DivanSkitnje

srijeda, 31.10.2007.

DILJ-GORA KRIJE 100 MILIJUNA TONA UGLJENA

(Jesen u Dilju koji u sebi krije 100 milijuna tona ugljena)

Malo o drvima, malo o zaboravljenim ugljenokopima

Evo, zahladilo, kiši, rosulja visi s grana najavljujući hladnije dane, zimu, snijeg - djeci radost, starijima brigu više. Valja ložiti i trošiti. Cijene nafte dosežu nebeske visine, a s njom, zna se i plin i benzin. Kako kod okreneš, valja potrošiti kunu više. A ona, k'o zavraga, baš sada nestala, skrila se. Promatrajući građane kako pred prodavačima po tko zna koji puta šacuju drva, cjenjkajući se, kupujući drva na metre kao rate kredita, a cijena bukovine od 250kuna po prostornom metru stoji k'o zakovana.Kukaju i kupci i prodavači. Prvima puno, drugima premalo. Jedino profitiraju šumarije. Šuljajući, prisluškujući cjenjkanja, prisjetih se zimskih skitnji Diljem i zabilješki nastalih prije 2 do 3 godine.
Žitelji brodskih diljskih sela ne razbijaju glavu time što cijene na naftnom tržištu vrtoglavo rastu, što malo - malo poskupi plin, što su niske temperature ispraznile drvarnice, što… Oni svoje energetske resurse imaju iznad kuća, u šumama Dilj-gore. Doduše, nisu to one šume od prije 300-400 godina kada je kroz njih hodio turski kroničar Evlija Čelebija te, putujući Slavonijom, zapisao: Tjedan dana idemo, a sunca od gustih krošnji još ne vidjesmo... A i danas od ostataka tih šuma žive ljudi, sijekući i prodajući drva "onima u Brodu". No, pored drva, seljaci doslovce spavaju iznad naslaga ugljena kojeg, tek reda radi povremeno koriste! Ugljonosna žila proteže se u duljini od 80-ak kilometara sve od novogradiškog Cernika pa sve do iza brodskog Garčina, a zalihe ugljena procjenjuju se na oko 100 milijuna tona. Ugljen se praktično nalazi na samoj površini i ne treba puno truda da ga se iskopa. Tako su prije nekoliko godina, u selu Oriovčić mještani nagovorili jednog bageristu iz Sibinja da podno šume Debeljak skine površinski sloj zemlje. Tek što je kašika bagera zakopala zemlju odmah se pojavio ugljen. Netko je natovario prikolicu, netko dvije. Kažu da dobro grije, samo ima nešto više plina možda i zbog obližnjeg potoka koji teče iznad same žile.





Nisu Oriovljani time izmislili “toplu vodu” već su se samo prisjetili priča svojih starih o ugljenu i starim ugljenokopima. Najbliži im je bio u Tomici gdje je do 1874. u eksploataciji bio ugljenokop baš kao i u Cerniku, Rešetarima, Sibinju, Stupniku... U Tomici je ugljenokop imao dva rova: “Anna” i “Elizabeth”. Prvi je bio dug oko 160, a drugi 120 metara s ugljenim slojem debljine od 1,80 do 2,20 metara. Iz njega je svojedobno ugljenom opskrbljivan i Slavonski Brod. Nakon aneksije BiH (1874.) i pronalaskom bogatijih i kvalitetnijih nalazišta tadašnje austrijske vlasti prestale su s eksploatacijom posavskih ugljenokopa. Tako je i tomički rudnik prekriven zemljom, erozijom, raslinjem i zaboravom. Tu i tamo navrate “neke komisije” iz Zagreba zanimajući se za rudnik, ali se obično vrate neobavljena posla - Jer ne znaju pitati ili krive ljude pitaju o rudniku – kažu Tomičani. No, stariji i te kako pamte priče o rudniku. Tako je Zdenko Barić kao dječarac s vršnjacima pekao kukuruze “ i odjednom je žar propala u zemlju”. Nekoliko dana kasnije iz zemlje se počelo dimiti. Zapalio se ugljen i iznad tog mjesta još se dvije godine izvijao dim. Đuro Valić - Birtašev (74), još uvijek pamti priče i rudare koji su navraćali u birtiju ( odatle mu i nadimak) njegova oca Stjepana. I jedan je od rijetkih koji još uvijek zna točno mjesto "nestalog" rudnika.




