Kad nam netko blizak i drag ode s onu stranu vječnosti, najprije zanijemimo, zatim glasno opsujemo, a potom tražimo sve one riječi koje jedno drugom nismo dospjeli reći. Budemo kivni na sebe i na čitav svijet, na svakodnevnu grubost i sebičnost. Zar su nježnost i blagost odlike slabih? Škrtarimo s onim pravim riječima, tražimo opravdanja, nastojimo uvjeriti sebe da nismo imali vremena, ni jučer, ni danas, a onda jednog dana shvatimo da vremena ima u izobilju, samo više nema nas.



Tko zna, možda je to prirodno, možda tako mora biti. Najljepše su riječi koje ostanu neizrečene.





Moja draga Asja, s kojom volim razmjenjivati mudre, ponekad i manje mudre misli, upravo danas mi je rekla – griješe oni koji kažu da se čovjek rađa samo zato da bi jednog dana umro, čovjek se rodi da bi - živio.





Kraj

Općinski teklić Pero lijeno se dogegao do prašnjave poljane ispred seoske crkve, važno pljucnuo preko desnog ramena, rukavom obrisao brkove, udario u talambase i glasno uzviknuo: Narode čujte i počujte! U narednim danima očekuje se val tropskih vrućina! Postupite po uputama Kriznog stožera za zaštitu od natprosječnih temperakura!

Pipničarka Anka važno se podbočila na vratima birtije "Casanove" - Tropske vrućine kažeš - a šta smo lipo naputovali zadnji' misec dana. Od Sibira do Havaja hi hi hi hi!
Veterinarka Marta tiho je negodovala - O gospemoja, već sam pet puta spremala jorgan u ormar i nanovo vadila...

Čuja sam ja Marta da znaš trpat i krupnije stvari u svoje ormare dok ti je muž na terenu - zajedljivo dobaci Marko, seoska danguba i obješenjak, značajno namignuvši prema mladom i naočitom Janku, djelatniku Parka prirode Vučje polje koji se tu zatekao sasma slučajno...

Gledaj ti svoja posla Markane - frknula je Marta - ne meći se tamo di ti nije misto!

Ništa ja nisam reka – pravdala se danguba.

Ne nisi, di bi ti, tako te i đava nosa šporkačunu jedan…

Za to vrijeme, rendžer Janko samo se blago zarumenio i bez riječi sjeo za volan Lade Nive, osjetivši čeznutljiv Martin pogled na zatiljku, a jedina izrazito zadovoljna razvojem situacije bila je Anka pipničarka koja je smjesta nazvala pivovaru u Bršljanovcu i naručila tri velike bačve ekstra. Za Prvi o' maja vazda se dobro pije, pogotovo kad užeže onako junački.

Nije teško zamisliti ovakav prizor u nekom našem pitoresknom mjestašcu i za divno čudo, koliko god smo u posljednje vrijeme izvrgnuti naglim promjenama, dobro smo uopće i normalni. Zapravo, biti normalan više i nije vrlina. Pa recite iskreno, tko bi se osvrnuo na vijest da će ovog vikenda vrijeme biti pretežno vedro, s laganim do umjerenim razvojem dnevne naoblake. Nisu ovo vremena za lagano i umjereno, pobogu koga još zanima nešto lagano i umjereno!? I tko je vidio da piše samo – vrućina? U naslovu mora stajati – tropska vrućina! Kad splasne vrućina, ne moš majci najavit hladnoću vulgaris. U najmanju ruku mora bit sibirska hladnoća, poželjno čak i polarna. Svakako neuobičajena za ovo doba godine. Danas sve mora biti bombastično i dramatično. Sve mora biti nabrijano i turbo. Majketi, gledam deklaraciju običnog kruha kupljenog u Špiglu, piše tamo - pšenično brašno tip taj i taj, emulgatori, sto čuda, E ovaj E onaj i na kraju – pojačivač okusa!? Pa mislim čovječe – ajde brašno, ajde emulgator, ajde E ovaj E onaj, ali čemu pojačivač okusa?

A nije to samo od jučer. Volimo mi pojačivače, ne samo okusa, nego i ostalih čula. Eto na primjer, koliko ste puta čuli da je neka dvorana bila dupkom ispunjena.
Jebote stvarno – dupkom puna. To kao oće reć da je bila krcata. Okej, ali odakle to dupkom?
Kakva je to riječ? Koji je njezin korijen?

