Marketing
O majmunima manje-više
Sat na gradskom tornju oduvijek je pokazivao točno vrijeme. Savršeni mehanizam skriven od pogleda prolaznika usmjeravao je kazaljke prema pomalo kitnjastim rimskim znamenkama koje je oslikao nepoznati umjetnik u nekom davnom stoljeću.
A onda se jednog dana, tko zna zašto ili na čiji nagovor velika kazaljka uzoholila i kazala maloj - ja sam veća od tebe, samim tim i važnija! Da ne spominjem koliko sam brža od tebe i koliko više posla obavim tokom dana. Zapravo, takva kakva jesi, meni uopće nisi potrebna. Ili mi se prilagodi, ili kreni svojim putem!
Mala kazaljka se osjetila manje vrijednom i razmišljala - pa da, zaista sam manja i čak dvanaest puta sporija od velike. Zacijelo ne zaslužujem biti na gradskom tornju. Na koncu se mala kazaljka pokunjila i otišla svojim putem. Na satu je ostala samo velika kazaljka, gorda i ponosna. Okretala se i okretala, ali nitko više nije znao koliko je sati...
Kroz to vrijeme za koje nitko nije mogao znati je li pravo ili nije, u zraku iznad grada počelo se događati nešto neobično. Saznavši za rezultate posljednjeg popisa čestica, atomi dušika su shvatili da ih u zraku ima čak tri i po puta više nego atoma kisika. Sedamdeset i osam posto dušika, a jedva dvadeset i nešto sitno posto kisika? Nas ima znatno više i važniji smo od vas - šepurili su se atomi Dušika. Mi smo gospodari zraka, a vi ste mali bijedni miševi! Ili ćete pristati biti kao mi, ili vas biti neće!
Atomi kisika pokušali su se prilagoditi većini, ali se nikako nisu uspjevali pretvoriti u dušik. Razočarani i na izmaku snaga, stavili su pinklec na rame i otišli. Opijeni pobjedom, atomi dušika priredili su feštu na kojoj su pjevali i stalno ponavljali - mi smo gospodari zraka, mi smo gospodari zraka! Ali bez atoma kisika, zrak i nije postojao, postojao je samo dušik, i nitko više nije mogao disati.
Na dalekom otoku nasred mora na kojem je još uvijek bilo zraka, živjeli su majmuni koji su jeli banane. Otok je obilovao palmama s bananama i majmuni su bili sretni. No, među majmunima se našla nekolicina njih koji nisu voljeli jesti banane nego kokosove orahe.
Majmuni koji su jeli banane postali su bijesni na majmune koji jedu kokosove orahe. Govorili su im - nije normalno da majmuni jedu kokosove orahe, mi jedemo banane, svi naši preci su jeli banane i zapamtite konačno jednu stvar - svi normalni majmuni jedu banane!
Majmuni koji jedu kokosove orahe u početku nisu mogli razumjeti zašto se majmuni koji jedu banane ljute. Konačno, ovako ostaje više banana za njih. Neka oni uživaju u bananama, a nama se draže verati po kokosovim palmama.
Čuvši za to, majmuni koji jedu banane, odlučili su uništiti sve kokokosove palme na otoku. Kad ih unište, nenormalni majmuni koji jedu kokosove orahe, pocrkat će od gladi i uskoro ih neće biti.
Majmuni koji jedu banane ponijeli su pile i sjekire i krenuli prema kokosovim palmama. Počeli su tako snažno tući po deblima, da su se plodovi kokosa visoko gore u granama počeli njihati i na koncu padati po glavama bijesnih majmuna koji jedu banane. Aj-aj-aj, ubiše nas kokosi, povikaše majmuni koji jedu banane i ostadoše bespomoćni ležati na plaži s golemim čvorugama na glavama.
Čiča miča gotova je priča. Ili možda nije?
Post je objavljen 23.11.2013. u 12:53 sati.