(Đuro Valić ispred zatrpanog ulaza u tomički ugljenokop)

Tu, na predjelima Kelićke i Bjeline, iznad samog sela još uvijek su u šikari vidljiva dva rova i ventilacijska otvora okana Anne i Elizabeth. U gustom šipragu, zasuta debelim naslagama zemlje, su željezna vrata rudnika. – Prije 50-ak godina još se moglo vidjeti 30-ak cm tih vrata iza kojih su pohranjeni rudarski vagoni, tračnice... Kao da su se nadali da će se jednoga dana vratiti – kaže Đuro. Ali nisu. Kako je vrijeme odmicalo ugljen je potisnula nafta i plin, a ugljenokopi su zatvarani. Baš kao i ovi u brodskom Posavlju prije 128 godina. A ugljena ima. Što je stariji to je bolji. –On je tu, nadohvat ruke, a nafta i plin tako daleko. Neka se nađe, zlu ne trebalo. – kažu seljaci.



(Đuro Valić na mjestu gdje je jedan od nekdašnjih ventilacijskih otvora ugljenokopa)

četvrtak, 25.10.2007.

Pučki kalendari u Slavoniji i nakon 228 godina rado se čitaju

Shto svakog miseca priko godine u polju, u bashcsi, oko marve i xivadi, oko kuche csiniti…"



Njih nije potisnuo niti Internet, radio, TV ni ostala elektronička čuda. Zadržali su dah starih vremena, malo modificirani, prilagođeni tehnologijama, pravopisima… Oni opstaju već desetljećima i u zimskim noćima tisućama ljudi još su uvijek zanimljivo štivo koje su "guštira" danima. Baš onako kako i nastaju.
Riječ je o narodnim kalendarima čija je tradicija u Slavonija duga 228 godina, a na njihovim stranicama izredala su se mnoga priznata imena hrvatske pismenosti. Od Matije Antuna Relkovića, fra. Marijana Lanosovića, Ignjata A. Brlića, do Matka Pejića, Zlatka Tomičića, Antuna Gardaša, Vladimira Rema… pa do plejade starih i mladih novinara, početnika i veterana pisane riječi. Pišući o povijesti slavonskih narodnih kalendara književnik Vladimir Rem ističe kako se prvi takvi kalendari pojavljuju na tlu Slavonije 1778. godine. Ovi godišnjaci opstaju uglavnom zahvaljujući entuzijazmu i tradiciji. Iako se njihova tiraža kreće od jedne do tri tisuća primjeraka-broj čitatelja znatno je veći jer prelaze iz ruke u ruku. No, unatoč njihovoj popularnosti po svemu sudeći još će rekord po prodaji dugo držati Brodski kalendar Stribora Uzelca Schwendemann iz 1992. koji je prodan u deset tisuća primjerka! U povijesti slavonskih kalendara, navodi Rem, nepravedno bi bilo izostaviti Požeški pučki kalendar, odnosno vinkovački Narodnjak, osječki Ilirički kalendar, tj. Novi i stari svetodanik, Ilirski kalendar... U mnoštvu zidnih kalendara, koji se uglavnom razlikuju po logotipu naručitelja, pozornost plijeni kalendar Brodskog ekološkog društva "Zaštićena područja Slavonije" iz 2004. Kalendar je razdijeljen na šest cjelina: Gajna, Slavonsko podolsko govedo (kojeg je preostalo još 70 komada), Prašnik, Park prirode Papuk, Hrvatski ovčar i Kopački rit. Tako čitatelj može vidjeti fotografije Gajne, jedinog zaštićenog poplavnog pašnjaka u Europi, šumu Prašnik sa 1487 stabala hrasta lužnjaka, Kopački rit, zaštićena područja planine Papuk sa prekrasnim snimkama 35 metarskih sadrenih barijera, stoljetnim šumama, ptičjim rezervatima, što ruši staru priču o "ravnoj Slavoniji".
I ove godine Brođani, Požežani i Vinkovčani u rukama će imati svoje narodne kalendare. Brođani,37. izdanje Slavonskog narodnog kalendara, tj. Kalendara Čiča Grge Grgina kojeg, uz pomoć novinarke Dunje Vanić, priprema odvjetnik i bivši brodski župan Zdravko Tomac nastavljajući djelo svoga oca Ivana Tomca –poznatog novinara i publiciste i nekadašnjeg glavnog urednika Glasa Slavonije. Požežanima već 16-tu godinu razonodu donosi Požeški pučki kalendar novinara Jelenka Topića, nastavljajući tako tradiciju još od polovice 19. stoljeća. Vinkovačka "Privlačica" (sukladnici: vinkovačka Riječ, Brodska riječ i Osječka riječ) s puno većim ambicijama izdaju u zanimljivom grafičkom rješenju Pučki kalendar "Kuchnik" i Godišnjak "Putujući Slavonijom". Kuchnik (naziv je prema knjizi koju je pod tim imenom 1796. izdao Matija A. Relković) na svojevrstan način nastavlja Relkovićevu misao "shto svakog miseca priko godine u polju, u berdu, u bashcsi, oko marve i xivadi, oko kuche i u kuchi csiniti…"
Sve u svemu, Slavoncima je opet pružena prilika da nastave skoro 230 -šnju tradiciju kraćenja zimskih večeri uz razne pučke kalendare,