Ili ono kad kažu – situacija se stubokom promijenila! Heeej – stubokom!? Ajde ovo dupkom, još nekako, možda je neki dub bio u pitanju, možda duplja, štajaznam, ali tko li je i što li je stubok? Stubokom me razočarao...
Dobro da te razočara s nečim opipljivim, ali stubokom, uh čovječe, to mora da boli jako...

I tako, nema nam druge nego val tropskih vrućina dočekati dupkom i stubokom.
Nemojte mi se poslije pravdati da vas nisam upozorio

Neki će činovnik hladno upisati adresu, Ulica Oca Domovine 113 i poslati uplatnicu za komunalnu naknadu, službenik na katastru, precizno će odrediti površinu stambene zgrade, okućnice i vrta. Hrpe brojeva, poneko slovo, statistički ispravno, emocionalno prazno.

Šturi podaci nikad neće moći opisati naš dom, taj čarobni kutak svijeta koji ne priznaje egzaktne mjerne jedinice, metri kvadratni ili kubni njemu ništa ne znače.



Dom je ekstrakt naših osjetila, emocija i uspomena, slika roditelja, braće i sestara s davnih rođendana, pjesama sjetnih i sretnih, dom je osjećaj sigurnosti za olujnih noći, meki dodir jastučnice na obrazu, okus sočnih svibanjskih trešanja i topli miris mramornog kolača u nedjeljna poslijepodneva.



Zanimljivo, sve najljepše na svijetu stane u samo tri slova. Dom.





Dom

Razmišljajući o temama za tekući, nadasve inspirativni blogerski višeboj, kao jedan od sasvim logičnih izvora nadahnuća nametnuo mi se ni manje ni više nego - most! Pa dobro, iako pri samom spomenu ovog pojma misli lete na jedan, jedini i neponovljivi „The Most“ , nisam imao u vidu samo njega ili ga, već sam želio pisati o mostovima općenito, mostovima kao vječnim simbolima spajanja obala, bliskih ili dalekih, svejedno...



Ne znam ni sam kako i zašto, ali mostovi su mi nekako „pobjegli“ iz toka misli. Kao, šta se tu posebno ima pisat o njima, a moram priznati da mi je i sama pomisao na Juru Radića, navodno najznačajnijeg mostograditelja u Hrvata, definitivno smanjila obujam romantike. Mislim, stvaaarno, čovjek je bespotrebno iznapadan svih ovih godina, vidjet ću sve vas što ćete govoriti kad se projekt Masleničkog mosta izvede do kraja.
Naime kaj, nije Maslenički most samo običan most, on je predviđen i da bude vjetrolektrana. Oooo, kad se zavrte sve te silne lopatice i ukrote velebitsku buru, bit će struje i za uvoz!



No, dosta sa zawebancijom, mostovi su zaista inspirativne građevine. Mostovi su u biti pružene ruke u čvrsti stisak, kao znak prijateljstva i štono bi se nekad reklo – politike aktivne i miroljubive koegzistencije. Da su mostovi uistinu dobra stvar, dokaz je i to što svi napaljeni generali u svim mogućim ratovima od svih vojnih "dejstava", najprije počnu lupat po mostovima. Neš ti majci stajat na mistu, moste jedan dabili moste, ima da te nema! I onda, kad sruše sve te silne mostove, general-budale grade nove, pontonske! I to je kao vrhunac vojničke vještine!? Mda...

U svakom slučaju, simbolično ili ne, upravo danas na Jurjevo (vidite da ipak ima veze s Jurom Radićem op.p) započeo sam raditi jedan, zapravo ne samo jedan, nego čak dva mosta. Vremena su teška, pa se i brodograditelji moraju preorijentirati na nova područja. Lokacija je još tajnovita, sve što vam smijem reći jest da se ne radi o Pelješkom, a još manje o novom Čiovskom. Taj film ne bute tako skoro gledali... Radni naslov projekta je "Most na rijeci Why". Međutim, mogu vam se pohvalit da mi je rad na konstruiranju modela mosta došao kao melem na ranu, kao pire na sarmu, kao bik Garonja na farmu...

Toplo se nadam da ćemo svi zajedno ovim mostom prijeći na drugu, sretniju obalu...

