Ako je istina ono što bolje upućeni od mene kažu, da je ples vertikalni nadomjestak za horizontalnu želju, onda bi se vrlo slično, ali ipak skroz obrnuto moglo reći i za disciplinu koju s vremena na vrijeme volim, da prostite - upražnjavati, a moglo bi ju se opisati vodoravnim nadomjestkom za okomita stremljenja.
Možda se na prvi pogled doima blesavim, ali nastojat ću vas uvjeriti kako se sasvim pristojno i ne manje uzbudljivo može planinariti na nadmorskim visinama sasvim blizu nule. Kad manjak sunčanih ura i katastrofična vremenska prognoza spriječe odlazak u prave planine, opet nam ostaje mogućnost za šetnje pored mora.



Eh sad, reći će netko, neš ti aktivnosti šetat se pored mora, to je đir za tešku penziju, ali ovdje ne mislim na dokono španciranje uređenim šetnicama sa klupicama i kafićima na svakih dvjesto metara, već na mnogo ozbiljnije "forsiranje škrape".

Poseban mi je gušt otići na mjesta gdje ljudska noga rijetko kroči, prema zabačenim puntama i uvalama koje su nekim čudom ostale pošteđene od divlje izgradnje. Pogotovo za zimskih dana kad more teško diše i hropti iz dubina, a udaljeni otoci se pojavljuju i nestaju ispod oblaka i gustih kišnih zavjesa.

Premda će samo rijetki i dovoljno ludasti pronaći zadovoljstvo u skakutanju po markintama preko nazubljenih škrapa između kojih zjape pukotine koje poniru u bezdan, na dodiru mora i kopna, zrak je uvijek tako poseban, čist i ugodan, prepun joda i soli, pogotovo kad se valovi s otvorenog mora razbijaju o stijenje. Jedan dio vala pretvorit će se u zvučni prasak, drugi u mukli udar, a treći će se povući natrag prema dubinama.



Škraparenje ili kako se to danas popularno kaže - škraping, i nije posve "moreravna" aktivnost. Golemi stjenoviti blokovi najčešće se oblikuju poput kosih skalinada, po kojima se učestalo i penje i pada. Čak i ako ostavimo sportske ambicije po strani, uzbuđenje je zagarantirano. Zapravo, kad bi postojao nekakav biatlon, kombinacija škrapinga i fotografinga, mislim da bi se prilično dobro snašao. Barem u veteranskoj konkurenciji...



Duboko usječenu uvalu Stivašnicu, koja se nalazi par milja južno od Rogoznice, s jugozapadne strane zatvara mitska punta Planka o kojoj sam mnogo puta već pisao, a s druge, one sjeveroistočne, rt neobičnog naziva - Fauc. Iskreno, kad sam prvi put primjetio to ime na pomorskoj karti, pomislio sam da se radi o nekakvoj tiskarskoj grešci. Fauc, božemili kakav Fauc, ili neko slovo fali ili možda ima viška?



No, uronivši malo dublje u problematiku i nakon što me šjor Guglić iznenadjeno i skoro uvredjeno nekoliko puta propitkivao - do you mean F*CK, trebalo mi je dosta diplomatske umješnosti za objasniti kako sam u ovu priču uletio iz posve nevinih pobuda, hm, hm, čekajte malo, nešto mi se zaletilo, samo da se nakašljem kh kh...



Uglavnom, rt Fauc se iz zraka doima poput neke goleme ribe koja stremi pučini, a kako joj je rep čvrsto uhvaćen za kopno, stalno se otima i bacaka.
Kako i sami ne bi nastradali u gigantskom dvoboju sila prirode, krenuli smo oprezno prema krajnjoj zapadnoj točki ovog mini-poluotoka na čijem se vrhu nalazi utvrda Movar.



S mora nam se smješio svjetionik Mulo, naš stari znanac, pozer kojemu objektiv voli reći i dobar dan i laku noć.



Kamena zgrada koja je gotovo veća od samog otoka, odolijeva moru i valovima već stotinu i četrdeset godina. Kao stvorena za neku strasnu ljubavnu priču. Gledam taj otok iz daljine iz blizine i imam osjećaj da ga se nikada neću dovoljno nagledati.

Opkoračivši istureni rt čiji su prirodni produžeci škojići Smokvica vela i Smokvica mala, našli smo se u sasvim drugačijem ambijentu. Zaklonjena uvala koju sa sjeverne strane čuva rt Konj, znatno je mirnija, stijene su mekše i zaobljenije, a raslinje se raprostire skoro do same obalne crte. Dobro zaštićena od bure i juga ipak nije postala posebno znano sidrište, ali ne zbog sebe same, već ponajviše zbog blizine rogozničke uvale.



Danas se u dnu ove "naše" uvale nalazi ribogojilište u kojima se uzgajaju komarče o' galofaka. O tempera o flores, rekle bi pivopije sa zidića.



Nakon lijepog broja škrapavih kilometara, umorne noge su s olakšanjem dočekale prvu koliko-toliko ugaženu stazicu. Ispočetka se propinjala ko ferarijev konjić, a onda se u nekom trenutku ukrotila i odvela nas do sela u kojem nas je dočekao opojni miris nedjeljnog ručka.

