Marketing
Asti O'miša
Pojavio se na vratima gradske kavane, okat, visok i krupan, s ogromnim flasterom nasred čela. Kasnio je desetak minuta.
Primjetio je upitnik iznad moje glave.
Ništa me ne pitaj - kaže - obrijao sam se.
Pa zar ti i čelo briješ?
Ne, ne brijem čelo, nego sam se iša umiti nakon brijanja, sageh se, noge mi popuzle, a ja čelom - paf u špinu!
U ebote... jel boli?
Ne pitaj...
Koja je špina?
Armalova, mislim
Kako je ona?
Ko?
Špina. Armalova. Zvuči ka neka Ruskinja.
Ne znam, nisam je pita. Valjda je dobro. Bolje nego ja.
U Omišu smo. Gradiću uklesanom u stijene. Gradiću u kojem Cetina ljubi More. Ugodno je. Kava je dobra. I mirisna.
Vani puše neobično topla bura. Vihori iznad rijeke, ziblje među liticama kanjona, mahne nam usput i već juri dalje prema Braču.
Gradovi koji se nalaze na ušćima rijeka, obično su nešto hladniji od onih potpuno slanovodnih. Omiš, Šibenik, Ploče... Svaka rijeka svoju priču priča. A More sluša. Sve njih. I nas. Pa se smije...
Pokazat ću ti kuću - reče - tu je, odmah preko ceste, niti sto koraka od nas. Zanima me što će ti kuća kazati. Pa ćeš mi reći. Kasnije.
Dobro.
I krenuli smo preko ceste. Na ulicama rijetki automobili, još rijeđi prolaznici. Maškare su zaspale.
U Dalmaciji postaje sve izraženija i oštrija ta vremenska crta između zone sezone i zone zimskog sna. Najprije smo pretjerano živi, a potom pretjerano mrtvi. Ni u čemu ne znamo biti umjereni. Postoji samo vrijeme pijanstva i vrijeme mamurluka. Ništa između. Nada.
Gledaju nas kuće u kojima nitko ne živi, brodovi kojima nitko ne plovi, gradovi u kojima se nitko ne smije.
Hodali smo uskom uličicom u kojoj, ako se pošteno raskriliš, možeš dohvatiti i jednu i drugu stranu, pa zastali na dvadeset i sedmom koraku. Stigli smo pred kuću. Nad vratima se smiješi mali anđeo. To je dobro. To je lijepo.
Kuća je kamena i sama. Otključavamo vrata, jednom, dvaput i već smo unutra. Tama nam ulazi preko kože i donosi srsi. Privikavamo se brzo. Kroz škure prodire tanka linija svjetlosti i gađa suprotni zid. Kao laser. Otvaramo ponistre. Kuća se smije. Širi ruke. Poskočit će, zaplesat će, a onda nećemo znati što s njome.
Prizemlje je nisko i prizemljeno. Uskovrčane skale vode na gornji kat. Na katu kužina, tinel, skoro pa gospodski i jedna velika soba. Velika baš. Za čudo dice. Na sredini koćeta, široka, stara, raspada se. Zidovi goli, sa slikama. Zapravo, tek tragovima slika. Onih obiteljskih, sa brkatim didima i zamaramljenim babama, koje je mjesni fotograf pristojno uljepšao, još davnih tridesetih godina prošlog stoljeća. A nije imao photoshopa.
Kuća je na tri poda. Opet idemo gore, još jednim uskovrčanim skalama. Zid jedan, drugi, treći. Kuća stoput pregrađena, dograđena, razgrađena. Čuvaj glavu, za ostalo ćemo lako. Gore je još jedna soba, možda čak i veća od one na katu ispod. Kamara ima izlaz na taracu, a taraca ima izlaz na grad.
Asti Omiša!
Sveti Mihovil je odmah tu, nadohvat ruke. Peovica, oliti marketinški zvučnije - Mirabela, bdije nad gradom. Nebo je plavetno.
S druge strane pjaceta na kojoj liti buja život. Klapska pisma. Ona prava, čista, izvorna.
Koliko je terci upio taj kamen kroz sve ove godine.
Znaš, mislio sam sve ovo pretvorit u turizam - prenuo me moj domaćin, ima mista za najmanje tri apartmana, ali sad više nisam siguran.
I bolje da nisi.
Šta?
Siguran. I molim te, nemoj više beštimat.
Kad sam zabeštima?
Kad si izgovorija "apartman". To je najgora beštimja. Ajme koja gruba rič...
Dobro, a kad si toliko pametan, šta bi mi ti savjetova?
Otvori školu.
Kakvu školu?
Školu razgovora.
Zar postoji škola razgovora?
Postojat će kad je ti osnuješ.
Ljudi danas zaboravljaju razgovarat. Gube tu vještinu. Nađu se zajedno pa opet šute. Gledaju televiziju. I šute. Čitaju mobitele. I šute. Ako išta razgovaraju, koriste kratice.
LOL
OMG
Pravo kažeš...
Ova ti je kuća žedna ljudskog razgovora. Umrit će od tišine. A vidi samo ovu taracu. Govori sve jezike svita.
E pa to ti i govorim. Evo, vako sam konta, tri aprtmana po osamdeset eura, šezdeset dana, to ti je....
Opet beštimaš!
Kako neću beštimat kad govoriš zvizdarije. Ja razmišljam o biznisu, a ti bi otvara tamo neku školu razgovora, nu! Znaš, ponekad mi se učini da je bolje manje govorit. Izbjegavam govorit ozbiljno da ne izvalim nešto glupo.
E pa vidiš da ti ipak triba Škola razgovora!
Opet ti škola pa škola. O čemu ćemo učit u toj školi?
O tome kako upotrebljavat subjekt, objekt i predikat. Kako izgovorit zarez a kako točku. Kako ne upadat drugome u rič. Uostalom, zašto ne bi govorili o onome šta osjećamo. Osjećaji nikad ne mogu bit glupi.
Evo osjećam da moramo nešto popit!
E super ti je taj osjećaj!
I tako smo malo posli još sili i pili, čak i razgovarali, i Cetina je proticala, i tepla bura je puvala, a ispod onog velikog flastera na njegovom čelu, nabotila je čvoruga.
Post je objavljen 14.03.2014. u 10:12 sati.