Postoje mjesta koja su mi posebna, mjesta koja zrače neobičnim mirom i magnetski me privlače. Ne, ništa mi se dramatično tu nije dogodilo, barem ne u ovom životu, ali u tom savršenom skladu mora, kopna, neba i tko zna čega još sve ne, uvijek pronađem neki nepoznati dio sebe.

Tu se dolazi samo u odabranom društvu, daleko od buke i svakodnevne strke, tu se dolazi da se zajednički priča ili zajednički šuti.



Posebna mjesta su naravno, za svakog od nas-posebna. Netko će svoj mir pronaći na izvoru rijeke ili u sjeni višestoljetnog hrasta, netko pak na terasi omiljenog kafića.





Meni je najdraže doći na mitsku Puntu Planku, zemljopisnu i klimatsku razdjelnicu istočne obale Jadrana, osobito za olujna juga, kad se ogromni valovi moćnog mora valjaju iz dubine, razbijaju o stijene i pršte u visine.







Posebna mjesta

Otkad znam za sebe, stalno slušam o tom famoznom „boljem sutra“. Kao, sad nam nešto ne ide, kriza je, pa stabilizacija, pa rat je, pa nova kriza, ali čim to prođe, dolazi bolje sutra. Eto ga iza kantuna, samo što nije!



Priznajmo, nismo baš ljudi od neke inicijative. Igrati partije s crnim figurama, naše je prirodno stanje. Ali, zaista smo strpljivi. Reagiramo tek kad nas netko nagazi. Tada sve pršti od inspiracije.
Zapravo, čini mi se da se ovdje radi o povijesnom nesporazumu. Netko je našu mantru „bolje sutra“ shvatio u smislu – polako, nije priša, nemojmo se danas gnjaviti s tim – bolje sutra! Pa dobro, ako nam se baš ne žuri...



I tako, odgađamo budućnost do unedogled, a za to vrijeme prekrajamo povijest. Sadašnjost ćemo vjerojatno prespavati. Ali, o tome ću razmišljati-jučer.





Bolje sutra

Kako najlakše pronaći izgubljenu stvar? Jednostavno, ako vidiš da ne ide i ukoliko već počneš razmišljati o srazu vlastitog čela s pločićama u kupioni, moraš otkačiti fokus s misteriozno izočnog predmeta i početi tražiti nešto sasvim drugo! Naravno, ne mogu garantirati stopostotnu uspješnost, ali upravo sam ovom metodom jutros otkrio nešto što sam davno već zaboravio da uopće postoji.

Sliku nekoliko bunara obzidanih masivnim kamenjem viđenih iz perspektive sivog sokola pamtim još od fenomenalne izložbe Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja koja je održana u Klovićem dvorima, ima sad već skoro pet godina. Bunari bogati vodom u carstvu dalmatinskog krša, izgledali su poput dukata, a priznajem, tu sam sliku intuitivno vezao s imotskim krajem, znajući da upravo tamo postoji velik broj većih i manjih jezera.
No, kako rekoh, tražeći ovog mutnog i memljivog travanjskog jutra nešto sasma drugo u trokutu Nisko-Brštanovo-Kladnjice, i pomalo grintav na kišicu koja sve nešto oće-neće, manirom profesionalnog tumarala i dopisnog vrludala, nabasao sam nešto izuzetno.



Rajčica – udolina u kojoj se nalazi ravno deset bunara tako se uspješno skrila među gustim raslinjem kao da se nečeg srami, kao da želi reći – pustite me na miru.



A zapravo, Rajčicu sam pronašao zahvaljujući – kravama! Kad su mi dosadne kapi kiše počele igrati kazačok na tjemenu, pomislio sam kako bi bilo pametno nekud se skloniti. Iz šipražja je svako malo dopirao tingl-tangl zvon pa sam računao – gdje su krave, tu su i pastiri(ce), a gdje su pastiri(ce) bit će valjda i nekakvo sklonište. No, ovdašnje krave su pokazale da itekako dobro poznaju svoje parcele, bolje od općinskih zemljišno-knjižnih ureda, tako da im nikakva pratnja nije bila potrebna. Istina, jedna krava bujnog vimena mi je pokušala nešto objasniti, ali nisam siguran da sam najbolje shvatio njezine zahtjeve.