nedjelja, 21.10.2007.

JESEN U MOME VINOGRADU

subota, 20.10.2007.

TRENK I NJEGOV DVORAC U TRENKOVU DANAS

Oluja porušila ono što nisu uspjeli ljudi

Između Požege i izletišta Velika nalazi se mjesto Trenkovo, gdje je imanje i dvorac imala glasovita obitelji Trenk poznatoj po pukovniku Ivanu Trenku vojnom zapovjedniku Broda i njegovu sinu barunu Franji Trenku pred kojim je doslovce drhtala zapadna Europa. Danas su ostale samo priče, legende i dvorac koji je sada praktično ruševina koju nema tko obnoviti.
Čitav život baruna Franje Trenka isprepleten je brojnim avanturama kako na vojničkom tako i ljubavnom polju. A bogami i na onom modnom jer je rubac ( kravata)) kojeg su nosili njegovi panduri postao nezaobilazan dio muške odjeće. Otišao je barun Trenk u legendu zahvaljujući velikom temperamentu i neustrašivosti, a sam spomen na regimentu "trenkovih pandura" sastavljenu uglavnom od dobrovoljaca iz Slavonije bio je dovoljan da protivnicima diljem Europe zaledi krv u žilama. Čak niti carica Marija Terezija nije uspjela obuzdati Trenka. Isprva njezin miljenik, a legenda kaže i kratkotrajni ljubavnik, život je skončao 1747. god. kao osuđenik odbijajući caričin poziv da moli za milost. Ime baruna Trenka trajno je obilježilo i Požeški kraj i Slavoniju nakon što je sa dvadeset i jednom godinom postao vlasnik brojnih očevih imanja među kojima su bili i posjedi u brestovačkom i veličkom kraju. Na žalost do danas je ostao sačuvan jedino dvorac u mjestu Trenkovo nedaleko Požege. Okružen velikim parkom često je služio kao utočište Franji Trenku nakon brojnih krčmarskih zadjevica i svađa u kojima je često pala i pokoja glava. Tajnovit kao i barunov život, ostalo je i dosta nepoznanica i oko samog dvorca kojeg je nakon odlaska Turaka iz Požeškog kraja vjerojatno sagradio njegov otac na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Sadašnji izgled dvorac zahvaljuje temeljitoj rekonstrukciji u prošlom stoljeću, a o tome kako je izgledao dok je u njemu boravio Franjo Trenk nema gotovo nikakvih podataka. Poslije njegove smrti dvorac je "nacionaliziran" od strane Marije Terezije i više je puta mijenjao vlasnike ali barun Trenk ostao je njegov najpoznatiji vlasnik. Nakon 1945. god. u njemu je bila sve do kraja 80-tih godina smještena tamošnja osnovna škola, a tijekom Domovinskog rata bio je sjedište najprije ZNG-a i HV, a nakon toga i postrojbe specijalne policije PU požeško-slavonske poznate kao "Trenk". Danas se nalazi u vlasništvu Kutjeva d.d. i u očekivanju novog vlasnika izložen je propadanju i devastaciji. Temeljitom adaptacijom dvorac bi zasigurno postao važnim dijelom ovdašnje turističko-povijesne ponude jer se oko objekta nalazi u ovom dijelu Slavonije jedinstveni arboretum koji je danas isto tako izložen devastaciji. Dok neki gradovi srednje Europe, poput njemačkog Waldmuenchena imaju čak i svetkovinu baruna Trenka, područje na kojem je živio, dvorac u Trenkovu, legenda o tajnovitim sastancima Franje i carice Marije Terezije u stoljetnim kutjevačkim vinskim podrumima i mit o nepobjedivim "trenkovim pandurima" još uvijek čeka da se otkrije široj javnosti.

