More je najljepše zimi. More nikad nema tako opojni miris, a istodobno
takvu bistrinu kao za zimskih bura. Tko zna na koji način hladni zrak s planine zaranja u dubine, miješa ih, prevrće i valja, kao da je s njima u teškoj zavadi. No, valja imati samo malo strpljenja i čekati.
I kad nakon dugog razdoblja memljivih dana osvane jutro vedro i hladno, znam kamo mi je ići - do prvog kafića s plastičnim tendama i plinskim grijalicama!
Šala, šala...
Ovog će me puta u skitnju pozvati - Zečevo. Zašto Zečevo? Pa jednostavno - Zečevo me podsjeća na Zvečevo, a Zvečevo na Mikado čokoladu, treba li još dodatnih objašnjenja?



Istina, Zečevo je malo "vanka ruke", zabačeno i odbačeno seoce par kilometara od Jadranske magistrale, otprilike na polovini puta između Rogoznice i Primoštena.
Toliko često projurim tom cestom, a nikad se ne sjetim skrenuti na vrijeme.

Ljeti ćete na tom skretanju gotovo uvijek vidjeti ponekog harnog iznajmljivača u sokolskoj majici, kaki bermudama, bijelim dokoljenkama i šandalama trikašicama kako oznojen i štuf svega čeka da mu padne turist s neba. Drži onaj komadić šper-ploče na kojem nevješto piše ZIMMER kao CrniMarko štafetu mladosti i potiho beštima. Nemaju pojma ti šempjasti turisti što propuštaju...



Najveći broj primorskih mjesta kakve danas poznajemo dugo su zazirala od mora i promatrala ga sa sigurne udaljenosti. Tek su se u posljednjih stotinjak godina skotrljala s brda. Kažu da su se nekada kuće gradile visoko pod stijenama zbog straha od gusara. Može biti. Ipak, čini mi se da je tu kvaka psihološke naravi. Lako je potraracat nešto što ti je lako dostupno. Ovako se pribjeglo taktici - ne diram ja tebe, ne diraj ti mene! Stoga domorocima - "čukašima" i nije bilo potrebe graditi obrambene bedeme, a bome, nije ni gusarima bilo jednostavno "gonit" uzbrdo petsto metara samo za dočepat se demijane prošeka.

Zečevo je zanimljivo po tome što je ostalo "zarobljeno" u brdu. Istina, glavni razlog zašto se Zečevo nikad nije spustilo do mora, nisu gusari sa sabljama, kuburama i zlatnim zubima već oruđa mnogo većeg kalibra.

Naime, neke su mudre glavice zaključile kako se upravo s ovog područja može kontrolirati golemi dio Jadrana pa su nedaleko od sela izgradili čitav sustav rovova i bunkera. Između busena kadulje, grmova rogača i stabla maslina fino su parkirali topove, zlu ne trebalo. Ono, ideš u branje šparoga, a dočeka te topovsko oko! Bam-bam-badabum-bam! No, kako zlo prije ili kasnije dođe po svoje i na svoje, tako se u dramatičnim danima rujna devedeset i prve upravo ovdje odigrala jedna od najupečatljivijih scena tog nesretnog rata - obadva, oba su pala!



Glavni junak tog događaja dočekao je kraj rata, ali ne i osobnu sreću. Smrtno je stradao od zaostale mine. U kasnijim pričama o herojima i legendama, nitko se neće sjetiti reći - nemoj se radovati tuđoj nesreći, čak ni kad se o neprijatelju radi.

Mada su topovi još i danas tu, ništa više nije kao prije. Umjesto bodljikave žice i betonskih stupova koji čak i tako neživi i sivi umiju vikati odbij, šire se putevi do maslinika, a jedino što puca je pogled na otvoreno more. Preko škojića Svilana, Barilca, Grbavca i Maslinovika.



Spuštamo se do same obale. Bura zviždi. Vedro je. Kamen baš i ne gori, ali val se pjeni. I to, baš se dobro pjeni, kao da si u more usuo tolitar Jara.

