Sreća je kad si živ. Sreća je kad si zdrav. Sreća je recimo - kad imaš rođendan. Rođendan je dan koji ima posebnu boju, okus i miris. Za svakog od nas. A zamislite kakva je tek sreća kad baš vaš rođendan proglase - Svjetskim danom sreće! Ali pazite, ne radi se tu o odluci neke samoproglašene općine Bršljanovac koja se očajnički želi otcijepiti od Velike gudure. Naime, ako slučajno još niste čuli za to, Ujedinjeni narodi su prije tri godine, na prijedlog kraljevine Butan, jednoglasno odlučili da će se ubuduće svakog 20. ožujka slaviti Međunarodni dan sreće!

Jupiiiii! Živjela kraljevina Butan! Pokazali su se umnogome naprednijima od nas, stanovnika Republike Propan.

Naravno, ovo sve ne znači da bi ostali dani u kalendaru trebali bit manje sretni od 20. ožujka, ali u svakom slučaju - godi. Ako ništa drugo, obavio sam dobar lobistički posao, he he...

Istina, čak sam i ja u tom Danu sreće u jednom trenutku ostao osupnut kad je vazdamrgodni Tješimir demonstrativno ustao sa svog radnog mjesta i zavapio - pun mi je kufer sriće! Šta oni meni imaju određivat oću li ja bit sritan il neću - eto jin sad na, ja baš oću bit nesritan - teatralno raširi ruke, zahvati nespretno čikaru s vrućon kafon i prolije je po tleju!

Čak i ako zanemarimo aktualnu happymaniju koja ovih dana trese i drma čitavim svijetom, pa i navučemo tamne naočale, opet ne možemo ne primjetiti kako su se neke stvari zakotrljale u sretnom smjeru.



Ekskes mua, ali opet se časkom moram vratiti na taj 20. ožujka. Osim što je proglašen Danom sreće, tog se dana obilježava i Svjetski dan pripovijedanja! E sad da me ubijete, ne znam čije je to kraljevine prijedlog bio (khm, khm), ali smo i u tom pogledu uspješno povezali obe sastavnice u samo jednoj riječi - Pričigin!
Pričigin, jedan, jedinstven i neponovljiv festival usmenog pripovijedanja, u svom osmom izdanju doživljava potpuni trijumf. Od samih početaka, od ideje profešura Petra Filipića i dalmoš-purgera Renata Baretića, da se na neki način obnovi umijeće pričanja, a ne samo pisanja i čitanja priča, do spektakularnih dometa ove manifestacije, i nije prošlo isuviše vremena.

A Pričigin zapravo nije ništa drugo nego urbana verzija drevnih večeri uz komine, komoštre i gradele, kad su se oko vatre okupljale čitave obitelji i susjedi, pa bi uvijek netko vješt i blagoglagoljiv poveo priču, najčešće o vilama, vješticama, hajducima i vukodlacima. Priče su se pričale do dugo u noć, mnoge od njih stoput ispričane, ali nikada na isti način. A onda je došla letrika i televizija i pričanje priča je o'šlo uprdec.

I zato je danas zaista velika sreća što je taj plam oko komina nanovo užgan, dovoljno je vidjeti nasmijana lica u krcatim dvoranama kako uživaju u tako fantastičnoj, a opet veoma jednostavnoj vještini kao što je - pričanje.



Ali to nije sve! Splićani i oni koji su to oduvijek željeli postati, ovih dana nanovo hrle svome Marjanu "samotnoj planini" iznad grada i to ne samo iz dokoličarskih ili nedajblože pohotnih razloga. Mnoge su splitske škole, ustanove, društva, klubovi, organizacije, klape prijatelja, kako god hoćete - dobile svoje parcele na Marjanu i to zamislite čuda - ne radi toga da bi na tim novim posjedima dali maha svojim neostvarenim graditeljskim ambicijama već upravo suprotno - kako bi tu čudesnu šumu sačuvali i oplemenili.

Sreća... je zapravo tako lako dostižna. Potrebno je samo na trenutak staviti sebe u drugi plan. Sreća je najveća kad pomognemo drugome. Tada sretan postaje onaj kome smo pomogli, a sretni smo i mi. Zbog njegove sreće a i zbog nas samih jer smo uspjeli sreću stvoriti praktično ni iz čega pa je još i kvadrirati i kubirati sve do n-eslućene potencije.



A sretan sam i zbog toga što moj škver opet gradi brodove, što je "unutar žice" živo i radno i veselo i sretan sam zbog toga što će mnogi gosti koji ovog ljeta dođu u naš mali grad ostati ugodno iznenađeni kad na donedavno zapuštenoj sjevernoj obali ugledaju novu marinu, i što se konačno nakon tko zna koliko desetljeća u ovome gradiću gradi zamislite čuda - trotoar, i sretan sam zbog mog vrlo vlastitog sazviježđa Malog i Velikog Sunca i sretan sam jer sam napisao još jedan post i sad mi još samo preostaje reći sreći - kotrljaj se bejbe!