Rajčica dakle...
Porijeklo imena nije mi poznato, postoji li neka tajna veza s pomidorima ili pak nekim čovom koji se prezivao Rajčić – ostaje tema za daljnju istragu, ali činjenica je da deset znalački izgrađenih bunara plus još jedna lokva čija veličina varira, zaista ostavljaju bez daha. Način na koji su posložena kamenja teška i po nekoliko stotina kilograma odaje ruku pravih majstora.
Zanimljivo, svi su bunari rađeni na isti način, sa stubama koje postupno ulaze ispod razine vode. Otkada datiraju ova mala remek-djela?



Razgovarajući kasnije s jednim mještaninom saznao sam da su vodu s Rajčice uzimali ne samo za napajanje blaga, već i za kućne potrebe, a isto tako da su mnoga djeca i proplivala u tim bunarima. Pomalo me iznenadilo kad mi je rekao da nitko zapravo i ne zna koliko su bunari stari, da su tu još i prije osvajanja Turaka, kaže – sigurno su stariji od četrnaestog stoljeća.
Iskreno, mislio sam da buca, ma daj molim te, kakvo četrnaesto stoljeće, pa to znači tisuću trista i neka, heeeej kad je to bilo... Što je najbolje, izgleda da su još stariji, jer se u nekim spisima spominju kao „rimski bunari“. Eh sad, jesu li zaista tu od vremena staroga Rima, ostaje za istražiti ...









U svakom slučaju, malena, skromna, skrivena Rajčica, otkrila mi se baš kao mali raj, mjesto posebno i nesvakidašnje, vrelo života u možda najsušnijem dijelu Dalmatinske zagore.
Pomalo me i čudi što ovakav lokalitet nije uključen u niti jedan program zaštite, očito je malo onih koji su svjesni da ispred nosa imaju pravu malu senzaciju...

Okrećeš mi mazno svoja leđa

kao ne želiš me

a nudiš mi lukavo

svoj vrat

kosu

raspletu

po ramenima

toplim

od soli

i sunca



Nudiš mi narančin sok na svojim grudima

okus mora među bedrima

zavodnice

lažljivice

I skrećeš svoj pogled

kao nije ti stalo

Taj zagonetni pogled

žene

mačke

ljubavnice

Znaš

ponekad me vrijeđa tvoja mladost

tvoja drskost

i oholost



Sjećaš se

Adagio u G molu

Tomaso Albinoni

Čarobne note letjele su do krova katedrale

a ti si me gledala

i smiješila se

I bila si tako lijepa

najljepša na svijetu

A ja sam te ljubio

nježno, tiho, polagano

Zarobljenim zvucima u tijelu violine

Ostavljene, same

svirao

adagio

za tebe

samo za tebe





Klink, klink

U jednoj kičastoj marini frapantnog imena održan je takozvani - sajam rabljenih plovila. Uh, kakav dražestan naziv, ne moš od miline. Čim čujem da je nešto rabljeno pomislim na izrabljeno, a tek plovilo, to mi izgleda tako bezlično, samo korak do recimo - plutala.

Zapravo, nudili su se neki brodovi na prodaju, a cijene su se razumljivo, kretale od astronomskih do intergalaktičkih. San mi je kupiti jedrilicu i njome oploviti sve, baš sve jadranske otoke. Jednog proljeća krenuti od Trogira prema sjeveru, sve do Brijuna, vratiti se s jeseni, a slijedeće sezone iz iste matične luke zaploviti prema jugu. Ako je moguće, popeti se do vrha svakog otoka i s njega promatrati svijet. O tome napisati knjigu...
Računam, za kupiti jednu takvu jedrilicu trebalo bi mi desetak godina. S tim što za to vrijeme ne smijem ništa jesti, ništa piti, ništa oblačiti, ništa svlačiti, ništa disati. Samo za brod šparati!



Hm, bojim se da neće ići. A da kupim kajak? Morski kajak! Pa to je to! Ma brate, i tako ostajem bez posla, kupit ću od otpremnine kajak, od naknade sa zavoda - veslo i eto ti avanture!
Obalo tisuću otoka, pokorit ću te, ako ničim drugim onda barem - veslom!

No dobro. Travanj je. U travnju raste trava. I to je to. Ne tako davno, u travnju bi se održavala manifestacija "Lijepa naša Hrvatska". Agilni gospar Niko bi pogledom iskusnog recepcionerskog lisca animirao djecu i mlade pa bi svi zajedno, pjevajući u domoljubnom zanosu navukli plastične rukavice, sadili cvijeće i kupili smeće koje su im ga u zavjet ostavile starije generacije.