Zamolih more da mu priđem bliže. Ono kaže - u redu, imaš dvadeset sekundi do novog vala. Dlanovima zagrabim more a ono se neda, curi kroz prste, otima se i bježi. Neobično je toplo.



Ipak, ostane nekoliko kapljica u udubljenju dlanova pa ih prineseš licu, zatvoriš oči i tada te u trenutku preplave najljepši mirisi ovog svijeta.
Hodamo dalje, uz more, po markinti, kilometar, dva, tri...



Galebovi luduju, uživaju. Lome se kreste valova kao pogače, na pučini nigdje jedra, broda, brata...



U prvoj uvali zavjetrine - upozorenje - DANGER DOG. Da ti srce stane...



Ipak, šuljajući se pored prajvat-propertija, svladavamo strah od danger-doga, tješeći se da smo mi i tako vanka ruke.
Bolje i vanka ruke nego vanka pameti.

More je zaista najljepše zimi.

Moja je najveća mana što sam previše dobar - kad god čujem ovako nešto ( a u posljednje vrijeme ponavlja se često) dobijem sekundarnu reakciju u obliku laktoze lakta, upale palca, a ponekad i bučnog kvrcanja u predjelu skočnog zgloba. Samoljubive izjave sličnog tipa kakvom nas, običnu telad, časte u z(a)gađivači medijskog prostora, u pravilu izlaze iz usta besprizornih likova uomčenih kravata koje je u prvi plan iznjedrilo doba predatora - gmazojeda.

I sve im to još nije dovoljno pa u nastavku dubokoumne misli lagano obore pogled i s natruhama suza u očima jedva čujnim glasom izgovore novinarki u mikrofon - znate, previše sam vjerovao ljudima...
Ko o čemu, kurba o fiskalizaciji, a posrnuli moćnici o vjeri u ljude!



U kanalu dimi jugo, svaki čas će kiša, a ja sam grintav bez posebnog razloga.
Ma znate, meni se čini da najgora stvar midl-ejđa nije u tome što vas pričepi lumbago nakon nenadanog ali predobrog wellnessa (khm,khm) ispod tuša, već u tome što kako bivamo stariji, ostajemo bez vlastitih idola.

Počevši od onih što smo ih u najranijim godinama upoznavali u slikovnicama i stripovima pa sve do nešto opipljivijih, trodimenzionalnih likova koje u stvarnosti također nikad nismo ni upoznali, ali smo stvorili sliku o njima, najčešće projicirajući vlastite snove.

Znajući za moju davnašnju opčinjenost Sandokanom, prijatelj mi je poklonio DVD sa svim snimljenim epizodama. Bio sam mu beskrajno zahvalan jer mi je sa samo jednim bljeskajućim tvrdišom omogućio putovanje u djetinjstvo.
Na sam zvuk uvodne špice Sandokaaaaaaan, prošli su mi žmarci od listova preko ramena do obraza, zaigrale trepetljike, kao da sam opet osjetio miris davnih nedjeljnih poslijepodneva i onaj blaženstveni okus domaćih njoka u ustima.

Prva epizoda prošla je u slatkom iščekivanju susreta glavnih junaka, u drugoj se nešto počelo i događati a u trećoj se uvukao crv sumnje - ček, zar je ovo onaj Sandokan iz mog djetinjstva? Razvučen, usporen, loše sinhroniziran, dosadan i naivan? Ma nije moguće! Prijatelj mi je zasigurno uvalio krivu kopiju sa izbačenim scenama! Ajme njemu kad ga vidim, dobit će po repici! No, suočen s grubom realnošću, shvatio sam da greške nema, to je bio pravi Sandokan.

Idoli ne smiju ostarjeti s nama, bolje ih je ostaviti tamo u škrinjicama srca u kojima smo ih davno već pohranili.



