Uzimajući u obzir najnovija saznanja o građi subatomskih čestica i sveudilj primjenjujući Toriccelijev zakon, ali bez zamornog integriranja i deriviranja, pozdajući se ponajviše u empirijske metode, došao sam do slijedećeg zaključka - Svi predmeti u kućanstvu posjeduju neodoljivu težnju da prije ili kasnije završe na podu! Ne vjerujete? Kako hoćete, ali za svaki slučaj odmaknite od ruba plastičnu venecijansku gondolu s čovječuljkom u mornarskoj majici koja vam se već više od četvrt stoljeća kočoperi na polici u regalu. Ma dobro, možda nije dobar primjer, za nju ni ne bi bila šteta da padne.

Prvaci u ostvarivanju navedene težnje su poklopci za lonce. Način na koji oni padaju je dinamički fenomen. Ne samo što njihov slobodan pad, a potom udaranje u čvrstu površinu i trenutni impuls rotacije prizvode gibanje kojeg bi teško opisala i jednadžba četvrog stupnja, već bi se i spektar zvukova koji se javljaju pri tom mehaničkom ekperimentu, komodno mogao uvrstiti na listu oružja za masovno uništenje. Cvingili cvingili cvinnnnngiligiligili... pljop!

Pri svakoj primjeni ovog poučka moramo uzeti u obzir i koeficijent rasutosti kojeg ćemo označiti grčkim slovom ksi. Različiti predmeti imaju razumljivo različiti koeficijent rasutosti.
Najmanji koeficijent ksi imaju predmeti poput jastuka i pokrivača. Oni često padaju na pod ali upravo zahvaljujući malom koeficijenti rasutosti, ne zadaju nam toliko glavobolje. Jednostavno - jastuk padne, jastuk se podigne, malo ga se klepne po guzi i izvuče za uši čisto onako pedagoški, i mirna Bosna.

S druge strane, tvorbe poput soli, šećera, brašna, riže i slične njima, imaju veliki koeficijent rasutosti. Srećom, primjenom suvremenih pomagala, u prvom redu usisivača, moguće je u vrlo kratkom roku neutralizirati posljedice njihovog rasula.

Ipak postoji jedan predmet koji je fenomen za sebe, a to je kutijica s vatiranim štapićima za ušesa. To je definitivno najlabilniji predmet u čitavoj galaksiji. Može ona imati poklopac i zaklopac, može biti omotana ljepljivom trakom, ali kad se ona skljoka s visine, sve postojane veze trenutno pucaju, a štapići se rasprše na sve strane. Takav se predmet mora pohraniti na mjestu najmanje potencijalne energije. Čim ga podigneš makar za pedalj, dovodiš svoje ukućane u stanje latentne opasnosti. I što je najzanimljivije - kutijica s vatiranim štapićima za ušesa obavezno padne i raspe se kad ste u žurbi, kad morate izići iz stana i kad nervozni taksist nervozno trubi ispred ulaza već po četvrti put.

Uistinu, nauka o gibanju, ispaljivanju, letenju, padanju i posrtanju, zna biti veoma zanimljiva. Danas sam sasvim slučajno prisustvovao neobičnom eksperimentu kojim je jedan vozač opel astre pokušao demonstrirati nove suvremene metode glede zbrinjavanja otpada.

On je naime vozeći se desnim kolničkim trakom pravilno dao pokazivač smjera, smanjio brzinu i zaustavio se pored ugibališta s kontejnerom za smeće. Vozeći iza njega očekivao sam da će čovo načas izaći iz auta, otvoriti portapak i odložiti vreću s otpadom u za takve svrhe predviđeni kontejner. (Jbate, šta mi dobro ide ovaj birokratski izričaj op.p) No, vozač opel astre učinio je nešto sasma drugo. Otvorivši svoj prozor izbacio je lijevu ruku u kojoj se njihala nekakva plastična kesetina, da bi u maniri košarkaškog centra "horogom" pokušao pogoditi obruč. Zavrljačio je kesetinu preko krova od auta i naravno - nije pogodio. Odbila se od kontejnera i prosula po cesti. No, to našeg netalentiranog košarkaša, nije isuviše zbunilo. Ubacio je u prvu, zaškripao gumama i odmaglio prema Kaštel Kambelovcu.

Vidjevši sve to, odrecitirao sam u sebi nekoliko prigodnih stihova, stao, pokupio vreću s kojom ovaj maloprije nije pogodio koš, strpao je u svoje auto i dodao gas.
Sustigao sam ga negdje kod Gomilice, blicnuo dvaput i nježnim pokretom ruke zamolio da načas stane. I zaista je stao. Unutra on i gospođa. Izišao sam na cestu s onom kesetinom i sav ozaren mu se obratio - Gospodine, izgubili ste ovu vreću, ispala vam je iz auta, možda se unutra kriju neke dragocjenosti.
- A toooo, ma n.... - zastao je u pola rečenice, valjda je malo duže trebalo da mu dođe iz guzice u glavu.
Pogledao me onim pogledom - budi sritan šta mi je žena ovde, inače bi ti zavrnija vratom ka gusanu, onda bi te uvalija u lonac pun vrile vode pa bi te očepuša, pa bi te nabija na...
Nisam mu dopustio završiti misao. A tko zna, možda je mislio nešto sasvim stoto. Ali ja sam bio zadovoljan. Ne zbog kesetine sa smećem, već s potvrdom onog teorema s početka priče.