Sat na gradskom tornju oduvijek je pokazivao točno vrijeme. Savršeni mehanizam skriven od pogleda prolaznika usmjeravao je kazaljke prema pomalo kitnjastim rimskim znamenkama koje je oslikao nepoznati umjetnik u nekom davnom stoljeću.



A onda se jednog dana, tko zna zašto ili na čiji nagovor velika kazaljka uzoholila i kazala maloj - ja sam veća od tebe, samim tim i važnija! Da ne spominjem koliko sam brža od tebe i koliko više posla obavim tokom dana. Zapravo, takva kakva jesi, meni uopće nisi potrebna. Ili mi se prilagodi, ili kreni svojim putem!

Mala kazaljka se osjetila manje vrijednom i razmišljala - pa da, zaista sam manja i čak dvanaest puta sporija od velike. Zacijelo ne zaslužujem biti na gradskom tornju. Na koncu se mala kazaljka pokunjila i otišla svojim putem. Na satu je ostala samo velika kazaljka, gorda i ponosna. Okretala se i okretala, ali nitko više nije znao koliko je sati...

Kroz to vrijeme za koje nitko nije mogao znati je li pravo ili nije, u zraku iznad grada počelo se događati nešto neobično. Saznavši za rezultate posljednjeg popisa čestica, atomi dušika su shvatili da ih u zraku ima čak tri i po puta više nego atoma kisika. Sedamdeset i osam posto dušika, a jedva dvadeset i nešto sitno posto kisika? Nas ima znatno više i važniji smo od vas - šepurili su se atomi Dušika. Mi smo gospodari zraka, a vi ste mali bijedni miševi! Ili ćete pristati biti kao mi, ili vas biti neće!
Atomi kisika pokušali su se prilagoditi većini, ali se nikako nisu uspjevali pretvoriti u dušik. Razočarani i na izmaku snaga, stavili su pinklec na rame i otišli. Opijeni pobjedom, atomi dušika priredili su feštu na kojoj su pjevali i stalno ponavljali - mi smo gospodari zraka, mi smo gospodari zraka! Ali bez atoma kisika, zrak i nije postojao, postojao je samo dušik, i nitko više nije mogao disati.



Na dalekom otoku nasred mora na kojem je još uvijek bilo zraka, živjeli su majmuni koji su jeli banane. Otok je obilovao palmama s bananama i majmuni su bili sretni. No, među majmunima se našla nekolicina njih koji nisu voljeli jesti banane nego kokosove orahe.
Majmuni koji su jeli banane postali su bijesni na majmune koji jedu kokosove orahe. Govorili su im - nije normalno da majmuni jedu kokosove orahe, mi jedemo banane, svi naši preci su jeli banane i zapamtite konačno jednu stvar - svi normalni majmuni jedu banane!

Majmuni koji jedu kokosove orahe u početku nisu mogli razumjeti zašto se majmuni koji jedu banane ljute. Konačno, ovako ostaje više banana za njih. Neka oni uživaju u bananama, a nama se draže verati po kokosovim palmama.

Čuvši za to, majmuni koji jedu banane, odlučili su uništiti sve kokokosove palme na otoku. Kad ih unište, nenormalni majmuni koji jedu kokosove orahe, pocrkat će od gladi i uskoro ih neće biti.
Majmuni koji jedu banane ponijeli su pile i sjekire i krenuli prema kokosovim palmama. Počeli su tako snažno tući po deblima, da su se plodovi kokosa visoko gore u granama počeli njihati i na koncu padati po glavama bijesnih majmuna koji jedu banane. Aj-aj-aj, ubiše nas kokosi, povikaše majmuni koji jedu banane i ostadoše bespomoćni ležati na plaži s golemim čvorugama na glavama.

Čiča miča gotova je priča. Ili možda nije?

Premda sam svjestan da bi malo koji znanstvenik prihvatio moju metodu određivanja početka godišnjih doba, s velikom sigurnošću mogu reći da me evo već lijepi niz godina, prvi trenutak zime uvijek zatekne na istom mjestu - u uljari. I ono što je posebno neobično - početak zime savršeno se poklopi s trenutkom kad posljednja kap maslinovog ulja sklizne s postrojenja za preradu u plastičnu kantu. Tada važno podignem rukave, svečano zavrnem čep i brzinski iz glave napravim izračun o postotku.

Taj famozni broj s kojim ću se kasnije šepuriti pred prijateljima, najčešće se kreće oko petnaest, koji postotak gore ili dolje, ovisno o godini. Znam, sve znam, petnaest i nije baš podatak za posebni respekt, ali evo kunem se, kad sam bio nešto mlađi, znao se on propeti sve do dvadeset i jedan. Tako mi oblica mojih!

Na povratku doma, svratim do pekare po štrucu toploga kruha pa onda nestrpljivo izlijem malo novog ulja u plitki pjat, nasickam kapule, dodam tri-četiri slana inćuna i pokoje zrno kapara, korom nacrtam osmicu, a pupu potočam na sredinu i promrljam - dobro je!
A još je bolje kad prva nedjelja nakon emocionalnog početka najhladnijeg godišnjeg doba osvane vedra i poticajna na skitnje, a sunce na godišnjem odmoru svojim zrakama poškaklja te po brku i kaže - ajmo, šta se čeka!?