ONO ŠTO NIJE USPIO ČOVJEK, USPJELA JE OLUJA



No, vrijeme i sudba kao da ne daju mira Trenku i njegovu dvorcu. Krajem kolovoza 2007. nevrijeme je poharalo dio Požeštine, a svom silinom se sručilo i na sam dvorac i park. Nekada među najljepšim slavonskim perivojima i jedinstveni primjer parkovne arhitekture koji su uredili bečki vrtlari sredinom 18 stoljeća, park u mjestu Trenkovu koji okružuje dvorac legendarnog baruna Franje Trenka danas pruža otužnu sliku ljudske nebrige. Novi udarac parku zadao je nezapamćeni olujni vjetar koji je u samo nekoliko minuta izvalio i slomio desetke stabala koja još uvijek leže širom parka, dajući čitavom prostoru pomalo zastrašujući izgled.
"Ovaj je park po mnogo čemu jedinstven u Slavoniji, u njemu ima stotinjak različitih vrsta stabala od kojih 6-7 nema nigdje u Slavoniji. To su primjerice grčki hrast koji ima lišće poput vrbe ili razna kultivirana stabla jasena, johe i lipe. Nekada je vlasteli bila stvar prestiža imati što ljepši perivoj za što su unajmljivali prave hortikulturne umjetnike, a ispred dvoraca još uvijek postoji tzv. Trenkov hrast za koji ovdašnjih mještana kažu da je barun Trenk, poznat kao vrsni vojskovođa ali i okrutna osoba, vješao neposlušne seljake. Stoga je krajnji rok da se nešto učini za spas ovog parka i biljnih vrsta čiji se uzorci moraju pod hitno uzeti i klonirati jer mogu poslužiti kao genofond", smatra dr.sci. Ivica Samardžić, koji je svojedobno izradio i studiju kako obnoviti i zaštiti park u Trenkovu ali nitko nije pokazao interes da je provede u djelo. - U svemu je velika odgovornost Požeške županije koja je trebala, ali među rijetkima još nije utemeljila Javnu ustanovu za zaštićena prirodna područja koja bi brinula o postojećima i proglašavala nova", izjavio je Goran Radonić koji je ispred HSLS-a pokrenuo inicijativu za osnivanje takve ustanove. On pri tom ne vidi problem što je park u vlasništvu Kutjeva d.d. jer je on pod zaštitom od 1962. godine i danas je spomenik parkovne arhitekture. "Upravo bi javna ustanova mogla definirati odnose sa vlasnikom u sklopu Zakona o zaštiti prirode", dodao je Radonić, dok iz Kutjeva d.d. pojašnjavaju kako su zatražili od Ureda državne uprave dozvolu za njegovu sanaciju. Isto tako i požeški župan Zdravko Ronko najavljuje da je pripremljena odluka za osnivanje takve Javne ustanove koja će se naći na dnevnom redu već iduće Županijske skupštine. No je li za park, koji su nekada nastanjivale i brojne životinjske vrste, već kasno jer neki ljudi navtare u park s motornim pilama, i, onako uz put, narežu nešto drva za zimu, režući i dvjestotinjak godina stara debla.

utorak, 16.10.2007.

