Moja je najveća mana što sam previše dobar - kad god čujem ovako nešto ( a u posljednje vrijeme ponavlja se često) dobijem sekundarnu reakciju u obliku laktoze lakta, upale palca, a ponekad i bučnog kvrcanja u predjelu skočnog zgloba. Samoljubive izjave sličnog tipa kakvom nas, običnu telad, časte u z(a)gađivači medijskog prostora, u pravilu izlaze iz usta besprizornih likova uomčenih kravata koje je u prvi plan iznjedrilo doba predatora - gmazojeda.

I sve im to još nije dovoljno pa u nastavku dubokoumne misli lagano obore pogled i s natruhama suza u očima jedva čujnim glasom izgovore novinarki u mikrofon - znate, previše sam vjerovao ljudima...
Ko o čemu, kurba o fiskalizaciji, a posrnuli moćnici o vjeri u ljude!



U kanalu dimi jugo, svaki čas će kiša, a ja sam grintav bez posebnog razloga.
Ma znate, meni se čini da najgora stvar midl-ejđa nije u tome što vas pričepi lumbago nakon nenadanog ali predobrog wellnessa (khm,khm) ispod tuša, već u tome što kako bivamo stariji, ostajemo bez vlastitih idola.

Počevši od onih što smo ih u najranijim godinama upoznavali u slikovnicama i stripovima pa sve do nešto opipljivijih, trodimenzionalnih likova koje u stvarnosti također nikad nismo ni upoznali, ali smo stvorili sliku o njima, najčešće projicirajući vlastite snove.

Znajući za moju davnašnju opčinjenost Sandokanom, prijatelj mi je poklonio DVD sa svim snimljenim epizodama. Bio sam mu beskrajno zahvalan jer mi je sa samo jednim bljeskajućim tvrdišom omogućio putovanje u djetinjstvo.
Na sam zvuk uvodne špice Sandokaaaaaaan, prošli su mi žmarci od listova preko ramena do obraza, zaigrale trepetljike, kao da sam opet osjetio miris davnih nedjeljnih poslijepodneva i onaj blaženstveni okus domaćih njoka u ustima.

Prva epizoda prošla je u slatkom iščekivanju susreta glavnih junaka, u drugoj se nešto počelo i događati a u trećoj se uvukao crv sumnje - ček, zar je ovo onaj Sandokan iz mog djetinjstva? Razvučen, usporen, loše sinhroniziran, dosadan i naivan? Ma nije moguće! Prijatelj mi je zasigurno uvalio krivu kopiju sa izbačenim scenama! Ajme njemu kad ga vidim, dobit će po repici! No, suočen s grubom realnošću, shvatio sam da greške nema, to je bio pravi Sandokan.

Idoli ne smiju ostarjeti s nama, bolje ih je ostaviti tamo u škrinjicama srca u kojima smo ih davno već pohranili.



No, bilo bi dobro kad bi samo idoli bili u pitanju, slična se stvar događa i sa idejama.
Sve dok lebde u fluidnom prostoru naše ne-zbilje, ideje izgledaju fantastično. Ali ako ih ostavimo makar i na trenutak same, pojavit će se grabežljivi lovci-smutljivci, razmahati se špurtilima sličnim onima za hvatanje leptira, pa će ih prizemljiti, stostruko ih obrnuti dajući im sasvim novi smisao i naposljetku će od njih stvoriti ideologiju kojom će pokušati kontaminirati široke narodne mase.

Ideologija zahtjeva organizaciju.
Organizacija zahtjeva hijerarhiju.
Hijerarhija dovodi do nepravde.
Nepravda stvara bunt.
Bunt diže revoluciju.
Revolucija, osim što jede vlastitu, nerijetko čini i zločine prema tuđoj djeci.
Zločini se opravdavaju novom ideologijom.
I gdje smo bili, što smo radili, opet smo se našli na početku začaranog kruga.

Hm, sve sam sigurniji da ću ideje, ideale i idole novog doba pronalaziti na sasvim drugim mjestima.

Jugo i dalje dimi u kanalu, svaki čas će kiša.
Kažu da dolazi zima.