Čeka nas rijeka, dobra mlada rijeka Krka, čekaju nas njezini slapovi, ali ne oni općepoznati i masovno posjećeni poput Skradinskog buka. Pssst, nemojte previše širiti ovu priču, ali samo da znate - ne isuviše daleko od turističkih šatlova i štandova sa suvenirima na čijim se obrubima izdajnički nazire natpis "made in China", skriva se mnoštvo zanimljivih mjesta.



Razigrani Manojlovački slapovi podno starog Burnuma su lako dostupni i posljednjih godina dosta posjećeni, ali danas smo željeli otkriti jedan, gotovo pa netaknuti biser nekoliko kilometara uzvodno od ovog mjesta, a on se zove - Bilušića buk.



Bilušića buk je po mnogo čemu zanimljiv. U prvom redu zbog toga što se nalazi iznad svih hidroelektrana na rijeci Krki tako da je njegova voda "ekstra verđine" kvalitete. A nastao je zapravo - planskom devastacijom, točnije rečeno, miniranjem sedrene barijere sredinom 19. stoljeća pa onda još u dva navrata stotinjak godina kasnije, kako bi se spriječila stalna poplavljivanja Kninskog polja. S obzirom da ekološke udruge u to vrijeme nisu bile naročito aktivne, pretpostavljam da je taj čin prošao bez masovnih prosvjeda.

Pronaći put do Bil-buka i nije bilo tako jednostavno kako nam se u početku učinilo. Zamantan kakav već jesam, zaboravio sam ubaciti uredno isprintane upute u ruksak, tako da sam se naposlijetku morao osloniti na vlastito pamćenje. Znao sam da moram najprije naići na neko seoce sa "B", i kad sam nabasao na Bjelobrke iznad Krke, bio sam prilično uvjeren da sam na dobrom putu. Ipak, dječaci koje sam susreo kako biciklama jurcaju seoskim putem, nisu dijelili moj optimizam.

Kažu da je pristup Bilušiću znatno bolji iz susjednog sela, ali za doći do tamo, trebalo bi se autom vratiti sve do glavne ceste i zaokružiti nekoliko kilometara. Istina, moglo bi se i odavde pješice spustiti u kanjon pa pokušati pronaći put kroz polje i šumu, ali su malo skeptični - sve ovisi o vodostaju. Dobro, nije nas trebalo više nagovarati, pa sad kad smo toliko blizu, još najbolje da nas zaustavi neki vodostaj, ne'š ti njega.
I zaista, nakon par stotina koraka po visoravni, opet je osvanula dobro poznata slika - Krka je u svoj svojoj raskoši vijugala kanjonom, i približavajući joj se, sve smo jasnije mogli čuti huk slapova. Mislim, toliko smo ga željeli čuti da smo ga zamijenili s brundanjem jednog traktora koji je dolje po polju skupljao tikve!



No, put koji je nas je vodio usporedno sa rijekom još je uvijek bio dovoljno širok. Barem u početku, dok se nije naglo stisnuo nakon pranja na visokim temperakurama. I da sreća bude veća, na početku šume, ispriječilo nam se golemo stablo. Očito je nedavno palo i prepriječilo nam put. Ipak, huk koji je dopirao iz daljine dao nam je novu nadu. Čulo se buk-bak-bok. Nije valjda sad neki kombajn u điru?
Svladali smo i balvan-revoluciju pa se jedva vidljivom šumskom stazicom popeli još malo uzbrdo. Otkriće nedavno uređenog vidikovca, silno nas je razveselilo, to je to!



Kod krških rijeka ponajviše me fasciniraju stalne izmjene mirnog dijela toka koji se u trenu znaju pretvoriti u brzake i slapove. I dok u tim mirnim dijelovima gotovo pomisliš da rijeka i ne teče, već miruje na mjestu, odjednom te iznenadi silina kojom voda provali iznad sedrenih barijera i obruši se u jezerce ispod njih.
Tako je i ovdje na BiIušića buku gdje sve pršti, ječi i grmi, u jednom glavnom slapu i mnoštvu manjih sa strane. Mada je izgledom znatno manji od velikog brata kod Skradina, nema se čega sramiti, naprotiv.



Spustili smo se drvenim stepenicama do rijeke. U dodiru prirodnih sila sve postaje tako jednostavno i razumljivo. Pantha rei.



Nakon završetka terapije, nismo se željeli vraćati istim putem i još jednom se obračunavati s onim Obelixom od balvana, već smo krenuli drugim smjerom, u kamenu usječenim serpentinama kojima su drevne karavane kretale prema Bosni i Lici.



Nedugo zatim pronašli smo i ono famozno seoce na B. do kojeg smo davno ranije morali doći. Saznali smo i njegovo ime - Burze. Zanimljivo, nismo sreli niti jednog brokera. Možda je neradni dan.



Vraćajući se prema mjestu na kojem smo ostavili plavu pticu naišli smo na jednu dražesnu crvenkrpicu. Mirna i umiljata zmijica koju mnogi drže našom najljepšom zmijom i rado je drže u terarijima, znatiželjno nas je gledala i strpljivo pozirala.



Sjećam se, jednom smo na otoku Pagu, pronašli nešto manju od ove. Samo ta nije imala sreće, bila je sva masakrirana, očito od nekog "ugroženog" australopiteka.
Crvenkrpica nije otrovnica i potpuna je bezopasna. Pa čak i da jest, to nije razlog da se odmah laćamo za hladno oružje čim je ugledamo. Nemojte ubijati zmije, dolazit će vam u san!
Na samom kraju današnjih lutanja, skoknuli smo Burnuma, starorimskom logora iz prvog stoljeća. Znameniti lukovi su restaurirani i za sada izgledaju pomalo neprirodno ovako blještavi, a i radovi na amfiteatru su daleko odmakli.



