računam - ajde de, ako će mu moj glas pomoć, neka ga...

Istinabog, fotografija na koju me uputio nije mi se osobito svidjela. ali šta'š sad... Začepio sam nos, kliknuo "like" i vratio mu poruku sa samo jednom rječju - obavljeno!
Nedugo zatim, stiže mi nova poruka, barba je zadovoljen i zahvalan, ali sad mi sugerira kako bi bilo jako dobro kad bi link za njegovu fotku objavio na svome zidu i nagovorio sve svoje prijatelje da glasaju za nju! Ou đizs! Daš mu mali prst, a on se nameći na kažiprst!

M'da, ne pada mi na pamet tlačiti svoje prijatelje, tratiti i svoje i njihovo vrijeme samo da glasaju za nekog lika kojeg nitko od nas ne zna, ali eto ima fenomenalnu fotografiju koja će ga lansirati u foto-orbitu.

Naravno, nisam mu se više javljao, ponadao sam se da će mu moja šutnja biti rječita. Ako će je uopće primjetiti od tih silnih poruka koje je odaslao na sve strane.
Nešto kasnije razmišljam - kad je uopće nastala ta pomama za "lajkovima", tretiranje njihovog broja kao dokaz vrijednosti i društvenog statusa, kako se nečujno uvukla u naše živote i postala nešto sasvim normalno? Zapravo, pomalo čak i zavidim ovom liku, on je fokusirao svoju želju i napravio sve da mu se ona i ostvari. To što će je ostvariti iznudom, njega vjerojatno i ne brine. Uostalom, bio je pristojan, nije prijetio sankcijama. Prodaja cigli je očito evoluirala u virtualnom dobu.

Prije nekoliko dana je u Gradu Anđela održana osamdeset i šesta parada taštine, službenim nazivom - Academy awards ili jednostavnije - dodjela Oscara. Svrha te parade je upozoriti javnost na neravnopravni položaj zaposlenika u filmskoj industriji, osobito onih na najisturenijim položajima. Sirotim ljudima zaista nije lako, moraju se mučiti dijetama i estetskim operacijama, održavati dobre odnose s moćnicima i paparazzima, preživljavati u vilama s deset spavaćih soba, bazenima i teniskim igralištima. Za nevolju, još ih proglase ambasadorima dobre volje pa moraju putovati svijetom, osobito predjelima kojima vladaju jad, glad i smrad.

No, najupečatljivija scena ovogodišnje dodjele Oscara čak i nije usko vezana za nagrade i događaje na velikoj pozornici, naime, sve ih je zasjenila samo jedna fotografija u čiji se okvir smjestilo dvanaest aposto..., pardon - dvanaest selebritija.

Popularna kratkokosa glumica i voditeljica, ujedno i domaćica priredbe Ellen DeGene....pa još nešto, željela je "najboljim selfijem ikada" ovjekovječiti sretni trenutak. Uspjela je u samo dva metra kubična utrpati creme de la creme Zagvozda... pardon hollywoodskog glumišta, ter zamolila prijatelja Bradleya neka časkom ispruži junačku desnicu ruku, izoštri oko sokolovo i opali - pa šta bude!


preuzeto sa https://twitter.com/TheEllenShow

Zahvaljujući suvremenim načinima komunikacije, Ellenin selfie je munjevitom brzinom obišao svijet, i u kratkom roku zaradio preko šest milijuna lajkova. Pretpostavljam da Elle de nešto, nije morala slati okolo mailove nepoznatim ljudima da je klikću kao onaj moj lik, a i zašto bi, svi vole vidjeti nasmijana lica, pogotovo kad su poznati u pitanju. A što jes jes, dobro su se ukomponirali.

Da vam je netko samo prije šest-sedam godina rekao kako će neki selebriti tvitanjem i fejzbučenjem svoga selfija, ostvariti tri i po milijuna retvitova i tko zna koliko milijuna lajkova, vjerojatno bi ga pitali - šta buncaš čovječe, kojim jezikom ti govoriš?

