Marketing
Primoštenski vinogradi
Prolazeći svakodnevno kroz turbo betonizirane i mega apartmanizirane monstr-naseobine duž naše obale, ponekad mi bude poprilično teško othrvati se mislima s prizvukom nostalgije pa mi iznebuha padne na pamet masa pitanja sa zajedničkim nazivnikom - kako je sve ovo izgledalo nekada!?
Da, već mi je duže vrijeme vrlo zapanjujuća, pače fascinantna, ljubavna veza našeg čovjeka vulgaris croaticusa sa tom neuglednom sivkastom smjesom cementa, šljunka i vode.
Pogotovo kad se taj isti čudesni materijal dade tako lijepo oblikovati u meksikanske lukove i kvazi-mramorne stupiće na balkonskim ogradama, a još da ne spominjem kakva se čudesa mogu napraviti tik uz samu obalu kad se finim naslagama betona jednostavno i učinkovito neutraliziraju sve one neravnine na negostoljubivim škrapama i sikama.
Pejzažna arhitektura još je prilično nepoznat pojam u našoj kolektivnoj svijesti pa me stoga niti ne čudi kako nam je vjerojatno suđeno dosegnuti dno dna da bi nam konačno proradili neki misaoni mehanizmi ili pojednostavljeno rečeno - da nam dođe iz guzice u glavu!
No, ipak se kreće! - reče barba Galileo i upadne u velike neprilike.
Ne vjerujem da postoji itko tko se vozio starom jadranskom magistralom od Primoštena prema Rogoznici a da barem na trenutak nije ostao zadivljen veličanstvenim prizorom kamene čipke rajskih vinograda na brdu zvanom Bucavac, tik iznad uvale Kremik. I gotovo uvijek bi netko spomenuo - znaš ova ti se slika nalazi u zgradi Ujedinjenih Naroda u Njujorku!
I tako smo zaista masu puta bili ponosni kako eto, u glavnoj metropoli svijeta, u prijestolnici čovječanstva, na nekom, zasigurno istaknutom mjestu stoji slika naših vinograda kao trajni spomenik ljudskom radu i samoprijegoru.
Ali ne lezi vraže!
Prije godinu - dvije, u javnost su prodrle vijesti kako je ta "slika primoštenskih vinograda u zgradi UN-a" samo mit, izmišljotina, ustvari, neka vrsta urbano-ruralne legende nepoznatog porijekla koju nitko ne može potvrditi!
Ma vidi ti to!
I za pravo reć - ta vijest je stigla u pravom trenutku! Jerbo, kamena čipka na Bucavcu zadnjih je desetljeća počela pucati "po šavovima", lozu je sve više zamjenjivala maslina, a kroz terasate vinograde počeli su se provlačiti betonski koridori; sve je počelo slutiti na put bez povratka. Ljudima nije bilo za zamjeriti - krvav cjelogodišnji rad oko loze mnogima je postao Sizifov posao, kap znoja za kap vina nije bila baš atraktivna "mjera za mjeru"...
Na svu sreću, u trenucima kad je sve djelovalo izgubljeno - dogodio se preokret. Vlasnici starih vinograda okupili su se u primoštenskoj Udruzi vinogradara i vinara i uz snažnu podršku ministarstva poljoprivrede, šibenske županije i poduzeća "Vinoplod", koje je uzgred budi rečeno nekada imalo, osim famoznog "Babića" i najbolje zidne kalendare istočno od Rio Grandea, uglavnom - krenulo se u gotovo nemoguću misiju.
Već nakon nakon vremena, počelo se događati čudo - ljudi su odlučno počeli vraćati stari sjaj!
Naravno, sva čuda svijeta samo se prividno događaju preko noći ali tko se u čuda iti malo razumije - dobro zna da se ona stvaraju, najčešće dugo, teško i mukotrpno...
Na obnovljenim terasama upravo se ovih dana sade nove sadnice vrhunske sorte "Babić" koje se "primaju" u tek rijetkim tragovima crvene zemlje u tom nepreglednom moru kamena između labirinta suhozida. Čak su i stariji čokoti loze živnuli, kao da su prodisali, kao da im je udahnut novi život.
Nadam se da sve ovo nije samo prolazni trenutak inspiracije već da će se u slijedećim godinama dogoditi istinska renesansa. Uostalom - ovo nisu obični vinogradi, to su uistinu mega-skulpture, živi spomenici...
Naravno, ne treba smetnuti s uma da je lokalitet Bucavac prvi krenuo u obnovu jer se nalazi na najatraktivnijem položaju. Međutim, u okolici, pogotovo u zaleđu Primoštena postoji znatan broj ovakvih ili sličnih vinograda, skrivenih od oka putnika-namjernika. Hoće li biti snage i za njihovu obnovu?
Jer, jedna je stvar diviti se ljepoti, sve to izgleda divno-krasno, ali sasvim je druga, treća ili stota - uvatit se motike!
Nema kruva bez motike, ma ni dobroga vina!
A u ovakvim vinogradima nema ti kume moj traktorića, nema mehanizacije, nema sistema - lako ćemo...
Patidu ruke, pati škina, škripaju kolina...
Škrta zemlja čuva svoje blago...
A čuvarima tog blaga - kapa doli!
Krvav je to posal.
Ali plemenit... za dušu!
Primoštenski vinogradi već su bili u debeloj sjeni, ali sam na povratku ipak morao zastati na prvome zavoju prema Zečevu. Prizor tisuću puta viđen, ali opet... zlatno sunce Dalmacije sprema se poljubit najlipše more na svitu...
I sad, neka mi ko slučajno zagrinta da ovo nije stvarnost, da je ovo samo kičasta slika, zalaz sunca, neš ti...
Eto baš za dišpet ove slike nećemo slat ni u Njujork ni u Ženevu!
Neka oni na zidove meknu čakod drugo.
Ko oće gledat, neka lipo dođe ovod, na lice mista!
Pa neka se lipo uvjeri sam!
Jel' tako da je tako?
Post je objavljen 22.03.2009. u 08:30 sati.