TOŠE PROESKI

Jutros je, oko 6,25 sati na autocesti Zagreb - Lipovac, nedaleko Nove Gradiške, u teškoj prometnoj nesreći život izgubio poznati makedonski pjevač Toše Proeski-
Prema dostupnim izvješćima do nesreće je najvjerojatnije došlo jer vozač Tuarega,u kojem je Toše Proeski bio suvozač, nije držao propisani razmak te je podletio pod priključno vozilo teretnog automobila. U nesreći je smrtno stradao Toše Proeski dok je suputnica (49) i vozač (32)- svi su makedonski državljani, prevezeni u novogradišku Opću bolnicu.


http://www.jutarnji.hr/crna_kronika/clanak/art-2007,10,16,tose_proeski,94332.jl

ponedjeljak, 15.10.2007.

TOMO SKALICA - PRVI HRVAT KOJI JE OPLOVIO SVIJET (2)

LOV NA KITOVE

Nakon petodnevne plovidbe između Kamčatke i Sibira love kitove u Ohotskom moru što Brođanin opisuje u detalje: „Mi za našega lova niesmo stradavanje imali… - piše Skalica te opisuje stradavanje kitolovaca sa susjednog američkog broda: „uzskoči jednoč kit blizu onoga broda, a ljudi spazivši ga odmah za njim u potjeru pa ga sretno dostignu i zabodu mu harpun u trup; ali hitro se preznu kit i zaroni, a s repom mahnu protiv čunu i zahvati kapetana, stojećeg na kormilu, po glavi i kraj uha tako da mu je odmah lubanja pukla. Ujedno zahvati i jednog mornara i prebi mu ruku uramenu, pa udari čunu, te ga je na dvadesetak komada razbio, pa je istiovaj kit još sa konopom dva momka odvukao, koji su se u konop zapleli bili (…) Taj brod nije imao liečnika, nego su došli umah k nama po doktora, izmolivši ga od našeg kapetana. Naš je doktor tad stao liječiti amerikanskog kapetana kojemu je za četiri nedjelje danah rana zacielila, nego je sišao malo s pameti, tako da nije bio više kadar zapoviedati na brodu…“- svjedoči Skalica. Toga ljeta kitolovci sa „Suomija“ ulovili su 32 kita i dobili 13.600 akova masti koje su prodali u Japanu. Nakon toga Skalica nastavlja lov na kitove u Japanskom moru gdje ubijaju četiri kita, a potom se u Ajanu susreću s kineskim trgovcima , a Skalica zapisuje: „Nema zemlje na svietu koja bi bila žitelji tako popunjena, a nigdje nema tako mnogo i toli velikih gradovah ka u kineskoj sada revoluciom uzborkanoj državi, koja broji više stanovnikah nego čitava Europah“. Lov nastavljaju u Beringovom moru jedreći prema Ruskoj Americi i Sitki, njenom glavnom gradu na Aljasci.






Skalica će o boravku u Sitki napisati jedan od svojih najfascinantnijih putopisa o životu aleutskih domorodaca Eskima i vojne posade u tvrđavi. Nailazila je arktička zima, kad se mora zamrzavaju i posada Galije Suomi vratila se zimovati u Honolulu. Odatle se (1853.) Skalica prvi puta pismom javio ocu u Brod. Na povratku presreću ih gusari kojima moraju predati vodu, hranu i nešto odjeće. Nemirni duh mu nije da mira i on poslije višetjednog boravka na Havajima, na fregati „Sea Wich“, odlazi u Kaliforniju u San Francisco odnosno Sacramento. Odatle kreće ka „zlatnoj zemlji“ ali očito da nije imao puno sreće sa zlatnom rudačom jer se ubrzo vraća nazad, istina bez zlata ali bogat opisima i svjedočanstvima iz života kopača zlata i surovim zakonima koji su ondje vladali i koje su sami kopači provodili.




Ondje se ne zadržava dulje već s jednim američkim prijateljem odlučuje krenuti put Australije jer su čuli da ondje zlata ima puno više. Ukrcavaju se na brod „Lais-Abelton“ zajedno sa još 43 putnika i kreću put Sidneyja i Port Jacksona. Kada su prošli Novi Zeland zahvati ih strašna oluja koja je trajala 13 dana, a zahvaljujući nesposobnom kapetanu brod se, prilikom ulaska u luku New Castle nasukao i razbio i tom prilikom poginulo je 13 osoba. No, i ovoga puta Skalica (kojeg su zvali „srećogonja“) iz nevolja se izvukao živ i zdrav ali je ostao bez ikakve imovine. Nakon što je sretno prošao kroz oluju Tomo s prijateljem kreće put Sidneyja u kojem boravi izvjesno vrijeme koje koristi kako bi zabilježio tamošnji način življenja. Tu se susreće s Aboridžinima, a osobito ga fascinira biljni i životinjski svijet, posebice klokani. Nakon što je zabilježio način života ondašnjih stanovnika, dvojica prijatelja nastavili su put pješice do prvih, uvjetno rečeno, rudnika zlata tj. „u rude australske“.






