Marketing
Puna mi je Kanela
Tog je dana kiša počinjala ravno trideset i sedam puta. Ponekad pljuc-pljuc, ponekad štrap-štrap, ali najčešće u stilu uvertire orkestralne verzije divot-skladbe "Dalmatino povišću pritrujena". Vani je bilo mrklo i tmurno, a ja sam svakih nekoliko minuta bacao pogled prema jugozapadu tražeći krpicu, ako ne vedrine, onda barem malo light-grey nijanse.
Shvativši da takvom taktikom neću daleko stići, odlučio sam s kišom sklopiti pakt.
Ovako sam joj rekao: Okej kišo, ti si prirodna pojava. Isto kao oblak, isto kao sunce, kao noć, kao dan. Tvoje je da padaš, moje je da hodam. Prema tome - ja krećem, a ti kako hoćeš!
Put me vodio brdsko-planinskom cesticom kroz seoca milozvučnih imena - Mahala,Kotelji, Ložnica, Sapina Doca, Krčulj... No, i ovdje je na djelu ona dobro znana varka da se iza glupavih imena kriju ubava mjestašca u kojima žive vrijedni ljudi. Mada sam ovoga puta bio samo prolaznik, dao sam im obećanje da ću se vratiti vrlo skoro.
Danas sam želio vidjeti nešto drugo - Grebašticu.
Nemojte brinuti, u Grebaštici nitko nikoga ne grebe, Grebaštica je duboka uvala smještena otprilike na pola puta između Primoštena i Morinjskog zaljeva, očima okrenuta prema zapadu, zaštićena od svih opasnih vjetrova, a nekoć je među pomorcima slovila kao dobro sidrište.
Preko Grebaštice je vodio drevni put Tragurium - Scardona kojeg sam već spominjao u nekoliko navrata, a sad mi vrag ne da mira da jednom pokušam rekonstruirati tu trasu koja je osim prometne važnosti označavala i granicu Hilejskog poluotoka.
Osim toga, Grebaštica je imala još jedno, izuzetno važno obilježje - rudnik sa zlatom!
Ma neeeee, naravno da se zezam, ono što je imala Grebaštica vrijednije je ne od jednog, nego od dvadeset rudnika zlata, a to je - izvor pitke vode.
Ljudi su ga od davnina nazvali - Kanela, a kolika je bila njegova važnost svjedoče i dvije utvrde (vjerojatno tadašnjih poduzeća Vodovoda i Kanalizacije d.o.o.) čiji su čuvari budno motrili ne bi li netko neovlašten došao uzimati vodu.
U bezvodnom kraju bez rijeka i potoka, s rijetkim lokvama u kojima se najčešće napajalo blago, Kanela je bila izvor koji je ovom području doslovce donosio - život.
U svakodnevnom govoru, kanela je zapravo špina, pipa, slavina, kako god vam drago bilo, a najčešće je nalazimo na bačvama vina.
Moj prvi susret s kanelom ( s malim "k") bio je dramatičan i traumatičan. Kao trogodišnjak, "pomagao" sam didi u konobi i dok je on u drugoj prostoriji oblagao s kolomašću dijelove turnja, ja sam kao nešto važno prpljetao oko bačava. Naravno da mi je za oko zapela najveća bačva koja je tada bila veća i od mene i od konobe i od kuće, i od pola Čiova. Pri dnu te bačvetine su bila nekakva vratašca iz kojih je izvirivala kanela odgovarajuće veličine (u slavodobitnom položaju dakako). Ja sam tada, iz ne znam kojeg razloga, mislio da je bačva prazna i da se ništa strašno neće dogoditi ako malo odvrnem tu kanelu. Želio sam otkšrinuti čarobna vratašca kao da će me iza njih dočekati Alisa u zemlji čudesa.
I naravno, Alisa se nije ukazala, ali je iz bačve šiknula tolika količina vina da me u roku hitno zalipila za suprotni zid. E sad, ne znam, zaista ne znam, kako sam tu kanelu uspio vratiti u prvobitni položaj, ali se i sad sjećam kako sam sav prestravljen otrčao vani i vikao: Dida, dida, napalo me vino, napalo me vino!
Srećom, šteta nije bila velika, a proliveno vino oduvijek je značilo samo jedno - veselje!
Eto, sa mnom uvik neki belaji vezani za botilje, bačve i demižane...
A na Kanelu ( s velikim "K") me uputila Tina, jedna dražesna šibenska djevojka koja mi je jednom rekla - voda iz Kanele je toliko slatka da se s njome možeš opiti.
I zaista, bila je u pravu. Nazdravio sam s čašom slatke vode za Tininu sreću i zdravlje, pa onda još jednom za zdravlje mojih bliskih i manje bliskih, a odlučio sam i tom čudesnom vodom napuniti sve boce koje sam ponio sa sobom i s hodnikom i dnevnim boravkom.
Nadam se da ovaj post neće čitati neki drčni državni organi koji bi zasigurno za Kanelu promptno raspisali natječaj o koncesiji kako bi skrpali onu mižerju od proračuna, a onda bi se našao neki mlatimudan koji bio ovu vodu flaširao i plasirao na tržište Bliskog istoka.
I zato ću samo reći - gospodo Organi, Kanela ne postoji, ovo je samo bila zawebancija.
A mene je put vodio dalje - preko Morinjskog mosta, Brodarice, skretanja prema Solarisu i konačno - Zablaću.
Zablaće, priznat ćete, isto zvuči malko blesavo, tu je kao neko blato, pa su okolo neke kućice, pa svuda rode, čaplje, vrapci, komarci, a preko svog tog blata, vodi put, obnovljen sredstvima iz pretpristupnih fondova EUa kojim se može doći do velebne tvrđave svetog Nikole, čuvarice ulaza u kanal svetog Ante koji opet vodi do prelijepog Krešimirovog grada.
E sad se ne zezam, prošli put kad sam bio ovdje morao sam voditi računa je li plima ili oseka, je li mjesec pada ili raste jer za prijeći prolaz označen hrpicama klizavog kamenja, bilo je potrebno mnoooooogo vještine.
Danas je tu fantastično uređen put i mostić preko kojeg je milina prolaziti.
Majkemi, htio sam unatoč dvadeset i osmom pljusku tog dana glasno povikati - Živio onaj koji se ovoga sjetio! Živio onaj koji je napiso aplikaciju za pretpristupni fond. Živio onaj koji je povukao sredstva iz... Jebote, a da se malo smiriš, ha, ima tu nekih ljudi koji prolaze i male dice i svašta tu ima...
Nadam se da će i tvrđava svetog Nikole uskoro dočekati bolje dane. A možda čak i ne! Jer će onda početi naplaćivati ulaznice pa će umjesto domaćega svita ovdje doći pedeset milijuna Japanaca, Tajvanaca, Kineza, Irokeza, sidrit će se kruzeri ispred kanala, zaklonit će sunce Jadriji, Zlarinu i Prviću, čak i Kakanu i Zmajanu.
Zato i ovdje odgovorno tvrdim - tvrđava ne postoji, to je samo maketa od kartona koja se nakon trideset i prvog pljuska ovog dana sva ovlažila, naherila i razbila u paramparčad.
Ništa ne postoji.
Eto!
Post je objavljen 03.03.2014. u 17:23 sati.