No, bilo bi dobro kad bi samo idoli bili u pitanju, slična se stvar događa i sa idejama.
Sve dok lebde u fluidnom prostoru naše ne-zbilje, ideje izgledaju fantastično. Ali ako ih ostavimo makar i na trenutak same, pojavit će se grabežljivi lovci-smutljivci, razmahati se špurtilima sličnim onima za hvatanje leptira, pa će ih prizemljiti, stostruko ih obrnuti dajući im sasvim novi smisao i naposljetku će od njih stvoriti ideologiju kojom će pokušati kontaminirati široke narodne mase.

Ideologija zahtjeva organizaciju.
Organizacija zahtjeva hijerarhiju.
Hijerarhija dovodi do nepravde.
Nepravda stvara bunt.
Bunt diže revoluciju.
Revolucija, osim što jede vlastitu, nerijetko čini i zločine prema tuđoj djeci.
Zločini se opravdavaju novom ideologijom.
I gdje smo bili, što smo radili, opet smo se našli na početku začaranog kruga.

Hm, sve sam sigurniji da ću ideje, ideale i idole novog doba pronalaziti na sasvim drugim mjestima.

Jugo i dalje dimi u kanalu, svaki čas će kiša.
Kažu da dolazi zima.

Kad ovako dugo švrljaš blogosferom kao ja, kad stalno nešto piskaraš, slikuckaš, objavljuješ, izlaziš na naslovnicama, onda se neizbježno pojavljuje pitanje - a kad ćeš izdat knjigu?
Knjigu? Zašto bih trebao izdati knjigu?
Pa eto, tako...

Prije nekoliko dana me jedan poznanik, inače "čunka" u književnim krugovima, javno opanjkavao da uzalud tratim svoj talent. Kao - znaš pisati, znaš fotografirati, svašta nešto znaš, a od tebe - ništa! Ćuliš k'o ćula ćulava!
Ma kako ćula ćulava, objavio sam tisuću dvjesto postova na blogu!
To se ne računa!
A dobro kad se ne računa...

Pri tome mi moja čunka iz književnih krugova "zaboravlja" dati neki savjet, mig, putokaz, bilo što, kao nemam ja ništa s tim, moraš se sam potruditi. Ouje! Baš je zgodno vrijeme za solo igrače.
Treba biti aktivan, slati rukopise, zivkati urednike, sudjelovati na natječajima...



No dobro, povremeno se i potrudim. Zaista se potrudim. Problem je jedino u tome što mi ta "fibra" kratko traje.
Ima tome već i vremena da sam napisao kratku priču za jedan natječaj i poslao, iskreno - bez velikih očekivanja. Inače nisam ljubitelj tih natječaja, s obzirom da su svi redom namješteni, osim naravno onih u kojima ja pobjeđujem. No broj takvih u kojima pobjeđujem i tako se kreće približno oko nule. Plus-minus tu negdje. Ako ništa drugo, natječaji te prisile da svoju razbarušenu priču dovedeš u koliko-toliko uredan oblik. I to je već nešto.

Uglavnom, nedugo zatim su mi javili kako im je veliko zadovoljstvo izvjestiti me da je moja priča uvrštena u zbirku i da će svečana promocija biti tog i tog dana, u toliko i toliko sati, na tom i tom mjestu.
Jupiiiii, baš mi je bilo drago!
Ali pazite, to nije sve!
Jednog od tih popodneva mi je na prozor sletila ptičica i to visoko leteća ptičica koja mi je skrivećki čestitala, pače prišapnula da ona moja priča, e znaš koja, ona ona baš ta, ne samo da je uvrštena u zbirku, već da je osvojila ejebigasadnesmijemreći koju nagradu. Jupiiii, jupiiii, jupiiii!
Divan je to osjećaj, zaista jest. Fala ti blože, konačno da se nešto desi.

Očekivao sam promociju zbirke s velikim uzbuđenjem. Razmišljao sam - možda će to biti ta točka prelomnica, nakon koje će mi se otvoriti nove prilike. Intervjuirat će me za novine, a zasigurno ću biti i na glupanijskoj panorami na lokalnoj PorkShop TV. Ufffff, jedva čekam, ala šta ću se pravit važan. Odbrojavao sam dane kao u vojsci. Nula nula sedam, šest, pet...