Tu prestaju zapisi Tome Skalice. Jesu li pronašli zlato, ostala je tajna. Sudeći po kasnijem životu, najvjerojatnije je ostao praznih ruku. O nastavku njegova putovanja nema zapisa i od tada je teško pratiti njegov daljnji put. Zbog toga je nepoznato kojim se putem Skalica iz Australije vratio u Europu: preko Pacifika, Havaja, Kalifornije, Južne Amerike pa Atlantikom do Londona, ili je išao zapadnim, kraćim smjerom: Indijskim oceanom pa oko juga Afrike (Capetown), što je vjerojatnije. Bilo kako bilo, naš pustolov je živ i zdrav početkom 1855. stigao u London gdje je, nakon nekoliko mjeseci čekanja, dobio putovnicu te se preko Beča vratio u Slavonski Brod.

POVRATAK U BROD

U Brodu ga je sreća, koja ga obilno pratila tijekom putovanja - potpuno napustila. U proljeće 1855. zapao je u egzistencijalnu krizu. Kako u knjizi navodi publicist Slavko Mirković, u (čini se, podmetnutom) požaru 1. siječnja 1856. Skalicama je izgorjela obiteljska kuća i u njoj dio Tominih rukopisa pripremljenih za objavljivanje. Otac Tomo, shrvan gubitkom obiteljske kuće, 3. veljače 1856. naprasno umire u 69. godini od apopleksije (izljeva krvi u mozak) i sin Tomo Martin ostaje bez sigurnog životnog oslonca. Slavko Mirković navodi kako će se tijekom desetak sljedećih godina još poneki podatak o Tomi i bratu mu Stjepana i naći u magistratskim i policijskim spisima. No, od tada se Tomi gubi trag. Moglo bi se pretpostaviti da je opet nekamo odlutao u potrazi za srećom (u putopisu s Havaja zabilježio je kako mu se život tamo toliko svidio da je namjeravao zauvijek ostati ondje). Tako Tomo Martin Skalica i 120-ak godina poslije svog nestanka razbuktava maštu o kraju svog života, i čeka da bude uvršten u hrvatske leksikone ili enciklopedije. Bilo kao prvi Hrvat koji je oplovio svijet ili kao putopisac koji je prije 150 godina sa svojih nekoliko objavljenih putopisa tadašnjem čitateljstvu približio život u krajevima za koje mnogi nisu znali ni da postoje.

(kraj)

petak, 12.10.2007.

