More je najljepše zimi. More nikad nema tako opojni miris, a istodobno
takvu bistrinu kao za zimskih bura. Tko zna na koji način hladni zrak s planine zaranja u dubine, miješa ih, prevrće i valja, kao da je s njima u teškoj zavadi. No, valja imati samo malo strpljenja i čekati.
I kad nakon dugog razdoblja memljivih dana osvane jutro vedro i hladno, znam kamo mi je ići - do prvog kafića s plastičnim tendama i plinskim grijalicama!
Šala, šala...
Ovog će me puta u skitnju pozvati - Zečevo. Zašto Zečevo? Pa jednostavno - Zečevo me podsjeća na Zvečevo, a Zvečevo na Mikado čokoladu, treba li još dodatnih objašnjenja?



Istina, Zečevo je malo "vanka ruke", zabačeno i odbačeno seoce par kilometara od Jadranske magistrale, otprilike na polovini puta između Rogoznice i Primoštena.
Toliko često projurim tom cestom, a nikad se ne sjetim skrenuti na vrijeme.

Ljeti ćete na tom skretanju gotovo uvijek vidjeti ponekog harnog iznajmljivača u sokolskoj majici, kaki bermudama, bijelim dokoljenkama i šandalama trikašicama kako oznojen i štuf svega čeka da mu padne turist s neba. Drži onaj komadić šper-ploče na kojem nevješto piše ZIMMER kao CrniMarko štafetu mladosti i potiho beštima. Nemaju pojma ti šempjasti turisti što propuštaju...



Najveći broj primorskih mjesta kakve danas poznajemo dugo su zazirala od mora i promatrala ga sa sigurne udaljenosti. Tek su se u posljednjih stotinjak godina skotrljala s brda. Kažu da su se nekada kuće gradile visoko pod stijenama zbog straha od gusara. Može biti. Ipak, čini mi se da je tu kvaka psihološke naravi. Lako je potraracat nešto što ti je lako dostupno. Ovako se pribjeglo taktici - ne diram ja tebe, ne diraj ti mene! Stoga domorocima - "čukašima" i nije bilo potrebe graditi obrambene bedeme, a bome, nije ni gusarima bilo jednostavno "gonit" uzbrdo petsto metara samo za dočepat se demijane prošeka.

Zečevo je zanimljivo po tome što je ostalo "zarobljeno" u brdu. Istina, glavni razlog zašto se Zečevo nikad nije spustilo do mora, nisu gusari sa sabljama, kuburama i zlatnim zubima već oruđa mnogo većeg kalibra.

Naime, neke su mudre glavice zaključile kako se upravo s ovog područja može kontrolirati golemi dio Jadrana pa su nedaleko od sela izgradili čitav sustav rovova i bunkera. Između busena kadulje, grmova rogača i stabla maslina fino su parkirali topove, zlu ne trebalo. Ono, ideš u branje šparoga, a dočeka te topovsko oko! Bam-bam-badabum-bam! No, kako zlo prije ili kasnije dođe po svoje i na svoje, tako se u dramatičnim danima rujna devedeset i prve upravo ovdje odigrala jedna od najupečatljivijih scena tog nesretnog rata - obadva, oba su pala!



Glavni junak tog događaja dočekao je kraj rata, ali ne i osobnu sreću. Smrtno je stradao od zaostale mine. U kasnijim pričama o herojima i legendama, nitko se neće sjetiti reći - nemoj se radovati tuđoj nesreći, čak ni kad se o neprijatelju radi.

Mada su topovi još i danas tu, ništa više nije kao prije. Umjesto bodljikave žice i betonskih stupova koji čak i tako neživi i sivi umiju vikati odbij, šire se putevi do maslinika, a jedino što puca je pogled na otvoreno more. Preko škojića Svilana, Barilca, Grbavca i Maslinovika.



Spuštamo se do same obale. Bura zviždi. Vedro je. Kamen baš i ne gori, ali val se pjeni. I to, baš se dobro pjeni, kao da si u more usuo tolitar Jara.

Zamolih more da mu priđem bliže. Ono kaže - u redu, imaš dvadeset sekundi do novog vala. Dlanovima zagrabim more a ono se neda, curi kroz prste, otima se i bježi. Neobično je toplo.



Ipak, ostane nekoliko kapljica u udubljenju dlanova pa ih prineseš licu, zatvoriš oči i tada te u trenutku preplave najljepši mirisi ovog svijeta.
Hodamo dalje, uz more, po markinti, kilometar, dva, tri...



Galebovi luduju, uživaju. Lome se kreste valova kao pogače, na pučini nigdje jedra, broda, brata...



U prvoj uvali zavjetrine - upozorenje - DANGER DOG. Da ti srce stane...



Ipak, šuljajući se pored prajvat-propertija, svladavamo strah od danger-doga, tješeći se da smo mi i tako vanka ruke.
Bolje i vanka ruke nego vanka pameti.

More je zaista najljepše zimi.