A onda je, samo par dana prije planirane promocije stigla obavijest da se ista odgađa zbog "tehničkih" razloga. Nisam se usudio pitati koji su to "tehnički" razlozi, možda je mikrofon zakazao, ili je pregorio osigurač, možda je predsjednica žirija loše odigrala utakmicu u gostima kod svoje frizerke, tko će ga znati. Vjerovao sam da će se, ma što da je, problemi otkloniti za tjedan-dva. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve sam skloniji vjerovati da su se razlozi ozbiljno uztehnicirali s obzirom da nikakve nove obavijesti ne dolaze.

Eto vidiš koja ti je to sreća, nakon sto godina osvojiš neku nagradu, a onda ti spisateljska karijera prdne u varićak zbog tehničkih razloga!

Ipak, neću se obeshrabriti tek tako. Napisat ću knjigu kad - tad. Samo, o čemu pisati?
Prikupiti bolje postove, doraditi ih i objaviti "Dnevnik jednog autsajdera"? S puno seksa, opojnih sredstava i ilegalne trgovine vunenim čarapama? M'da, koga to zanima...
Možda bih trebao objediniti putopise na jednom mjestu - "Od Zlopolja do Mrzle vodice i natrag". To bi moglo biti dobro.



I tako najviše volim knjige koje se čitaju na preskok - znaš ono, otvoriš je slučajno na nekoj stranici, korak naprijed natrag dva pa dokle stigneš... Zar nije zanimljivo kako se knjige uvijek otvaraju na istim stranicama?

A da napišem kuharicu, to je danas moderno? O da, pa zašto ne, nešto dopadljivo u stilu - ukusni namaz od karfiola i vlasca s pjenicom od buče!? Muzgavci s pireom od batate i umakom od reduciranog grejpfruta? Pijane naranče sa slatkim vrhnjem! A drugi dio kuharice mogao bi biti koncipiran "kako se riješiti suvišnih kilograma". Fino, s lijeve strane bi bili napisani recepti za dobijanje, a s desne, recepti za skidanje kilograma. Pa još i naopako, tako da dvoje ljudi istovremeno može čitat kuharicu i skidalicu. I tako mi najviše ljudi dolazi na blog preko guglarije "oblozi za skidanje sala s trbuha". Svakog dana najmanje trideset debelih čitatelja dođe na "Brod u boci", nadajući se kako će običnim oblogom riješiti mlohave škembe. O da! Ne brinite dragi moji, nećete smršavjeti, ali ovdje ste dobrodošli! Znam kako vam je.

U međuvremenu, i dalje ću čitati knjige, brižno ih preslagivati na svojim policama nadajući se kako ću jednog lijepog dana u svome stanu imati posebnu sobu - pravu pravcatu biblioteku. U udobnoj fotelji, pored lampe za čitanje, pijuckat ću viski, okretati stranice i uživati u pisanoj riječi.



I zbog svega navedenoga, odgovorno tvrdim - nikad neću izdati knjigu!

Knjiga je najbolji prijatelj.
A ja prijatelje ne izdajem.

Jutro boje juga prelilo se preko čitavog neba poput golemog brigobrana, a ja sam gutao kilometre umjereno do pretežno halapljivo, zadovoljan što su ljetne gume uspjele pronaći zajednički jezik sa zimskim asfaltom.
Zeleno more bilo je mirno i drago. Iza mene je ostao grad mostova i zaključanih ljubavi, a u njemu Amfitrita i Malo Sunce.

Pjesma na radiju donijela je miris zrelih naranči, poletjela tamo gdje je toplo, tamo gdje je svijetlo, a potom se čvrsto privila na grudi pa sam s tim osjećajem prolebdio iznad mjesta na kojem se Kolpa pretvorila u Kupu, odmahnuo vijaduktima i odlučio nastaviti putem zaboravljenih cestica. Zašto tako rijetko vjerujemo unutarnjem glasu? Kao da je nešto strašno skrenuti s druma...