Danas sve to izgleda znatno drugačije nego prije sedam godina kad smo prvi put bili ovdje, tada nam nitko nije znao reći ni približno, a kamo li gdje bi se točno nalazio amfiteatar. Niti je bilo putokaza, ni tabli sa informacijama, ni... ičega.



Istina, danas postoji jedna na kojoj piše "zabranjen pristup nezaposlenima". Sramota, to zaista nije u redu prema našim nezaposlenima i stavlja ih u diskriminirajući položaj. Zašto primjerice ja koji sam pukom srećom još uvijek zaposlen mogu vidjeti amfitetatar, a više od 350 000 mojih sugrađana, to ne smije? Tjah!



I tako smo, dijelom znanim stazama, a ponešto onim novootkrivenim, između bukova i Bukovice posložili još nekoliko kockica mozaika pod nemaštovitim radnim nazivom "terra magica".

Možda, kažem možda sam u trenutku kad sam prvi put čuo da će se u Muzeju grada Trogira postaviti izložba o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti trogirske brodogradnje pomislio kako će to biti sasvim obična izložba u kojoj će rijetki posjetitelji protrčati između nizova crvotočnih predmeta koji više nikome ne trebaju. No kako to već obično biva, ljudi se raznježe na te stare stvari, pogotovo ako su imale uporabnu vrijednost, ali naravno ne zbog samih predmeta, već više zbog uspomena na vlastite "sretnije" dane.
Ipak, već u prvim razgovorima s gospođom Dankom Radić, kustosicom muzeja i autoricom ove izložbe te kiparom Vilimom Halbarthom koji je prštao od ideja kako gdje i što, osjetio sam strujanje dobrih silnica pa neduomicama više nije bilo mjesta. Naprotiv, bio sam sretan što mogu sudjelovati u organizaciji, makar samo kao sitan kotačić. S vremenom su naše zamisli toliko nabujale da smo se pobojali kako će za sve što želimo prikazati biti malo i tri galerije Cate Dujšin Ribar.

Dan prije otvaranja, dok su eksponati još bili "razbacani" po podu i stolovima, sreo sam barba Marina Katalinića, nekadašnjeg projektanta i šefa konstrukcije u našem škveru, izdanka poznate trogirske brodograđevne obitelji koji je ustupio i donirao značajan broj dokumenata, fotografija i alata za ovu izložbu. Barba Marin je brodograditelj starog plemenitog kova, čovjek ogromnog znanja i iskustva i jedan od rijetkih koji u ovom gradu još uvijek znaju izgovoriti ono famozno trogirŠko meko Š. Naš Štari...



Pokazao mi je Štari nacrte i fotografije brodova koje je u razdoblju između dva svjetska rata izrađivao njegov otac Ivan. Iz današnje perspektive, kad iste ili vrlo slične nacrte programiramo pomoću kompjutera, ove se doimaju poput umjetničkih djela. Otac barba Marina školovao se u Italiji, tu su izložene čak i njegove skripte koje je tada koristio, a koliko je gradnja brodova i tada bila "multidisciplinarna", svjedoči i podatak da je gotovo svo, uvjetno rečeno - slobodno vrijeme provodio po šumama Dalmatinske zagore tražeći hrastove i borove u čijim je oblicima prepoznavao ašte, rebra, korbe i madire budućih brodova.
Ponekad je znalo biti i prepiranja i spašavanja u zadnji čas, zime u Zagori bile su oštre i duge, i trebalo je dosta diplomatskog umijeća za uvjeriti našeg Vlaja da nije baš svako stablo za satrat u cipanice i ubacit u špaker.




Na otvaranju se okupilo mnogo ljudi i kako to već obično biva na takvim događanjima, čuli smo nadahnute govore i zahvale, i nakon uspješne operacije slijeganja dojmova, većina uzvanika pohitala je prema ukusno urešenim stolovima u dvorištu. No, meni to nije smetalo, naprotiv, još jednom sam na miru uspio pogledati sve što me zanimalo.

Kako sam kasnije čuo, mnogima se nisu svidjele masivne cijevi za ventilaciju koje su "izranjale" iz poda, sa plafona, gotovo sa svih strana, neki su samo u sebi ronjali, neki oprezno šaputali, a neki i glasno negodovali, ali u krajnjem slučaju - to je sjajna stvar. Želim reći - sjajno je da su te cijevi izazvale reakciju. Ali ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da su upravo te cijevi zapravo jedini predmeti na ovoj izložbi koji i nisu eksponati nego se i te kako koriste u današnjoj proizvodnji.



Priznajem, baš sam zadovoljan s negativnim reakcijama na "cjevurine", možda je čak i dobro što su izazvale određen osjećaj nelagode, jer nemojmo zaboraviti - brodogradnja danas nije romantika već težak, iscrpljujući rad.

