Opijen mirisima predizbornog asfalta koji mi ovih dana draška nosnice jače od bilo kojeg alergena, opet radosno hodam ulicama svoga grada pomno pazeći da ne padnem preko brojnih, prekonoćno čudesno nastalih gredica instant maćuhica, palmica, oleandara pa jednostavno ne nalazim riječi kojima bi opisao taj doslovce neopisivi osjećaj.
Šutnja je
Blažena šutnja.
Brate mili, bilo je i vrijeme.

Jerbo, da se još samo dan-dva nastavilo ovako, nisam siguran kako bi itko mogao preživjeti od ludog plesa pomahnitale horde sjajnih cak-cak nožica koje su se ovih dana junački napresjecale crveno-bijelo-plavih lenti preko paralela i meridijana diljem lijepe naše.
Tako sam na pola uha čuo da je ovih dana negdje, otvoren zatvoren bazen!?
Zar to nije divno!?
Pa to je zaista mnogo bolja solucija nego da je nedajblože negdje zatvoren otvoren bazen, zar ne?



Na svu sreću, još od nekih davnih dana posjedujem bjanko propusnicu za uživanciju u najljepšem mogućem otvorenom bazenu sjeverne hemisfere pa nastojim svakodnevno koristiti tu privilegiju na najbolji mogući način. Još uvijek postoje neka tajnovita mjesta na koje je najbolje doći, sjesti i jednostavno - šutjeti....



I u toj šutnji, često se dogode neke lijepe stvari pa mi tako sasvim nenadano doziba miris jednog otoka usidrenog u podnožju moćne Planine, otoka na kojem miriše kadulja kao nigdje drugdje, otoka na kojemu kamen ima boju zlata...





A kada nakon kiše i oluje, zrake novog sunca prerežu tamni sloj oblaka...



Zabljesnu neke nove boje







A tada se odjednom osjetim tako malen ispod ovog velikog neba, širom otvorenih očiju zagledan u moćno more i budem zahvalan što sam tu, što živim, što postojim pa makar i tako sićušan i beznačajan...
Oslobođen jarma svih svakodnevnih briga i problema, jednostavno zastanem i šutim...