TOMO SKALICA - PRVI HRVAT KOJI JE OPLOVIO SVIJET

Zaboravljeni moreplovac




BROĐANIN TOMO SKALICA TRI GODINE JE PRIJE KAPETANA IVE VISINA OPLOVIO SVIJET

Dok je polovicom 19. st. bokeljski kapetan Ivo Visin (1806-.1869.) svojim jedrenjakom Splendido kretao na put oko svijeta, Brođanin Tomo Skalica (1825. – 1885. ili 1889.?) već je oplovio pola zemaljske kugle. I dok se Visina slavi „kao prvog Hrvata koji je oplovio svijet“, tj. šestog moreplovca kojem je to nakon Magellana pošlo za rukom, o Skalici teško da ćete naći išta zapisano u hrvatskim leksikonima i enciklopedijama.
Istina je da Skalica, za razliku od Visina, nije bio moreplovac od zanata i da je svijet oplovio stjecajem okolnosti, prije svega zahvaljujući svom nemirnom duhu. No, činjenica je i da se Skalica vratio u Brod 1855. i svoje putopise započeo, na poticaj Andrije Torkvata Brlića i Matije Mesića, objavljivati u zagrebačkom Nevenu. Za to vrijeme kapetan Visin bio je negdje na Atlantskom oceanu i trebale su mu još tri godine kako bi se vratio u matičnu luku. Uzalud su javnosti na to prije 50-ak godina upozoravali dr. Ivo Brlić (sin Ivane Brlić-Mažuranić), tragično stradali novinar i povjesničar Krešimir Šimić, te brodski novinar i publicist Stribor Uzelac Schwendemann ali je sve ostalo bez odjeka. Tek ga je književni povjesničar i antologičar dr. Slavko Ježić uvrstio 1955. u svoju antologiju hrvatskih putopisaca. Upravo zahvaljujući ovome ignoriranju Skalica je postao svojevrsna opsesija brodskog novinara i publicista Slavka Mirkovića, koji je sabrao njegove putopise u knjigu „Galijom oko svijeta“ što je ovih dana u izdanju Udruge građana Baština i brodske Matice hrvatske, a uz potporu Ministarstva kulture, 152 godine nakon Skaličina putovanja - ugledala svjetlo dana. Možda se stručnjaci neće složiti, ali je činjenica da je Tomo Martin Skalica bio prvi Hrvat koji je oplovio svijet i o tome ostavio brojna pismena svjedočanstva ispisana u Nevenu i „arcima papira“. Nastavak teksta je stradao u požaru (1856.) njegove rodne kuće u ondašnjem Brodu n/S (na Savi). Pored toga što je izgorjela imovina imućne obitelji Skalica, o samom Tomi ostalo je malo tragova pa se čak ne zna ni kako je izgledao (nije sačuvana niti jedna fotografija), a nije poznat niti datum ni mjesto njegove smrti. Zna se da je rođen u Brodu 3. siječnja 1825., a pretpostavlja se da je umro između 1885. i 1889. godine. Podataka o tome nema. Jedni misle da je umro u Brodu dok su drugi skloniji vjerovanju da se vratio na Havaje u koje je bio zaljubljen.



Brod n/S iz 18. st.


Putovnica Tome Skalice

BIJEG PRED MAĐARONIMA

Tomo Martin Skalica odrastao je uz Savu, nedaleko brodskog franjevačkog samostana i starog gradskog magistrata. a prvi susjedi i prijatelji od dječačkih dana bili su mu Andrija Torkvat Brlić (kasnije tajnik bana Josipa Jelačića) i Matija Mesić (prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta). Njih dvojica su sa strepnjom iščekivali Skalicu s njegovog putovanja, a kasnije ga poticali da svoje putopise objavljuje u Nevenu i šalje ih Josipu Prausu, uredniku Nevena i karizmatskoj osobi hrvatskog novinarstva druge polovice 19. stoljeća . Koliko su bili bliski potvrđuje i podatak da su se cijelog života oslovljavali sa „dragi brate“. Skaličin otac Tomo bio je imućan i sposoban čovjek, a njegov sin, Tomo mlađi, rastao je uz brodsku luku i brodove koji su dolazili i odlazili, maštajući kako će jednoga dana i on ploviti ali daleko većim vodenim prostranstvima i brodovima. I dok su njegovi prijatelji Brlić i Mesić završili visoke škole, nemirni Skalica je svladao tek nekoliko razreda Trivialschule i postao staklar koji se bavio jednim od obiteljskih poslova. No, družeći se s A. T. Brlićem i M. Mesićem počeo se baviti politikom kao protivnik mađarizacije Hrvatske. Postao je sumnjiv i nepoželjan te je u vrijeme Bachovog apsolutizma morao izbjeći iz Hrvatske. Iz Broda je krenuo za Beč, a odatle na sjever Njemačke sve do Bremena s namjerom da ode u Ameriku do San Francisca. Tako su u 20. listopada 1851. započele Skaličina pustolovine koje su se neplanski pretvorile u četverogodišnje putovanje oko svijeta. Isplovio je iz bremenske luke brodom „Suomi“ koji je plovio pod rusko-američkom zastavom pod zapovjedništvom kapetana Jana Hasshagena.