Ne znam zašto više nema te akcije. Vjerojatno su mladi zaključili da ništa nema smisla. I da će s prvom svjedodžbom zalepetati krilima i otići preko grane. Šteta. Barem je pjesmica bila dobra. Smeće je i dalje tu.

Ulicama starog grada odjekuju stope davnih vremena. Ah, kakva divna rečenica! Ima još jedna - tu se noću luta i nenađeno traži!



Mda! Bilo bi malkice blesavo tražiti ono već nađeno, ali dobro, dopustit ću pjesničku slobodu. Bojim se da starim ulicama lutaju samo budale s foto-aparatom kakav sam i sam. Eventualno još poneki pijanac. I to je to!
Život bježi iz starih gradova. Autohtono stanovništvo želi život dostojan modernog čovjeka - dakle traži parkirno mjesto i šoping centar u blizini. Kakve stare jezgre, kakve kamene kuće bez hidroizolacije, ludi susjedi koji se petljaju u sve i svašta, sve je to passe. Moderno treba živjeti, moderno!



Izlazim na uneskovu rivu. Ispred uneskove crkve svetog Dominika, lijepo se zazelenila uneskova trava. Po travi skakuću uneskoovi kosoovi. Čupkaju uneskove gliste. Sve je u ovom gradu uneskovo. Divnog li osjećaja!


A onda me iznenadila ptica za koju sumnjam da je uneskova. Neka ptica dugog kljuna, majkemi, nisam je nikad vidio u uneskovom gradu. A ni u bližoj okolici. Ako je suditi po kljunu, ptica se specijalizirala za čeprkanje po glibu. Ili mulju, svejedno.



Ipak, ptica je lijepa. I strpljiva. Pozirala mi je koliko god je bilo potrebno. I nije tražila nikakvu naknadu. Čak ni za duševne boli.

Okreće na jugo. Kad između glave Čiova i punte Marjana, provali jugo u Kaštelanski zaljev, mnoge zaboli glava. Štoviše, mnogi se tek tada dosjete da imaju glavu. No dobro, ponekad boli i šuplji zub. Jugo je zahvalan vjetar za jedrenje. Surferi uživaju.



A meni za oko baš zapeo ovaj otok.



Pripada li on onoj brojci od tisuću dvjesto i ne znam koliko? Otoka, otočića, grebena i hridi. Koliko velik moraš biti da te barem u hridi ubroje?
A možda je u ovim vremenima ipak najbolje (p)ostati - neubrojiv!?

Za razliku od silnih članaka u novinama i portalima na temu ljubavi, zdravlja, svijeta (ne)poznatih i horoskopa svih boja, rubriku pod nazivom "prijatelji", nećemo pronaći ni teleskopom. Prijateljstvo uglavnom shvaćamo zdravo za gotovo, kao nešto potpuno razumljivo i uobičajeno pa tragom tog osjećaja smatramo da sve znamo i sve razumijemo. Kako krivo!



Prečesto zaokupljeni vlastitim problemima umišljamo kako je upravo nama najgore, kao da drugima život prolazi lako i bezbrižno. Nismo ni svjesni koliko nas dobra energija koju primamo od naših prijatelja, štiti i čuva. Od prvih koraka do posljednjeg daha, prijatelji nam daruju onaj magični dodir čiste dobrote. Možda je ljubav uistinu nešto najljepše što postoji na ovom svijetu, ali prijateljstvo, prijateljstvo je ipak dimenzija-više!



P.S. Klinkaj me nježno

Ako je povijest učiteljica života, Planina je zasigurno njena kolegica iz zbornice. Istina, šapuće se da je gospođa Planina odavno morala poći u mirovinu, ali ravnatelj još nije pronašao dostojnu zamjenu.



U čemu je tajna? U vremenima kad svi žele prečicama u visine, Planina nas uči da se do željenog cilja dolazi polako, strpljivo i ustrajno. Velike mudrosti, zapravo su vrlo jednostavne. Poseban je osjećaj kad snagom vlastite volje mijenjaš okvire svakodnevice.



A to nije uvijek lako. Učinit će ti se da Planina okrutno kažnjava, nanosi bol u mišićima, oduzima dah, izluđuje ritam srca. No shvatit ćeš da je to bio najbolji put. Metri, stope i ostale mjerne jedinice, bit će manje važne. Naposljetku, spoznat ćeš da je svaki vrh tek polovica tvog puta. Lako se penjati, treba se znati-spustiti.