Trogir zasigurno zaslužuje stalni postav ove izložbe. Ako ni zbog čega drugog onda zbog samosvijesti vlastitih građana. Da još jednom osjetimo i ako je ikako moguće, pokušamo dozvati natrag taj "genius loci", duh mjesta koji je omogućio da se u jednoj relativno maloj sredini grade brodovi, bez pretjerivanja - svjetskog ranga. Kroz generacije, od očeva do sinova, ponavljale su se radnje, pokreti, stvarale užance i pravila koja nisu napisana ni u kakvim knjigama, već nastaju spontano, kroz rad. Brodogradnja se kao nauka, zasniva na - iskustvu. Vještina se teško stiče, a lako gubi.

I koliko god bio prisutan žal za malim obiteljskim škverovima koji su nakon drugog svjetskog rata mahom nacionalizirani i preusmjereni u razvoj "velikog" brodogradilišta, koji je i danas mnogima trn u oku jer nagrđuje tu famoznu vizuru UNESCO-vog grada, toliko nam ostaje i ponosa. I prkosa. Konačno, što bi taj grad bio bez ljudi, ne samo onih rođenih i odraslih na ovom tlu, već i onih koji su ga prepoznali i prisvojili kao svog, samo filmska kulisa, kazališna scena koja će se nakon odigrane sezone raspliti, razmontirati i pohraniti u neki depo.



A gdje sam tu ja? U svim onim jutrima kad kroz polumrak mrzovoljno bauljam prema škveru razmišljajući kako bi lijepo bilo živjeti nekim drugim, lagodnijim životom. Sa spoznajom da taj posao nije ono o čemu si sanjao, ali jebi ga - od nečeg moraš živjeti.



Nitko od mojih nije bio brodograditelj, to nije bila obiteljska tradicija. Iskreno, nisam htio ni ja, mada sam oduvijek volio brodove, nisam mislio da ću ih graditi, želio sam ploviti.
To je bio san. Ali tko zna kakvi su nam puti zacrtani. I kakvi nisu. Možda jednog dana sve dođe na svoje. Ipak kad se malo pažljivije zagledaš u te brodske linije na izblijedjelom papiru, tako fine, oble, zavodljive i kad u staklu kojom su prekrivene prepoznaš svoje lice, tek tada shvatiš - vridilo je.

Kad studeni i ja napravimo đir priko rive i to još onako šotobraco, rukom pod ruku, dajući svim znatiželjnicima do znanja da nam je veza ušla u ozbiljnu fazu, možemo biti spremni na sve, ali istodobno i sigurni da taj čin neće izazvati javnu sablazan. Ne zbog toga što bi protuprirodni blud dva muškarca naišao na opće odobravanje, već jednostavno zato što na našoj rivi sredinom lažno studenog mjeseca nema, narodski rečeno - ni pasa!

Dobro, poneko pseto povremeno i istrči iz sablasno pustih gradskih uličica, ali to više možemo smatrati incidentnom situacijom nego li pravilom. No, to ne znači da i jesenja pustinja nema svojih draži. Tek što će zvono s kampanela svetog Dominika označiti sedam doba istim tugaljivim tonom, ispod Kamerlenga će snažnije zabrundati brodski motori. Večernji trajekt se sprema isploviti prema Drvenicima.
Mornar na provi će se još jednom osvrnuti preko rive, nadajući se da neće u zadnji čas ugledati zapuhanu figuru zakašnjelog putnika, a onda će dati mig "malom od rive" neka otpusti cimu s kolone. Ionako je putnika na brodu manje nego članova posade.



Barba na mostu izvest će dobro poznat manevar, odvojit će krmu od obale, "zašijati" do pola kanala, a onda će prebaciti na „slow ahead“ i odjezditi u mrak. Prizor tako običan, svakodnevan i svakovečernji, a opet pun simbolike i prikrivenih emocija.

Svaki takav odlazak u meni probudi čežnju za Otokom, i to ne nužno onim čije je ime ispisano kredom na zamrljanoj ploči pored ulaza na brod, već jednom imaginarnom, savršeno nesavršenom krugu opkopnjenog mora.
I vjerojatno bi ironija sudbine odredila da me do takvog Otoka dovede ovakva kanta od trajekta, najobičnija škatula od ruzinavog čelika, ali škatula koja je kroz gotovo pola stoljeća postala zaštitni znak istočne obale Jadrana. Pretpostavljam da su ondašnji projektanti dobili sljedeći zadatak – napravite ekonomično plovilo koje će povezivati otoke brzinom lijene krave, udobnošću mazge i šarmom moruzgve!



Putnici su ih već u prvim godinama proglasili "škovacerama", pomalo okrutno, ali vrlo lucidno, dok su činovnici iz Jadrolinije neuspješno pokušavali nametnuti izraz "papuče". Kućne, školske ili sportske, nisu precizirali. Možda su im se izgledom najviše približile "kroksice". Ružne, ali svrsishodne.

Jedino lijepo na na ovim trajektima su njihova imena. Krčanka, Lošinjanka, Šoltanka, Pelješčanka... Međutim, nisam baš siguran koliko su naše Anke zadovoljne ovakvim odabirom. Vjerujem da im je s jedne strane drago, ali opet - ne poznajem niti jednu damu koja bi bila presretna da se uz nju na nekom plesu pojave još tri karampane sa istom haljinom. Svaka mora imati svoj faktor.

