Stravične cijene goriva posljednjih su mjeseci drastično smanjile domete mojih skitaranja, i zapravo ta „hop cup poskočit ću“ psihoza koja bi u posljednjim satima svakog drugog vikenda započinjala na svim mogućim radijskim, televizijskim i inim sredstvima javnog priopćavanja, najprije me strašno nervirala, onda me neki period ljutila do zabrinjavajućeg stupnja bjesnoće da bi me evo posljednja dva-tri puta totalno zatupila. Budući da nemam toliko inženjerske dovitljivosti da na krović svoga prometala instaliram solarni panel, vjetrenjaču, ili pak jarbole i jedra, skrušeno pristajem na ucjene bjelosvjetskih hohštaplera i špekulanata cijenama crnog blata. Dođe mi da zavapim – vozači svih zemalja ujedinite se!



Ipak, usprkos svima, odlučio sam odvojiti nekoliko ponedjeljkastih sati za mini-ekspediciju na jedno posebno mjesto koje me zaintrigiralo još od prvog „ukazanja.“ A to se dogodilo prije tri godine kad smo obilazeći stare utvrde u kanjonu rijeke Krke primjetili neobičnu svjetlost iz jedne litice visoko iznad rijeke. Bilo je jasno da se radi o nekakvoj špilji, ali zlatni odsjaj koji je dopirao iz njezine unutrašnjosti, razbuktao mi je maštu na n-tu potenciju. Već sam vidio kovčege sa blagom, dukatima, biserjem, sjajnim ćupovima i tko zna čime još sve ne. No, zlatna pećina ne bi ostala zlatna da je bila pristupačna svima, smještena pri samom vrhu strmoglave stijene, kao da se smijala svojim potencijalnim osvajačima.
Kasnije tog dana, pregledavajući fotografije, shvatio sam da zlatni odsjaj nije dolazio ni od kakvog blaga, već od sunca i da se tu zapravo radi o spilji-tunelu, s najmanje dva ulaza.

I tako, zlatna je pećina ostala zapisana u nekakvim planovima, i onda mi je nekim čudom opet pala na pamet baš ovog ponedjeljka, prvog dana prinudnog godišnjeg odmora, kad nisam znao što bih sa samim sobom. Jedino sam osjećao da moram... nekamo, bilo kamo, pa makar i sam.

I da, srećom, Krka se posljednjih godina nije daleko odmakla od Trogira. Što se ne bi moglo reći za primjerice Čikolu. Kanjon kojom je rječica proticala, drugog dana mjeseca travnja bio je potpuno suh.
Od Čikole ni Č!



Priznajem, uhvatila me panika da ovog puta ni Krku neću vidjeti pa sam tih kilometar-dva od sela Samodola do ruba kanjona pretrčao doslovce u jednom dahu. Kako ovdje ne postoje označene staze, morao sam prilično kloparati planinarskim štapovima jer mi nenadani susret oči u oči s nekim tek probuđenim poskokom nije bio na listi prioriteta.
Planinarski instinkt, brzo me doveo do pećine. Točnije rečeno, stotinjak metara pred njena južna vrata. Hm, imam osjećaj da bi tu moglo biti malih problema...



Trebalo bi se spustiti niz strminu prepunu opasnog sipara pa se još probijati kroz gusto grmlje, ne znam, a da ipak pokušam sa druge strane!?
U prvom trenutku mi se to učinilo vrlo razumnom odlukom, no ni pristup sa sjeverne strane nije ponudio ništa bolje. Strma, gotovo okomita litica ispriječila se kao nepremostiva prepreka. Nemam konopa, nemam opremu, nemam partnera za penjanje, nemam ništa!



A dobro, pomislio sam, morat ću se zadovoljiti i s malim, hoću reći, ovim snimcima iz daljine, jer eto, do te famozne spilje očito nije tako jednostavno doći...



Mda, ali se u meni probudio onaj uporni konj, da ne kažem tovar. Vratio sam se na ono isto mjesto s južne strane koje mi je prije dvadesetak minuta izgledalo neprohodno. Okej, idem polako i oprezno pa dokle stignem, ako baš procijenim da se nalazim u pogibelji, kvragu i pećina, bitno je sačuvat glavu!

Stijene u kanjonima rijeka ne odlikuju se pretjeranom čvrstoćom, lako se lome, mrve i s vremenom pretvaraju u sipar, nakupine usitnjenog kamenja, tako da hodanje po njima zna biti dosta problematično. No dobro, malo rukama, malo nogama, ponekad čak i zubima, uspio sam se nekako spustiti do razine ulaza. Očekivalo me još samo malo vrludanja kroz gusto šipražje i konačno sam se našao ispred „južnog portala!“



To je to!
Moglo bi se reći – pećina ko pećina, bez spiljskih ukrasa,ništa naročito, prekrivena bobičastim tepihom od kozjeg, a možda i divokozjeg izmeta, čak s ostacima neke strvine...



Ipak, razočaranju nije bilo mjesta, dovoljan je bio samo jedan pogled prema kanjonu i sve je postalo jasno ...



More se Krkom popelo duboko u kopno i obojalo je modrinom sve tamo do Roškog slapa. Slika zamrznuta u vremenu.

Istina, izgrebane ruke pamtit će nekoliko dana kroz što su sve morale proći, ali kvragu, nikad mi nije bilo teško malo se i „ruvinat“ za otkriti nešto zaista posebno.



Pomalo me čudi da nisam našao gotovo nikakvih zapisa o ovoj pećini, čak se ni na internet stranicama Nacionalnog Parka Krka posebno ne spominje, mada ima nekoliko fotografija, bez dodatnih objašnjenja. Možda je tako i bolje, da bi se spriječili ovakvi nezvani svatovi kao što sam danas bio i ja, jer je jasno da mnoge životinje borave, makar povremeno u njoj. Postoji priličan broj „hodnika“ sa strane, tako da ne bi bilo previše čudno da se ovdje radi o čitavom labirintu skrivenih kanala.



Uspentravši se preko sipkog sipara, vratio sam se na veliki plato, nekoliko stotina koraka prema jugu otvorilo je sasvim nove vidike. Otkrio se i čarobni Visovac...



Kanjon rijeke Krke pružio se još jednom u svoj svojoj ljepoti.



A toj ljepoti pridonio je i jedan labud, i ne slutivši da je uhvaćen objektivom uljeza u njegov svijet.



Vraćajući se kasnije prema Samodolu, upitao sam neke od mještana kako nazivaju ovu spilju.
Šuplja peć – odgovorili su mi. Hm, od moje romantično „zlatne“ postala je odjednom šuplja!?
Ma dobro, ponekad i šuplje stvari znaju ispunit... dušu!