Poveznica na "Live inspire"

Stravične cijene goriva posljednjih su mjeseci drastično smanjile domete mojih skitaranja, i zapravo ta „hop cup poskočit ću“ psihoza koja bi u posljednjim satima svakog drugog vikenda započinjala na svim mogućim radijskim, televizijskim i inim sredstvima javnog priopćavanja, najprije me strašno nervirala, onda me neki period ljutila do zabrinjavajućeg stupnja bjesnoće da bi me evo posljednja dva-tri puta totalno zatupila. Budući da nemam toliko inženjerske dovitljivosti da na krović svoga prometala instaliram solarni panel, vjetrenjaču, ili pak jarbole i jedra, skrušeno pristajem na ucjene bjelosvjetskih hohštaplera i špekulanata cijenama crnog blata. Dođe mi da zavapim – vozači svih zemalja ujedinite se!



Ipak, usprkos svima, odlučio sam odvojiti nekoliko ponedjeljkastih sati za mini-ekspediciju na jedno posebno mjesto koje me zaintrigiralo još od prvog „ukazanja.“ A to se dogodilo prije tri godine kad smo obilazeći stare utvrde u kanjonu rijeke Krke primjetili neobičnu svjetlost iz jedne litice visoko iznad rijeke. Bilo je jasno da se radi o nekakvoj špilji, ali zlatni odsjaj koji je dopirao iz njezine unutrašnjosti, razbuktao mi je maštu na n-tu potenciju. Već sam vidio kovčege sa blagom, dukatima, biserjem, sjajnim ćupovima i tko zna čime još sve ne. No, zlatna pećina ne bi ostala zlatna da je bila pristupačna svima, smještena pri samom vrhu strmoglave stijene, kao da se smijala svojim potencijalnim osvajačima.
Kasnije tog dana, pregledavajući fotografije, shvatio sam da zlatni odsjaj nije dolazio ni od kakvog blaga, već od sunca i da se tu zapravo radi o spilji-tunelu, s najmanje dva ulaza.

I tako, zlatna je pećina ostala zapisana u nekakvim planovima, i onda mi je nekim čudom opet pala na pamet baš ovog ponedjeljka, prvog dana prinudnog godišnjeg odmora, kad nisam znao što bih sa samim sobom. Jedino sam osjećao da moram... nekamo, bilo kamo, pa makar i sam.

I da, srećom, Krka se posljednjih godina nije daleko odmakla od Trogira. Što se ne bi moglo reći za primjerice Čikolu. Kanjon kojom je rječica proticala, drugog dana mjeseca travnja bio je potpuno suh.
Od Čikole ni Č!



Priznajem, uhvatila me panika da ovog puta ni Krku neću vidjeti pa sam tih kilometar-dva od sela Samodola do ruba kanjona pretrčao doslovce u jednom dahu. Kako ovdje ne postoje označene staze, morao sam prilično kloparati planinarskim štapovima jer mi nenadani susret oči u oči s nekim tek probuđenim poskokom nije bio na listi prioriteta.
Planinarski instinkt, brzo me doveo do pećine. Točnije rečeno, stotinjak metara pred njena južna vrata. Hm, imam osjećaj da bi tu moglo biti malih problema...



Trebalo bi se spustiti niz strminu prepunu opasnog sipara pa se još probijati kroz gusto grmlje, ne znam, a da ipak pokušam sa druge strane!?
U prvom trenutku mi se to učinilo vrlo razumnom odlukom, no ni pristup sa sjeverne strane nije ponudio ništa bolje. Strma, gotovo okomita litica ispriječila se kao nepremostiva prepreka. Nemam konopa, nemam opremu, nemam partnera za penjanje, nemam ništa!



A dobro, pomislio sam, morat ću se zadovoljiti i s malim, hoću reći, ovim snimcima iz daljine, jer eto, do te famozne spilje očito nije tako jednostavno doći...



Mda, ali se u meni probudio onaj uporni konj, da ne kažem tovar. Vratio sam se na ono isto mjesto s južne strane koje mi je prije dvadesetak minuta izgledalo neprohodno. Okej, idem polako i oprezno pa dokle stignem, ako baš procijenim da se nalazim u pogibelji, kvragu i pećina, bitno je sačuvat glavu!