Sad je vjerojatno kasno, ali možda ih je na vrijeme trebalo preimenovati u recimo Kluda, Krknata, Kobrava i Svršata. Ajmo za nagradnu igru, pronađite na karti ove četiri ljepotice
No, ako ljepotu i onomastiku za trenutak ostavimo po strani, ne mogu se oteti dojmu da bi naše škovacere trebalo posjesti na optuženičku klupu i to za ni manje ni više nego - bespravnu gradnju! Ako i nisu imale ulogu glavnih aktera, sigurno su sudionice, a u nekim slučajevima čak i glavne poluge udruženih zločinačkih pothvata.

Imajući u vidu koliko su cementa, vapna, pržine, bloketa, matuna, kupa, trnite, cijevi i armatura prenijele do naših otoka, odvjetnici će zasigurno biti na teškim mukama ukoliko se odluče na odbacivanje optužbi. Možda im se nagodba više isplati. Priznati dio krivice pa iskamčiti uvjetnu kaznu.

Ken ju imeđin samo tu ajne grosse perversion, na otoke koji obiluju kvalitetnim kamenom koji se lako "bere" i samo što ne viče "ja sam dio tvoje buduće kuće", sav se građevinski materijal dovodio s kopna?
M'da, davno je prošlo vrijeme otočkih klačina i samoukih klesara, a za tren oka proći će i ovo naše, škovacere će otploviti prema rezalištima, ostat će tek poneka slika i uspomena na sirote ružne ljepotice Jadranskog mora.

Koncem svojih dvadesetih, Marin se naša na naboljem putu da postane jebivjetar prve klase. Gubeći vrime s falšim prikama i čuvarima zidića, kronično nezaposlen, snalazija se povremenim konobarenjem po gradskim gambužama di je svjedočija nastajanju nove kaste brdskih poduzetnika mahom proizišlih iz ešalona štakora rata.

Sa svojom ljubljenom i dvoje male dice dilija je pedeset i sedam kvadrata stana na Kruševića gumnu zajedno sa ćaćom, materom, bratom, nevistom, babom Jurkom, tetom Božankom, papigom Kokolom i hrčkom Mikijem. Dugo se mučija i premišlja šta bi moga napravit, utiho ga je trovala ta popara od beznađa, a nije mu se dalo vanka, ipak je to bija grad u kojem se rodija, odrasta, zamomčija...

Jedne sride ujutro kad je konačno shvatija da u gradu za njega kruva neće bit, pokupija je ženu i dicu i odveja ih u malo misto na obali u kojemu su njegovi stari sačuvali bokun baštine. Nedovršena prizemnica u bloketama učinila mu se lipšom od najraskošnije vile na Mejama, a iz komadića zemlje uokolo kuće zarobljenog dračom i brnistrom, izronija je neki nosati patuljak s kapom francuzicom na glavi i prišapja mu - uvati se Marine motike i mašklina!

Inšoma dela šoma, Marin ga je posluša, zavrnija rukave, pjunija u šake i sasvim netipično za generaciju dvajstiprvoga vika, počeja – radit. Umisto drače i brnistre, uokolo kuće zazelenija se kupus, u liji do njega salata i brokula. Pomi, paprike, balancane, patate... Odmorna zemlja počela rađat ka blesava.

Obnovija je maslinik, zapuštenih stotinjak stabala poštuca u maniri naboljeg brice i doveja u šest, posadija smista trista novih maslina. Nisu ni vinogradi dugo čekali. Od starih trsova žena mu napravila svjećnjake i sve prodala fureštima, a loza babića među vlakama i prizdama počela bujat novim životom.

Trevili smo se prije par miseci i Marin mi je tad spomenija da se bavi ekološkom proizvodnjom meda. Puno toga je još napriča, jedva si moga povatat o čemu on to, cili je infiša u zdravu prehranu i ekološku poljoprivredu. Slučajno ili ne, sitija sam se našeg razgovora baš ove nedije kad sam kućarinom zagrabija po dnu medene tegle.

Zavrtija sam mu broj i pita je li slobodan, kaže je, pa mogu li skoknit probat to čudo od eko meda.

Kako da ne, samo dođi!

Nije prošlo ni petnajst minuti, već smo bili zajedno u malome mistu na obali.

Evo ga, kaže Marin, provaj, ovde ti je kadulja, tamo livada, imam za sad samo dvadesetak kila, ali bit će toga još. I stvarno, med bogovskog okusa, odma sam uzeja teglu livade i teglu kadulje i zakapara još. Da bi se okusi popunili, ponudija mi je i suzu domaće orahovice.

- Kakva ti je?
- Sve bolesti liči.
- Radija san je bez cukra, cukar sam potpuno izbacija, ovo šta nam prodaju živi je otrov. Koristim steviju ka sladilo, oćeš malo stevije? Odlična je, jedino se sa kafom ne ljubi baš najbolje, ali za sve ostalo je dušu dala.

Kad smo finili sa sonatom za ora'ovicu i med, sili smo u Marinovu oktaviju i zaprašili uzbrdo, kaže, mora mi pokazat svoje posjede. Odlično! Nećemo uspit vidit sve jer su razbacani na sto strana, ali eto barem da steknem dojam jel'...

I bome sam ga steka. Dojam velik ka kuća. Na tri poda. Istina, Marinova „nova“ stara kuća na selu nema baš toliko podova, ali ima puno toga zanimljivoga. Pokazuje mi konobu sa bačvama punim mladoga vina. Na gančunima zakačenim za drvene grede vise komadi špalete i pancete.