Tražio sam Dobru, i ona se u jednom trenutku zaista i ukazala, ali samo na kratko. Put je krenuo visoko i krivudavo kroz šumu a ja sam se prikradao polako nadajući se ostati zapanjen kad iza nekog panja ugledam Domaće. No, nisam bio te sreće, oni su vjerojatno bili na nedjeljnom ručku.



Ipak, nisam bio odviše tužan jer sam željno očekivao trenutak kad će se ukazati on - velebni Klek, uspavani div nad Ogulinom.



Prije tri godine ostao je skriven u oblacima, branio se kišom, munjama i gromovima, kao da je tada htio reći - još ti nije vrijeme.
Stoga sam mu se ovoga puta odlučio približiti na diverzantski način, uhvatiti ga na prepad, dremljivog i nespremnog. Krenuo sam kroz začaranu šumu kasno popodne, kad ljudi već odlaze prema dolini i ostavljaju planinu zaigranim vilenjacima i vješticama. U brojnim legendama ispričanim o klečkim vješticama, govorilo se o njihovim čarolijama, kako ljude pretvaraju u životinje, otimaju muževe, uništavaju ljetinu, a zapravo, sve su te priče proizvod čiste ljubomore, vještice su bile ništa drugo do preteče farmaceutske industrije. U ogromnim kazanima pripremale su okrepljujuće napitke od samo njima znanih trava, svoju kožu su mazale mirisnim uljima, a bogme ni do dan danas nitko nije uspio odgonetnuti njihovu vještinu letenja na metlama. Pogotovo u ovakvim šumama bukovicama u kojoj moraš voziti slalom između stabala, gdje se svaka greška plaća čvorugama.

Isto tako, ne bi smjelo biti grešaka u planinarskim koracima, jer kako se penjemo prema visinama, staza postaje sve strmija. Klek je od svih naših gorostasa poseban na svoj način, i nije bez razloga zaslužio svoj lik u grbu Hrvatskog planinarskog saveza. Vršna stijena sa gotovo dvjestometarskim okomicama oduvijek je privlačila one koji su pokušavali doplaziti na vrh



Srećom, među stijenama postoji nekoliko prolaza kroz koje se i bez posebne planinarske opreme možeš prišuljati do samog vrha. Naravno, pojačana doza opreza nikad nije naodmet.
Ushićenost dolaska na sami vršni greben čarobne planine bit će donekle umanjena susretom s nekakvim mutantima antena i odašiljača, ali do pronalaska novih načina komunikacije, morat ćemo se pomiriti i s takvim prizorima.



Ipak, čim dosegneš najvišu točku planine, sve te tričarije postaju posve nevažne. Uživaš u savršenoj tišini, a pogled koji seže na sve strane svijeta odnosi vlastite misli daleko, daleko...
Nikad mi nije bilo jasno zašto se za slobodnu i nesputanu prirodu uvriježio naziv "divljina". Ovdje nema ničeg divljeg. Štoviše, bolje razumijem i ugodnije se osjećam u ovakvoj divljini nego među "pitomim" ljudima.



Klek sa svojih 1182 metra nad morem i nije osobito visoka planina. Nema tu osjećaja nadmoći. Više djeluje kao neki otok okružen morem. Susjedne planine bdiju nad njime.
Dan je polako odlazio svome smiraju.



Nastojeći pogledom dohvatiti sjenu planine koja se pružila kilometrima daleko, na trenutak mi je zasmetala ona vlastita. A onda sam shvatio da se događa nešto posve neobično. Vidio sam obris moga tijela kako putuje u nedogled. Šteta što sam ostao ko drvena Marija, morao sam se rasplesati...



Ovako, preplašivši se vlastite sjene, naglo sam se okrenuo i ugledao usnulog diva. Nadao sam se nekoj velikoj gesti, značajnoj rečenici...
A on je samo na trenutak otvorio oči, promeškoljio se, a zatim se okrenuo na drugu stranu i gromko zahrkao...

