Jutro boje juga prelilo se preko čitavog neba poput golemog brigobrana, a ja sam gutao kilometre umjereno do pretežno halapljivo, zadovoljan što su ljetne gume uspjele pronaći zajednički jezik sa zimskim asfaltom.
Zeleno more bilo je mirno i drago. Iza mene je ostao grad mostova i zaključanih ljubavi, a u njemu Amfitrita i Malo Sunce.

Pjesma na radiju donijela je miris zrelih naranči, poletjela tamo gdje je toplo, tamo gdje je svijetlo, a potom se čvrsto privila na grudi pa sam s tim osjećajem prolebdio iznad mjesta na kojem se Kolpa pretvorila u Kupu, odmahnuo vijaduktima i odlučio nastaviti putem zaboravljenih cestica. Zašto tako rijetko vjerujemo unutarnjem glasu? Kao da je nešto strašno skrenuti s druma...

Tražio sam Dobru, i ona se u jednom trenutku zaista i ukazala, ali samo na kratko. Put je krenuo visoko i krivudavo kroz šumu a ja sam se prikradao polako nadajući se ostati zapanjen kad iza nekog panja ugledam Domaće. No, nisam bio te sreće, oni su vjerojatno bili na nedjeljnom ručku.



Ipak, nisam bio odviše tužan jer sam željno očekivao trenutak kad će se ukazati on - velebni Klek, uspavani div nad Ogulinom.



Prije tri godine ostao je skriven u oblacima, branio se kišom, munjama i gromovima, kao da je tada htio reći - još ti nije vrijeme.
Stoga sam mu se ovoga puta odlučio približiti na diverzantski način, uhvatiti ga na prepad, dremljivog i nespremnog. Krenuo sam kroz začaranu šumu kasno popodne, kad ljudi već odlaze prema dolini i ostavljaju planinu zaigranim vilenjacima i vješticama. U brojnim legendama ispričanim o klečkim vješticama, govorilo se o njihovim čarolijama, kako ljude pretvaraju u životinje, otimaju muževe, uništavaju ljetinu, a zapravo, sve su te priče proizvod čiste ljubomore, vještice su bile ništa drugo do preteče farmaceutske industrije. U ogromnim kazanima pripremale su okrepljujuće napitke od samo njima znanih trava, svoju kožu su mazale mirisnim uljima, a bogme ni do dan danas nitko nije uspio odgonetnuti njihovu vještinu letenja na metlama. Pogotovo u ovakvim šumama bukovicama u kojoj moraš voziti slalom između stabala, gdje se svaka greška plaća čvorugama.

Isto tako, ne bi smjelo biti grešaka u planinarskim koracima, jer kako se penjemo prema visinama, staza postaje sve strmija. Klek je od svih naših gorostasa poseban na svoj način, i nije bez razloga zaslužio svoj lik u grbu Hrvatskog planinarskog saveza. Vršna stijena sa gotovo dvjestometarskim okomicama oduvijek je privlačila one koji su pokušavali doplaziti na vrh



Srećom, među stijenama postoji nekoliko prolaza kroz koje se i bez posebne planinarske opreme možeš prišuljati do samog vrha. Naravno, pojačana doza opreza nikad nije naodmet.
Ushićenost dolaska na sami vršni greben čarobne planine bit će donekle umanjena susretom s nekakvim mutantima antena i odašiljača, ali do pronalaska novih načina komunikacije, morat ćemo se pomiriti i s takvim prizorima.



Ipak, čim dosegneš najvišu točku planine, sve te tričarije postaju posve nevažne. Uživaš u savršenoj tišini, a pogled koji seže na sve strane svijeta odnosi vlastite misli daleko, daleko...
Nikad mi nije bilo jasno zašto se za slobodnu i nesputanu prirodu uvriježio naziv "divljina". Ovdje nema ničeg divljeg. Štoviše, bolje razumijem i ugodnije se osjećam u ovakvoj divljini nego među "pitomim" ljudima.



Klek sa svojih 1182 metra nad morem i nije osobito visoka planina. Nema tu osjećaja nadmoći. Više djeluje kao neki otok okružen morem. Susjedne planine bdiju nad njime.
Dan je polako odlazio svome smiraju.



Nastojeći pogledom dohvatiti sjenu planine koja se pružila kilometrima daleko, na trenutak mi je zasmetala ona vlastita. A onda sam shvatio da se događa nešto posve neobično. Vidio sam obris moga tijela kako putuje u nedogled. Šteta što sam ostao ko drvena Marija, morao sam se rasplesati...



Ovako, preplašivši se vlastite sjene, naglo sam se okrenuo i ugledao usnulog diva. Nadao sam se nekoj velikoj gesti, značajnoj rečenici...
A on je samo na trenutak otvorio oči, promeškoljio se, a zatim se okrenuo na drugu stranu i gromko zahrkao...