U prizemlju je još i litnja kužina. Uređena s ukusom, s masu smišnih detalja. Gori na katu još je sve u radovima, Marin obnavlja sobe. Sve sam. Mora bit da ima zlatne ruke.

Ima dvi godine da sam kupija ovu kuću, od ideje do realizacije prošlo je samo deset minuti, sve sam sa čovikom dogovorija i kad sam se vratija doma i reka ženi da sam kupija kuću, deboto nije afanala. Kupija kuću, o crni Marine, kako si kupija kuću, dolaziš mi s viješću da si kuću kupija, ka da si kupija kil manistre u butigu.

Svašta sam još kupija, nastavlja Marin, vidiš ono brdo, tamo sam okrupnija jedan dolac, savršen za slani graj, a tamo, livo od one grede, tikve rastu ka lude. A gledaj tek ovo – vodi me s druge strane kuće, a kad tamo – zbor raspjevanih koka. Marin maše raštikom ka dirigent sa štapićem a koke čudne ptice njišu se u ritmu. Ima ih svakakvih, od afričkih trčkalica priko perzijskih manekenki do debelih brojlera - a ove, vidiš ove, to su ti Hrvatice, te su najbolje, nema koke do Hrvatice - ponosno će.

Kad smo završili s traktatom o kokama, vratili smo se u litnju kužinu, kaže Marin da ćemo sad marendat. Najprije je izvadija vino, ma di ću pit vino u deset uri ujutro, muči i gledaj, zagrabija je velikom žlicom u oni već spomenuti med i otopija ga u dva deca vina. Vino i med – moram priznat da mi ta kombinacija nikad nije pala na pamet, ali nakon degustacije, mogu vam reć da to je piće za bogove s Olimpa.
Onda je Marin na trenutak nesta da bi se vratija se s pjatom punim... punim nečega?
Nečega kovrčavog.

- Probaj, ovo ti moje koke obožavaju.
- Čekaj, šta oćeš reć, da probam spizu kojom hraniš kokoše?
- Tako je, probaj pa onda reci.
- A šta je ovo?
- Klice.
- Klice?
- E.
- Kakve klice?
- Od integralnih žitarica.

Prinija sam klice ustima jako oprezno, ima sam osjećaj da bi prije pojija pauka nego ova čudovišta, ali na nepcima je poprimilo skroz drugačiji okus. Nevoljko ću priznat, ali isto nemojte širit dalje – klice su ludilo!
I šta je najsmišnije, nakon ovakve marende, ne osjećaš se ni tromo ni pospano, nego pun force i energije pitaš – a šta ćemo sad?
Da šta ćemo sad – idemo brat divlji papar!
Divlji papar?
E.

Za pet minuti već smo bili u po brda, priskočija Marin dvi – tri ograde spretno ka da je divojarac i pobjednički povika – evo ga, dođi vidit kako izgleda!



- Hm, meni ovo sliči na maru...
- E, dobro si primjetija, to ti je marina prva rodica. Vitex agnus-castus oliti konopljika. Neki ga zovu i fratarski papar, a znaš zašto?
- Zašto?
- On ti pomaže ženama kod menstrualnih bolova i neplodnosti, a na muške djeluje anafrodizijački.
- Anafra... kako si reka?
- Anafrodizijački. Od njega ti se ne diže.
- Onda ga neću njanci taknit!
- Ha ha ha!

Obišli smo još dva brda i nabrali vriću onoga đavla od kojeg ti se ne diže, šta će mu to uopće, nisam se usudija pitat, ali je za to vrime moj domaćin istresa cilu enciklopediju podataka o biljkama, divljim i manje divljim, o spizi iz supermarketa koja je uglavnom jo i ajme, vidi se da se razumi u problematiku.



U nekim sam se trenucima čak osjetija i malo posramljenim, gledajući i slušajući čovika koji je svojim radom i znanjem postiga istinsko čudo, a svoju „ludost“ usmjerija na najbolji mogući način. Kad je grubo vrime i ne može radit vanka, ni onda ne miruje, čita literaturu, študija, razmjenjuje iskustva s ljudima koji se isto ka i on bave organskom poljoprivredom. Kaže, za dvi, najviše tri godine ja ću moć hranit cilu familiju potpuno domaćim proizvodima. Ono šta nemam ja, razminit ću sa svojim kompanjonima i svi ćemo bit zadovoljni!
Ćakulali smo još dugo, gostili se i udomaćili pa nikako se odlipit, i tri se puta još ispozdravljali, a kad mo već krenuli, Marin se sitija.

- Ajme, znaš li možda beknit kokoš?
- Nećeš valjda Hrvatice?
- Ma neee, samo brojlere.
- Hm, nisam siguran, bolji sam s bojlerima nego s brojlerima.
- Benti, ja isto to ne mogu. Aj bog, i javi mi!
- Šta ću ti javit?
- Kako je djelovalo?
- Šta kako je djelovalo?
- Fratarski papar - reče i značajno namigne.

Bente robijo, bit će mi ga je uvalija, a ko će ga znat, možda i nije. Hm, zajebant je Marin, veliki zajebant, a ne tako davno bija je na najboljem putu da postane jebivjetar prve klase!

