Ni sam nisam posve siguran je li to dobro ili nije, ali primjenjujući metodu alternativne introspekcije, u zadnje vrime zapažam kako bi se stručno reklo - određeni diskontinuitet u svojim promišljanjima, razmišljanjima, idejama, akcijama i reakcijama.
(poala lipe li rečenične konstrukcije, za izvrnit se na guzicu...)

Naime, još mi je od ranije poznato kako sam prilično negativno-reaktivan tip i da najčešće reagiram tek onda kad me netko ili nešto dobro nagazi, a sve to mi je znalo poprilično ić na živce čak toliko daleko pa sam se često nalazija u situacijama da se žučno posvađam sam sa sobom ili pojednostavljeno – nerviralo me to šta nisam toliko ustrajan u stvarima koje želim, ali sam zato tvrdoglavo uporan kad nešto ne želim.
Kad ja odlučim da nešto neću – ma nema toga Boga koji će me nagovorit...
No dobro, i to je nešto
Ako već ne znaš šta oš, barem nije loše znati šta neš.
Oš-neš, Uttar Pradesh....

Eto, baš prije koji dan, uvatila me uvjeravat dvojica zagriženih bjesničara da je crno u stvari bilo, bombardiraju me besmislenim nebulozama, stoposto uvjereni kako su popili svu pamet ovog planeta. Znam da bih ranije trenutno odgovorija na takvu paljbu svim ubojitim oružjima poznatim još od vrimena Matije Gupca pa sve do današnje raketne politehnike, ali danas računam – ljudi imaju pravo na svoje mišljenje pa ma koliko inšempjano bilo...
I jednostavno idem ća, nemam volje za raspravu, ko može buzdovanima objasnit Arhimedov zakon...

Ovih zadnjih priko nekoliko dana idem pješke na posal, Istina, za doć od kuće do škvera, triba mi dobrih četrdesetak minuti ubrzanog hoda, ali nema veze, osjećam kako mi baš odgovara. Za razgibavanje zakržljalih ekstremiteta.
Kako je većina nazovi ulica ovoga kvazi grada pod zaštitom UNESCO-a, raskopana do bola, tako korištenje bilo kakvog prometala kod većine vozača uzrokuje frustracije i duševne patnje, pa lipo uredno propješačim ta tri kilometra u jednom, a kasnije opet u drugom smjeru, opet dvostruko brže od ovih blesavih vozača koji četiri sata čame čekajući u kolonama i uglavnom – bude sve pet.

Dobro, recimo da kojim slučajem trogirske ulice imaju najobičniji trotoar to ne bi bija nikakav problem. ali kako je stanje godinama već takvo kakvo je, moje se pješačenje pretvori u pravo marširanje po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Nema čega nema na tome putu, šporkih kanala, blatnjavih lokvetina, drače, smeća, gušterica, krepanih maški i pantagana.
Ono šta sam mislija uštedit na benzini – sve ću potrošit za kupit nove postole!
Opet sam na isto.

E, ma nije to problem, nego baš jučer, nisam ni doša doma, a eto ti istog trena na vrata lepršavo bane umilna natapirana susida šjora Grozde, dobrodržeća gospođa u zlatnim godinama.

- Je li ti sve u redu s autom?
- Je...
- Je li ti sve u redu s vespom?
- Je...
- Pa zašto onda ideš na noge na posal?
- Mooolim???

Ma pogledaj ti nju, nema pametnijeg posla nego svako jutro gleda kad ja idem, a kad dolazim, šta vozim a šta ne vozim, pa čoviče, ko zna šta ona još sve ne prati i upisuje u svoj dnevnik!?
Šantoća jedna!
Ma da smo nešto naročito bliski ajde da, razumija bi, ali ovako...
I svjestan sam toga, da mi je bilo kad ranije došla ovako, vjerojatno bi je spremno verbalno katapultira put pitome Makedonije, zgražajući se (zgraž-zgraž) njezinim uplitanjem u moju svakodnevicu.

Ali sad ovako kontam – ma možda je žena samo usamljena, u penziji je, muž odavno ore nebeske njive, a dica se razbižala, ima samo toga redikulastoga pasa koji laje po čitave noći na misec i zvizde, a po danu na... sve ostalo, u stvari, možda je čak i pohvalno da ovako «brine» o meni...
Tako sam lipo pristojno objasnija šjori Grozdi sve razloge i uzroke mojega dragovoljnog pješačenja, čak joj ponudija skuvat i kavu, koju je na svu sriću odbila...

I tako, ni za šta se nerviram, aktualni događaji me ne zanimaju, zakon o zabrani pušenja ne tangira me ni dva posto, na poslu me niko ne gnjavi, ogovaraju me u razumnim količinama,
opći je zaključak - nalazim se u čudnovato pasivnoj životnoj fazi.



Isto mi sve to i nije baš drago.
Nisam navika ovako, od pasivizacije do rezignacije nije dalek put.

Imam osjećaj da me sad može dobro iznervirat samo realna mogućnost da mi za gradonačelnika nametnu onu primitivnu, nepismenu, unjkavu, bahatu, brkanoidnu spodobu.
Bolno poznavajući sredinu u kojoj živim, čak me ni to ne bi previše začudilo!

Ala šta će nam bit veselo!
Blago nama!

napomena: ovo na slici nije redikulasti pas od suside šjore Grozde, mislim samo - da ne bi bilo zabune...