Prolazeći svakodnevno kroz turbo betonizirane i mega apartmanizirane monstr-naseobine duž naše obale, ponekad mi bude poprilično teško othrvati se mislima s prizvukom nostalgije pa mi iznebuha padne na pamet masa pitanja sa zajedničkim nazivnikom - kako je sve ovo izgledalo nekada!?

Da, već mi je duže vrijeme vrlo zapanjujuća, pače fascinantna, ljubavna veza našeg čovjeka vulgaris croaticusa sa tom neuglednom sivkastom smjesom cementa, šljunka i vode.
Pogotovo kad se taj isti čudesni materijal dade tako lijepo oblikovati u meksikanske lukove i kvazi-mramorne stupiće na balkonskim ogradama, a još da ne spominjem kakva se čudesa mogu napraviti tik uz samu obalu kad se finim naslagama betona jednostavno i učinkovito neutraliziraju sve one neravnine na negostoljubivim škrapama i sikama.

Pejzažna arhitektura još je prilično nepoznat pojam u našoj kolektivnoj svijesti pa me stoga niti ne čudi kako nam je vjerojatno suđeno dosegnuti dno dna da bi nam konačno proradili neki misaoni mehanizmi ili pojednostavljeno rečeno - da nam dođe iz guzice u glavu!





No, ipak se kreće! - reče barba Galileo i upadne u velike neprilike.
Ne vjerujem da postoji itko tko se vozio starom jadranskom magistralom od Primoštena prema Rogoznici a da barem na trenutak nije ostao zadivljen veličanstvenim prizorom kamene čipke rajskih vinograda na brdu zvanom Bucavac, tik iznad uvale Kremik. I gotovo uvijek bi netko spomenuo - znaš ova ti se slika nalazi u zgradi Ujedinjenih Naroda u Njujorku!
I tako smo zaista masu puta bili ponosni kako eto, u glavnoj metropoli svijeta, u prijestolnici čovječanstva, na nekom, zasigurno istaknutom mjestu stoji slika naših vinograda kao trajni spomenik ljudskom radu i samoprijegoru.
Ali ne lezi vraže!



Prije godinu - dvije, u javnost su prodrle vijesti kako je ta "slika primoštenskih vinograda u zgradi UN-a" samo mit, izmišljotina, ustvari, neka vrsta urbano-ruralne legende nepoznatog porijekla koju nitko ne može potvrditi!
Ma vidi ti to!

I za pravo reć - ta vijest je stigla u pravom trenutku! Jerbo, kamena čipka na Bucavcu zadnjih je desetljeća počela pucati "po šavovima", lozu je sve više zamjenjivala maslina, a kroz terasate vinograde počeli su se provlačiti betonski koridori; sve je počelo slutiti na put bez povratka. Ljudima nije bilo za zamjeriti - krvav cjelogodišnji rad oko loze mnogima je postao Sizifov posao, kap znoja za kap vina nije bila baš atraktivna "mjera za mjeru"...

Na svu sreću, u trenucima kad je sve djelovalo izgubljeno - dogodio se preokret. Vlasnici starih vinograda okupili su se u primoštenskoj Udruzi vinogradara i vinara i uz snažnu podršku ministarstva poljoprivrede, šibenske županije i poduzeća "Vinoplod", koje je uzgred budi rečeno nekada imalo, osim famoznog "Babića" i najbolje zidne kalendare istočno od Rio Grandea, uglavnom - krenulo se u gotovo nemoguću misiju.

Već nakon nakon vremena, počelo se događati čudo - ljudi su odlučno počeli vraćati stari sjaj!
Naravno, sva čuda svijeta samo se prividno događaju preko noći ali tko se u čuda iti malo razumije - dobro zna da se ona stvaraju, najčešće dugo, teško i mukotrpno...









Na obnovljenim terasama upravo se ovih dana sade nove sadnice vrhunske sorte "Babić" koje se "primaju" u tek rijetkim tragovima crvene zemlje u tom nepreglednom moru kamena između labirinta suhozida. Čak su i stariji čokoti loze živnuli, kao da su prodisali, kao da im je udahnut novi život.






Nadam se da sve ovo nije samo prolazni trenutak inspiracije već da će se u slijedećim godinama dogoditi istinska renesansa. Uostalom - ovo nisu obični vinogradi, to su uistinu mega-skulpture, živi spomenici...
Naravno, ne treba smetnuti s uma da je lokalitet Bucavac prvi krenuo u obnovu jer se nalazi na najatraktivnijem položaju. Međutim, u okolici, pogotovo u zaleđu Primoštena postoji znatan broj ovakvih ili sličnih vinograda, skrivenih od oka putnika-namjernika. Hoće li biti snage i za njihovu obnovu?



Jer, jedna je stvar diviti se ljepoti, sve to izgleda divno-krasno, ali sasvim je druga, treća ili stota - uvatit se motike!
Nema kruva bez motike, ma ni dobroga vina!
A u ovakvim vinogradima nema ti kume moj traktorića, nema mehanizacije, nema sistema - lako ćemo...
Patidu ruke, pati škina, škripaju kolina...



Škrta zemlja čuva svoje blago...
A čuvarima tog blaga - kapa doli!
Krvav je to posal.
Ali plemenit... za dušu!





Primoštenski vinogradi već su bili u debeloj sjeni, ali sam na povratku ipak morao zastati na prvome zavoju prema Zečevu. Prizor tisuću puta viđen, ali opet... zlatno sunce Dalmacije sprema se poljubit najlipše more na svitu...



I sad, neka mi ko slučajno zagrinta da ovo nije stvarnost, da je ovo samo kičasta slika, zalaz sunca, neš ti...
Eto baš za dišpet ove slike nećemo slat ni u Njujork ni u Ženevu!
Neka oni na zidove meknu čakod drugo.
Ko oće gledat, neka lipo dođe ovod, na lice mista!
Pa neka se lipo uvjeri sam!
Jel' tako da je tako?