U jednoj kičastoj marini frapantnog imena održan je takozvani - sajam rabljenih plovila. Uh, kakav dražestan naziv, ne moš od miline. Čim čujem da je nešto rabljeno pomislim na izrabljeno, a tek plovilo, to mi izgleda tako bezlično, samo korak do recimo - plutala.

Zapravo, nudili su se neki brodovi na prodaju, a cijene su se razumljivo, kretale od astronomskih do intergalaktičkih. San mi je kupiti jedrilicu i njome oploviti sve, baš sve jadranske otoke. Jednog proljeća krenuti od Trogira prema sjeveru, sve do Brijuna, vratiti se s jeseni, a slijedeće sezone iz iste matične luke zaploviti prema jugu. Ako je moguće, popeti se do vrha svakog otoka i s njega promatrati svijet. O tome napisati knjigu...
Računam, za kupiti jednu takvu jedrilicu trebalo bi mi desetak godina. S tim što za to vrijeme ne smijem ništa jesti, ništa piti, ništa oblačiti, ništa svlačiti, ništa disati. Samo za brod šparati!



Hm, bojim se da neće ići. A da kupim kajak? Morski kajak! Pa to je to! Ma brate, i tako ostajem bez posla, kupit ću od otpremnine kajak, od naknade sa zavoda - veslo i eto ti avanture!
Obalo tisuću otoka, pokorit ću te, ako ničim drugim onda barem - veslom!

No dobro. Travanj je. U travnju raste trava. I to je to. Ne tako davno, u travnju bi se održavala manifestacija "Lijepa naša Hrvatska". Agilni gospar Niko bi pogledom iskusnog recepcionerskog lisca animirao djecu i mlade pa bi svi zajedno, pjevajući u domoljubnom zanosu navukli plastične rukavice, sadili cvijeće i kupili smeće koje su im ga u zavjet ostavile starije generacije.



Ne znam zašto više nema te akcije. Vjerojatno su mladi zaključili da ništa nema smisla. I da će s prvom svjedodžbom zalepetati krilima i otići preko grane. Šteta. Barem je pjesmica bila dobra. Smeće je i dalje tu.

Ulicama starog grada odjekuju stope davnih vremena. Ah, kakva divna rečenica! Ima još jedna - tu se noću luta i nenađeno traži!



Mda! Bilo bi malkice blesavo tražiti ono već nađeno, ali dobro, dopustit ću pjesničku slobodu. Bojim se da starim ulicama lutaju samo budale s foto-aparatom kakav sam i sam. Eventualno još poneki pijanac. I to je to!
Život bježi iz starih gradova. Autohtono stanovništvo želi život dostojan modernog čovjeka - dakle traži parkirno mjesto i šoping centar u blizini. Kakve stare jezgre, kakve kamene kuće bez hidroizolacije, ludi susjedi koji se petljaju u sve i svašta, sve je to passe. Moderno treba živjeti, moderno!



Izlazim na uneskovu rivu. Ispred uneskove crkve svetog Dominika, lijepo se zazelenila uneskova trava. Po travi skakuću uneskoovi kosoovi. Čupkaju uneskove gliste. Sve je u ovom gradu uneskovo. Divnog li osjećaja!


A onda me iznenadila ptica za koju sumnjam da je uneskova. Neka ptica dugog kljuna, majkemi, nisam je nikad vidio u uneskovom gradu. A ni u bližoj okolici. Ako je suditi po kljunu, ptica se specijalizirala za čeprkanje po glibu. Ili mulju, svejedno.



Ipak, ptica je lijepa. I strpljiva. Pozirala mi je koliko god je bilo potrebno. I nije tražila nikakvu naknadu. Čak ni za duševne boli.

Okreće na jugo. Kad između glave Čiova i punte Marjana, provali jugo u Kaštelanski zaljev, mnoge zaboli glava. Štoviše, mnogi se tek tada dosjete da imaju glavu. No dobro, ponekad boli i šuplji zub. Jugo je zahvalan vjetar za jedrenje. Surferi uživaju.



A meni za oko baš zapeo ovaj otok.



Pripada li on onoj brojci od tisuću dvjesto i ne znam koliko? Otoka, otočića, grebena i hridi. Koliko velik moraš biti da te barem u hridi ubroje?
A možda je u ovim vremenima ipak najbolje (p)ostati - neubrojiv!?