Taj famozni lajk danas postaje univerzalna valuta, etalon za sve i sva, argument za besramnu hvalisavost, znate moja stranica ima osamdeset tisuća lajkova heeeej. Svi ih vole imati, umnožavati, slagati na 'rpe, a oni promućurniji su shvatili kako ih konvertirati u pravu lovu.

Kaže meni Cuki - daj mi ten baks pa'š imat više lajkova!
Ja njem - jel ti to ozbiljno?
Ja sam olvejs ozbiljan!
Super, ten baks danas, ten baks sutra, ja na inkanat, Cukijev tekući u nebesa!

O Lajka, Lajka, zašto li su tebe poslali u svemir?

Tog je dana kiša počinjala ravno trideset i sedam puta. Ponekad pljuc-pljuc, ponekad štrap-štrap, ali najčešće u stilu uvertire orkestralne verzije divot-skladbe "Dalmatino povišću pritrujena". Vani je bilo mrklo i tmurno, a ja sam svakih nekoliko minuta bacao pogled prema jugozapadu tražeći krpicu, ako ne vedrine, onda barem malo light-grey nijanse.
Shvativši da takvom taktikom neću daleko stići, odlučio sam s kišom sklopiti pakt.

Ovako sam joj rekao: Okej kišo, ti si prirodna pojava. Isto kao oblak, isto kao sunce, kao noć, kao dan. Tvoje je da padaš, moje je da hodam. Prema tome - ja krećem, a ti kako hoćeš!

Put me vodio brdsko-planinskom cesticom kroz seoca milozvučnih imena - Mahala,Kotelji, Ložnica, Sapina Doca, Krčulj... No, i ovdje je na djelu ona dobro znana varka da se iza glupavih imena kriju ubava mjestašca u kojima žive vrijedni ljudi. Mada sam ovoga puta bio samo prolaznik, dao sam im obećanje da ću se vratiti vrlo skoro.
Danas sam želio vidjeti nešto drugo - Grebašticu.



Nemojte brinuti, u Grebaštici nitko nikoga ne grebe, Grebaštica je duboka uvala smještena otprilike na pola puta između Primoštena i Morinjskog zaljeva, očima okrenuta prema zapadu, zaštićena od svih opasnih vjetrova, a nekoć je među pomorcima slovila kao dobro sidrište.
Preko Grebaštice je vodio drevni put Tragurium - Scardona kojeg sam već spominjao u nekoliko navrata, a sad mi vrag ne da mira da jednom pokušam rekonstruirati tu trasu koja je osim prometne važnosti označavala i granicu Hilejskog poluotoka.
Osim toga, Grebaštica je imala još jedno, izuzetno važno obilježje - rudnik sa zlatom!
Ma neeeee, naravno da se zezam, ono što je imala Grebaštica vrijednije je ne od jednog, nego od dvadeset rudnika zlata, a to je - izvor pitke vode.



Ljudi su ga od davnina nazvali - Kanela, a kolika je bila njegova važnost svjedoče i dvije utvrde (vjerojatno tadašnjih poduzeća Vodovoda i Kanalizacije d.o.o.) čiji su čuvari budno motrili ne bi li netko neovlašten došao uzimati vodu.
U bezvodnom kraju bez rijeka i potoka, s rijetkim lokvama u kojima se najčešće napajalo blago, Kanela je bila izvor koji je ovom području doslovce donosio - život.



U svakodnevnom govoru, kanela je zapravo špina, pipa, slavina, kako god vam drago bilo, a najčešće je nalazimo na bačvama vina.