Tradicionalnim pohodom prema Debelom brdu, najzapadnijem mosorskom tisućnjaku i to upravo na blagdan Sveta tri kralja, svečano se i neradno obilježava početak još jedne planinarske godine. Kad se neka manifestacija održava već četvrt stoljeća pa još iz godine u godine raste kako brojem tako i žarom sudionika, onda mi se posve logičnim čini uputiti ispričnicu skijašima-skakačima u Bischofshofenu, a prihvatiti srdačnicu mojih planinara i pohitati prema Mosoru.

No, nije sve bilo tako jednostavno. S obzirom na višednevnu izloženost prekomjernoj koncentraciji čupavaca s kokosom i francuske salate na pjatu (ne nužno u isto vrijeme), morao sam, istina nevoljko, prihvatiti vlastita mentalna posrnuća kao nešto relativno normalno. M'da, ponekad se i planovi u glavi pobrkaju pa sam noć ranije objašnjavao prijateljima da ću se na Tri debela kralja penjati na Sveto brdo!?



Nemam ništa protiv Svetog brda, naprotiv, taj velebitski vrhunac mi je jedan od najdražih, a bogme kad malo bolje pomislim, ne bi bilo loše uvesti u kalendar i blagdan Tri debela kralja.
Znam, nisu ni kraljevi što su nekad bili, danas su mahom suhonjavi i bljutavi, nema bitne razlike između kralja i bakalara, možda bi se jedino na otočju Tuamotu mogao pronaći neki vladar koji baš onako, štono bi se reklo ima težinu.

No, vratimo se mi Mosoru. Uvijek je lijepo vidjeti draga, već poznata lica ali i mnoštvo novih, virus planinarenja širi se besramno i očito ne poznaje granice. A i zašto bi? Na polaznoj točki u Sitnom Gornjem okupilo nas se dovoljno da pokrenemo kakav referendum. Vrijeme će nam biti lijepo. Takvo smo naručili. Istina, kiša nam je prethodnog dana pošteno promočila staze, ali snaći ćemo se nekako, nismo ni mi sazdani od slatke vodice.

Ma zapravo, na tim planinarskim izletima nema ničeg spektakularnog. Možda će netko neupućen pomisliti da uz toliko planinara sve pršti od poskočica, doskočica, harmonike, kuhanog vina i spontanog jodlanja, ali istina je posve drugačija. U povjerenju - još su triput raskalašeniji.



Istina, uvijek će naći onih pinku glasnijih i to mahom iz redova nerealiziranih samostojećih komičara, ali će i njihov entuzijazam za pričanje viceva naglo splasnuti već pri prvom oštrijem usponu.
Srećom, naša današnja tura nije bila odveć zahtjevna. Po lojtrici gor, skalinama dol, trebalo nam je devedesetak minuta hoda do popularne Lugarnice, planinarske kuće u kojoj se oduvijek dobro jelo i pilo. Tu se i onim najzagriženijima otvori apetit. Vjerojatno zbog friškog zraka.



I raskošnih pogleda dakako. Oblaci se poigravaju sa suncem pa u pravilnom ritmu obasjavaju najprije gradske, a potom i prigradske kotareve. Lijepo se vidi dopadljiv prsten oko Splita u kojem su se načičkale skromne kućice trokatnice. Gdje će im biti kraj kad dobiju sve papire! A tek energetske certifikate!



Što se nas tiče, razina energije nam se znatno povećala nakon što smo probali čaj od ljekovitih trava kojeg su nam pripremili u Lugarnici pa smo nastavili našu priču i u lijepom ritmu s nekoliko prigodnih posrtanja napipali rebro ispod Debelog brda.



Legenda kaže da se u neposrednoj blizini Debelog brda nalazi tajna pećina u kojoj se čuvaju zalihe šampanjca. Samo odabrani znaju za njezinu točnu lokaciju, pa dok se ovi ostali slavodobitno fotografiraju na vrhu, oni se lukavo izdvoje iz mase i pokupe desetak boca skupocjenog pjenušca.