Stijene u kanjonima rijeka ne odlikuju se pretjeranom čvrstoćom, lako se lome, mrve i s vremenom pretvaraju u sipar, nakupine usitnjenog kamenja, tako da hodanje po njima zna biti dosta problematično. No dobro, malo rukama, malo nogama, ponekad čak i zubima, uspio sam se nekako spustiti do razine ulaza. Očekivalo me još samo malo vrludanja kroz gusto šipražje i konačno sam se našao ispred „južnog portala!“



To je to!
Moglo bi se reći – pećina ko pećina, bez spiljskih ukrasa,ništa naročito, prekrivena bobičastim tepihom od kozjeg, a možda i divokozjeg izmeta, čak s ostacima neke strvine...



Ipak, razočaranju nije bilo mjesta, dovoljan je bio samo jedan pogled prema kanjonu i sve je postalo jasno ...



More se Krkom popelo duboko u kopno i obojalo je modrinom sve tamo do Roškog slapa. Slika zamrznuta u vremenu.

Istina, izgrebane ruke pamtit će nekoliko dana kroz što su sve morale proći, ali kvragu, nikad mi nije bilo teško malo se i „ruvinat“ za otkriti nešto zaista posebno.



Pomalo me čudi da nisam našao gotovo nikakvih zapisa o ovoj pećini, čak se ni na internet stranicama Nacionalnog Parka Krka posebno ne spominje, mada ima nekoliko fotografija, bez dodatnih objašnjenja. Možda je tako i bolje, da bi se spriječili ovakvi nezvani svatovi kao što sam danas bio i ja, jer je jasno da mnoge životinje borave, makar povremeno u njoj. Postoji priličan broj „hodnika“ sa strane, tako da ne bi bilo previše čudno da se ovdje radi o čitavom labirintu skrivenih kanala.



Uspentravši se preko sipkog sipara, vratio sam se na veliki plato, nekoliko stotina koraka prema jugu otvorilo je sasvim nove vidike. Otkrio se i čarobni Visovac...



Kanjon rijeke Krke pružio se još jednom u svoj svojoj ljepoti.



A toj ljepoti pridonio je i jedan labud, i ne slutivši da je uhvaćen objektivom uljeza u njegov svijet.



Vraćajući se kasnije prema Samodolu, upitao sam neke od mještana kako nazivaju ovu spilju.
Šuplja peć – odgovorili su mi. Hm, od moje romantično „zlatne“ postala je odjednom šuplja!?
Ma dobro, ponekad i šuplje stvari znaju ispunit... dušu!

Kad za ljetnih predvečerja utihne maestral, a brodice s preprženim grozdovima fish-picnic turista otplove prema kopnu, uvalom zavlada mir. Zelena Šolta sva se prekrije dugim sjenama, a daleko na pučini, obrisi otoka Visa polako nestaju u tami. Slika dobro znana, a opet svaki put nova i neponovljiva...



Ostat ćemo na sidru čitavu noć Tako je najbolje. Koji god vjetar okrene, neće nas gingolavat. Premda bi našu barku s lakoćom mogla preskočiti čak i prosječna skakačica u dalj, imamo sve što nam treba. Prigušeno svjetlo u kabini pomoći će nam u pripremanju svečane večere. Na moru je naime, svaka večera - svečanost.

Plavičasto svjetlo plinskog kuhala zagrijat će tavu na kojoj će zacvrčati netom ulovljena riba. Ništa posebno, dva tri šparića, poneki knez, arbun i to je to. Uz male noćne razgovore, nećemo ni primjetiti da je ponoć, a onda ćemo se ispružiti po palubi, uvući u vreće za spavanje, tražiti Kasiopeju na nebu i slušati More kako diše…



Dakle ovako...
Izabran sam među trojicu blogera koji će predstavljati Hrvatsku na blogerskom natjecanju "Live inspire" u kojem će tokom ovog mjeseca sudjelovati blogeri iz čak 11 zemalja! Tema je - inspiracija, odnosno, moj je zadatak u osam kratkih, gotovo haiku crtica opisati što me ( i tko me) inspirira. Postovi će izlaziti istovremeno na "Brodu u boci" i "Live inspire" blogu. Ako vam se moji škrabopisi sviđaju, neće vam biti preveliki napor kliknuti na srdašce iznad posta (tamooooo, ne ovdje), a ako mislite da su bezveze - nemojte lajkat ni u ludilu, taman da vam prijetim i zovem vas na telefon u dva po ponoći. U svakom slučaju, bit ću vam jako zahvalan



Klik na link