Moj prvi susret s kanelom ( s malim "k") bio je dramatičan i traumatičan. Kao trogodišnjak, "pomagao" sam didi u konobi i dok je on u drugoj prostoriji oblagao s kolomašću dijelove turnja, ja sam kao nešto važno prpljetao oko bačava. Naravno da mi je za oko zapela najveća bačva koja je tada bila veća i od mene i od konobe i od kuće, i od pola Čiova. Pri dnu te bačvetine su bila nekakva vratašca iz kojih je izvirivala kanela odgovarajuće veličine (u slavodobitnom položaju dakako). Ja sam tada, iz ne znam kojeg razloga, mislio da je bačva prazna i da se ništa strašno neće dogoditi ako malo odvrnem tu kanelu. Želio sam otkšrinuti čarobna vratašca kao da će me iza njih dočekati Alisa u zemlji čudesa.

I naravno, Alisa se nije ukazala, ali je iz bačve šiknula tolika količina vina da me u roku hitno zalipila za suprotni zid. E sad, ne znam, zaista ne znam, kako sam tu kanelu uspio vratiti u prvobitni položaj, ali se i sad sjećam kako sam sav prestravljen otrčao vani i vikao: Dida, dida, napalo me vino, napalo me vino!
Srećom, šteta nije bila velika, a proliveno vino oduvijek je značilo samo jedno - veselje!
Eto, sa mnom uvik neki belaji vezani za botilje, bačve i demižane...



A na Kanelu ( s velikim "K") me uputila Tina, jedna dražesna šibenska djevojka koja mi je jednom rekla - voda iz Kanele je toliko slatka da se s njome možeš opiti.
I zaista, bila je u pravu. Nazdravio sam s čašom slatke vode za Tininu sreću i zdravlje, pa onda još jednom za zdravlje mojih bliskih i manje bliskih, a odlučio sam i tom čudesnom vodom napuniti sve boce koje sam ponio sa sobom i s hodnikom i dnevnim boravkom.



Nadam se da ovaj post neće čitati neki drčni državni organi koji bi zasigurno za Kanelu promptno raspisali natječaj o koncesiji kako bi skrpali onu mižerju od proračuna, a onda bi se našao neki mlatimudan koji bio ovu vodu flaširao i plasirao na tržište Bliskog istoka.
I zato ću samo reći - gospodo Organi, Kanela ne postoji, ovo je samo bila zawebancija.

A mene je put vodio dalje - preko Morinjskog mosta, Brodarice, skretanja prema Solarisu i konačno - Zablaću.



Zablaće, priznat ćete, isto zvuči malko blesavo, tu je kao neko blato, pa su okolo neke kućice, pa svuda rode, čaplje, vrapci, komarci, a preko svog tog blata, vodi put, obnovljen sredstvima iz pretpristupnih fondova EUa kojim se može doći do velebne tvrđave svetog Nikole, čuvarice ulaza u kanal svetog Ante koji opet vodi do prelijepog Krešimirovog grada.
E sad se ne zezam, prošli put kad sam bio ovdje morao sam voditi računa je li plima ili oseka, je li mjesec pada ili raste jer za prijeći prolaz označen hrpicama klizavog kamenja, bilo je potrebno mnoooooogo vještine.
Danas je tu fantastično uređen put i mostić preko kojeg je milina prolaziti.



Majkemi, htio sam unatoč dvadeset i osmom pljusku tog dana glasno povikati - Živio onaj koji se ovoga sjetio! Živio onaj koji je napiso aplikaciju za pretpristupni fond. Živio onaj koji je povukao sredstva iz... Jebote, a da se malo smiriš, ha, ima tu nekih ljudi koji prolaze i male dice i svašta tu ima...



Nadam se da će i tvrđava svetog Nikole uskoro dočekati bolje dane. A možda čak i ne! Jer će onda početi naplaćivati ulaznice pa će umjesto domaćega svita ovdje doći pedeset milijuna Japanaca, Tajvanaca, Kineza, Irokeza, sidrit će se kruzeri ispred kanala, zaklonit će sunce Jadriji, Zlarinu i Prviću, čak i Kakanu i Zmajanu.



Zato i ovdje odgovorno tvrdim - tvrđava ne postoji, to je samo maketa od kartona koja se nakon trideset i prvog pljuska ovog dana sva ovlažila, naherila i razbila u paramparčad.
Ništa ne postoji.
Eto!