Možda će netko reći - ma daj nemoj ti meni tu, šta skupocjeno, znam da ta boca košta u dućanu maksimalno devetnaest devedeset i devet. Okej, to je točno, ali tajna je u tome, da pjenušac zakopan godinu dana ispod Debelog brda dobije poseban buke. Kakav - e to se ne može opisati, ako vas zanima, morate doći dogodine i uvjeriti se na licu mjesta.

Uglavnom, izvor pjenušca ispod Debelog brda i ovoga puta je bio izdašan, mjehurići su veselo titrali u zraku, a žedna planinarska grla tražila još i još. Možda sam se u jednom trenutku pobojao da bi pri silasku vesele družine moglo biti problema, već sam htio okrenuti broj kabecea na Firulama i poručiti neka pripreme dovoljne količine gipsa, ali me Željka, glavna vodička izleta umirila rekavši da zna ona s takvima.

I zaista, nakon junačkog spusta sve do izvora rijeke Žrnovnice koji se rastegnuo na dobra tri sata, nije zabilježen niti jedan polomljen ekstremitet, tek se nekolicina njih požalila na duševnu bol u predjelu takujina. Ali to je i tako tema za neku drugu priču.



Jesam li ono maloprije rekao da na planinarskim izletima nema ništa spektakularnog?
Dobro, onda neću pričati kako nam je na kraju jednog savršenog dana nebo podarilo fantastičnu predstavu. Nakon posebnog izdanja plesa sa zvijezdama u kojem su oblaci nastojali preuzeti glavnu ulogu i ne dati suncu da se previše razmaše, ono im je odlučilo doskočiti na samo njemu znan način. Reklo je - he he, ne znate vi šta ja sve mogu, ako me ne pušćate iznad, mogu ja i odispod

Sunce se prije samog urona u Jadransko more našlo ispod oblaka i obojalo svijet čudesnim, nikad viđenim bojama. Stajao sam na parkingu iznad Sitnog Gornjeg bez riječi, u savršenoj tišini, kao da je čitav svijet na trenutak stao.



Samo su se tri debela kralja prišuljala i ušla u žutu Škodu Fabiu, prozibali u prvoj brzini pored mene, a onda u jednom trenutku zastali i značajno mi namignuli.

Ne razumijem zašto se svake godine digne graja i halabuka oko novogodišnjih odluka. Kao, donošenje mudrih odluka postaje obavezan dio blagdanskog dekora. Must have. Božićno drvce, francuska salata i odlučna odluka. Meni je to bzvz. Donijeti novogodišnju odluku - ništa lakše! Ostvariti je - e to je već drugi par postola!

Uostalom, nemojte biti prestrogi prema samima sebi, ako ste u najluđoj noći bili zauzeti zanimacijama drugačije provenijencije, još uvijek nije kasno za donijeti novogodišnju odluku. Davno je prošlo vrijeme kad smo proslavljali samo jednu Novu godinu. Danas Novih godina ima ko u priči. Eto, netom što ispratimo Gašpara, Baltazara i onog trećeg, zaredat će muzičarske nove godine. Oliti glazbeničke, kako vam drago. Ako i nemate dara za muziku, svo zlo s time. Tik iza njih stiže nova godina po julijanskom kalendaru. A di su još kineska, židovska, nova godina plemena Šošona, pa brate, sve i kad bismo htjeli, ne bismo uspjeli ni smisliti a kamo li donijeti toliko odluka za sva novogodišnja slavlja.
Što se mene tiče, svoju sam odluku donio, a ona glasi - moram se što prije riješiti sarmi!

Sarme su čudo od jela. Zdrave su i ukusne. No, za razliku od drugih jestvina, sarme posjeduju sposobnost regeneracije. Što ih više jedeš, sve ih više ima! Ugledati dno lonca sa sarmama - o pa to je skoro pa nemoguća misija! Ne samo to. Dio sarmi iz glavnog lonca se zna izdvojiti i napuniti manje teče. Tamo nastavljaju s procesom bujanja i razmnožavanja. Neki stručnjaci savjetuju duboko zamrzavanje. Džaba! Ni tamo ne miruju. Tek što otškrineš vratašca škrinje za zamrzavanje - iskoči sarma! Sarma živi vječno!
Uf, zauzet sarmologijom, odlutao sam s glavne teme. Jedna od ljepših novogodišnjih odluka je - više putovati!