Uzimajući u obzir najnovija saznanja o građi subatomskih čestica i sveudilj primjenjujući Toriccelijev zakon, ali bez zamornog integriranja i deriviranja, pozdajući se ponajviše u empirijske metode, došao sam do slijedećeg zaključka - Svi predmeti u kućanstvu posjeduju neodoljivu težnju da prije ili kasnije završe na podu! Ne vjerujete? Kako hoćete, ali za svaki slučaj odmaknite od ruba plastičnu venecijansku gondolu s čovječuljkom u mornarskoj majici koja vam se već više od četvrt stoljeća kočoperi na polici u regalu. Ma dobro, možda nije dobar primjer, za nju ni ne bi bila šteta da padne.

Prvaci u ostvarivanju navedene težnje su poklopci za lonce. Način na koji oni padaju je dinamički fenomen. Ne samo što njihov slobodan pad, a potom udaranje u čvrstu površinu i trenutni impuls rotacije prizvode gibanje kojeg bi teško opisala i jednadžba četvrog stupnja, već bi se i spektar zvukova koji se javljaju pri tom mehaničkom ekperimentu, komodno mogao uvrstiti na listu oružja za masovno uništenje. Cvingili cvingili cvinnnnngiligiligili... pljop!

Pri svakoj primjeni ovog poučka moramo uzeti u obzir i koeficijent rasutosti kojeg ćemo označiti grčkim slovom ksi. Različiti predmeti imaju razumljivo različiti koeficijent rasutosti.
Najmanji koeficijent ksi imaju predmeti poput jastuka i pokrivača. Oni često padaju na pod ali upravo zahvaljujući malom koeficijenti rasutosti, ne zadaju nam toliko glavobolje. Jednostavno - jastuk padne, jastuk se podigne, malo ga se klepne po guzi i izvuče za uši čisto onako pedagoški, i mirna Bosna.

S druge strane, tvorbe poput soli, šećera, brašna, riže i slične njima, imaju veliki koeficijent rasutosti. Srećom, primjenom suvremenih pomagala, u prvom redu usisivača, moguće je u vrlo kratkom roku neutralizirati posljedice njihovog rasula.

Ipak postoji jedan predmet koji je fenomen za sebe, a to je kutijica s vatiranim štapićima za ušesa. To je definitivno najlabilniji predmet u čitavoj galaksiji. Može ona imati poklopac i zaklopac, može biti omotana ljepljivom trakom, ali kad se ona skljoka s visine, sve postojane veze trenutno pucaju, a štapići se rasprše na sve strane. Takav se predmet mora pohraniti na mjestu najmanje potencijalne energije. Čim ga podigneš makar za pedalj, dovodiš svoje ukućane u stanje latentne opasnosti. I što je najzanimljivije - kutijica s vatiranim štapićima za ušesa obavezno padne i raspe se kad ste u žurbi, kad morate izići iz stana i kad nervozni taksist nervozno trubi ispred ulaza već po četvrti put.

Uistinu, nauka o gibanju, ispaljivanju, letenju, padanju i posrtanju, zna biti veoma zanimljiva. Danas sam sasvim slučajno prisustvovao neobičnom eksperimentu kojim je jedan vozač opel astre pokušao demonstrirati nove suvremene metode glede zbrinjavanja otpada.

On je naime vozeći se desnim kolničkim trakom pravilno dao pokazivač smjera, smanjio brzinu i zaustavio se pored ugibališta s kontejnerom za smeće. Vozeći iza njega očekivao sam da će čovo načas izaći iz auta, otvoriti portapak i odložiti vreću s otpadom u za takve svrhe predviđeni kontejner. (Jbate, šta mi dobro ide ovaj birokratski izričaj op.p) No, vozač opel astre učinio je nešto sasma drugo. Otvorivši svoj prozor izbacio je lijevu ruku u kojoj se njihala nekakva plastična kesetina, da bi u maniri košarkaškog centra "horogom" pokušao pogoditi obruč. Zavrljačio je kesetinu preko krova od auta i naravno - nije pogodio. Odbila se od kontejnera i prosula po cesti. No, to našeg netalentiranog košarkaša, nije isuviše zbunilo. Ubacio je u prvu, zaškripao gumama i odmaglio prema Kaštel Kambelovcu.

Vidjevši sve to, odrecitirao sam u sebi nekoliko prigodnih stihova, stao, pokupio vreću s kojom ovaj maloprije nije pogodio koš, strpao je u svoje auto i dodao gas.
Sustigao sam ga negdje kod Gomilice, blicnuo dvaput i nježnim pokretom ruke zamolio da načas stane. I zaista je stao. Unutra on i gospođa. Izišao sam na cestu s onom kesetinom i sav ozaren mu se obratio - Gospodine, izgubili ste ovu vreću, ispala vam je iz auta, možda se unutra kriju neke dragocjenosti.
- A toooo, ma n.... - zastao je u pola rečenice, valjda je malo duže trebalo da mu dođe iz guzice u glavu.
Pogledao me onim pogledom - budi sritan šta mi je žena ovde, inače bi ti zavrnija vratom ka gusanu, onda bi te uvalija u lonac pun vrile vode pa bi te očepuša, pa bi te nabija na...
Nisam mu dopustio završiti misao. A tko zna, možda je mislio nešto sasvim stoto. Ali ja sam bio zadovoljan. Ne zbog kesetine sa smećem, već s potvrdom onog teorema s početka priče.