Mlađe generacije već to polako gube iz vida, ali nije zgorega podsjetiti se da je ne tako davno, muški dio populacije imao obavezu služenja vojnog roka. Ta činjenica da ćemo jednom morati u vojsku počela bi nas proganjati već od pojave prvih dlačica u intimnoj zoni, hoću reći - ispod pauzuha jel...

Šopali su nas kojekavim bajkama o "vraćanju duga domovini" izmišljali kvazi-mačističke poslovice u stilu "ko nije za vojsku nije ni za ženidbu", a mi smo otvorenih usta i sa strahom u očima upijali priče starijih koji su se upravo vratili iz tamo nekih Gnjilana, Kačareva ili Kumbora. No, za većinu nas, nije bilo druge, nego nakon četvrtog srednje najprije dokazati "zrelost", potom položiti prijemni ispit na fakultetu nakon toga otići u zemlju nedođiju i početi odbrojavati od 429.



Za državu je to bio trošak. Morala nas je hraniti, oblačiti, a iskreno rečeno - mi njoj i nismo bili od bogzna kakve koristi. Izluđeni, smotani, napaljeni, nismo znali ni di nam je guzica ni di nam je glava, a sav smisao bivstvovanja sveo se na pronalazak najbezbolnijeg načina kako onaj famozni broj 429 dovesti što bliže nuli.
Srećom, neke su se visprene glavice dosjetile i ukinule obavezno služenje vojnog roka. Mašala!

No, gledajući iz današnje perspektive, umjesto vojske, uveo bih nešto novo - obavezno putovanje. Jednostavno rečeno - svi mladi u dobi između 18 i 28 godina, imali bi obavezu godinu dana - putovati. Država bi im dala, štatigajaznam, tri-četiri iljade ojra po glavi, lupam bezveze, a na samim obveznicima putničkog roka ostala bi odluka hoće li krenuti put Amerike, Afrike, Australije ili će možda špartati po staroj dobroj Europi. Uglavnom, princip bi bio - evo ti kume lova, snalazi se kako znaš i umiš. O'š pojedinačno, u paru, grupi, pješke, auto-stopom, vlakom ili brodom, nije važno - samo putuj, gledaj, upijaj, a nakon 12 miseci vrati se i pričaj!



Pretjerujem, naravno. Sve ono što je "pod mus" neminovno stvara i otpore. Ali za početak možda ne bi bilo loše da se u škole uvede fakultativni predmet zvan "Kultura putovanja". Kao neka fina sublimacija povijesti, umjetnosti, zemljopisa, kemije, biologije, stranih jezika i tko zna čega još sve ne. Naučiti putovati kao putnik, a ne kao turist.
Putovanje je najljepši mogući način za naučiti nešto novo. Potrebno je samo širom otvoriti svoja osjetila. I um dakako. Tada svaki novi grad postaje enciklopedija, svaka nova ulica ili trg leksikon čiji ćemo sadržaj usvojiti lako i bez naprezanja.

Živimo u vremenima rascjepkanih sličica i nervoznih kamera. Počelo je od glazbenih spotova, a s vremenom se proširilo na filmove, serije, čak i vijesti. Kadrovi se izmjenjuju šizofreničnom brzinom, u samo jednoj sekundi, naš mozak mora pecipirati nekoliko različitih prizora, što prije ili kasnije počne stvarati zbrku u glavi. Stvara se kult površnosti. Znati pomalo o svačemu i sve o ničemu.
Stoga, treba znati putovati. Kroz prostor i kroz vrijeme. Shvatiti da nisu toliko važne točka A i točka B već je važna ona nit koja ih povezuje.