Bio je to ustvari kitolovac koji je na putu do Amerike povezao još 162 putnika. Galija, kako piše Skalica, je najprije otplovila do Finskog mora i Petrograda, a potom istim putem stigla u La Manch i usidrila se u Londonu gdje je ostala nekoliko dana. Tu su se opskrbili priborom za kitolov, a potom su preko Atlantika krajem 1851. stigli do otoka Saint Antonio i Brado gdje „osim araph i mnogo spanjolacah i portgeza živi“. Već u siječnju 1852. su kod Ognjene zemlje i prolaze kroz Magellanov tjesnac na rogu Južne Amerike. Tu ih je zahvatila velika bura i nevrijeme iz kojeg su, nakon trodnevne borbe, izašli bez jedne katarke i s oštećenim brodom. Uspjeli su doći do otoka St. Juan Fernandez, a Skalica je vrijeme kratio obilazeći Valparaiso i tom prilikom, između ostaloga, zapisao: „Ovaj je ostrov on neizrecive prirodne ljepote i miline. Uz more imade u stieni neku od naravi špilju u kojoj mogu dva čovjeka prebivati. Ondješnji ljudi kažu da je u njoj nekoć Robinson prebivao…“.


spila Robinsona


Luka St Francisco

Nakon toga nastavljaju plovidbu i sredinom travnja Skalica dolazi do svoga cilja - San Francisca koji mu je trebao biti polazišna točka do kopača zlata s kojima je želio iskušati sreću i steći neki imetak. No, prije iskrcavanja kapetan broda Jan Hasshagen predložio je mladom Skalici da nastavi ploviti s njim što Skalica bez velikog razmišljanja prihvati. Tako je nastavio plovidbu ali ovoga puta ne kao putnik već kao član posade, tj. kao „konstanbse“ odnosno osoba koja je vodila računa o raspodjeli hrane i vode na brodu. „Učinih s kapetanom ugovor da primam službu konstabla pod pogodbom da mi se ima u ime plaće dati 160-ti dio od lova, tj. ribljeg ulja…“ - zapisao je Skalica. Brod je ubrzo doplovio do Honolulua gdje „… muški hodaju goli, a ženske ili su nage ili u samoj svili…“ - revno zapisuje Tomo Skalica zadivljen neposrednošću domorodaca i prirodnim blagodatima otočja. Tu se ne zadržavaju dugo već, nakon obnove zaliha vode i hrane, nastavljaju do Kamčatke i njegove luke Petropavlovsk gdje su iskrcali prazne bačve kako bi imali više prostora za ulovljene kitove.

(nastavlja se)

utorak, 09.10.2007.

FRANJO BARUN TRENK (V)

Đulin let


Poručnik Johann gledao je harambašu Ivu razrogačenih očiju, brišući čas rupčićem kutove usana čas orošeno čelo. Napokon, promuklim glasom reče:
- Herr Ivan, vi to mene zajebavate?
- Ivo ga pogleda supijanim očima, rukavom obrisa vino s usana, prekriži se i propenta;
- -Ne pomak'o se s mjesta.
- - Dobro, dobro. To ste već rekli. Ali, pobogu, ulegnuća u hrastovini!!! Pa u nju je teško i čavao zabiti.
- -E, pa barunov kuronja nije ekser. To je svrdlo poručnike. Svrdlo!
- - Ma, vi ste pijani, a mene držite za balavca.
- - Poručniče, uz dužno poštovanje, sve što sam vam ispričao istina je. Doduše za ulegnuća u 'rastovini ne mogu jamčiti. Ali, recite vi meni odakle ta udubljenja kad' prije nisu bila? Eno, kada dođete u Kutjevo, možete ih vidjeti.
- -Dobro, dobro - reče nervozno poručnik završavajući raspravu o uleknućima na hrastovom stolu u kutjevačkom podrumu. Više nije gledao na harambašu koji je, slegnuvši ramenima, pozornost posvetio mješinama s vinom.
- Za to vrijeme violine je nadjačao def koji se u Đulinim rukama pretvarao u čudesni vrtuljak prateći ritmičko izvijanje tijela. I obrnuto. Mlada Ciganka je plesom, dašak te ranoproljetne noći, pretvarala u oluju koja je prijetila da pomete kako Trenka tako i njegovu pratnju. Panduri su otvorenih usta pratili obrise tijela koje se u pijanim očima čas pretvaralo u konturu, sjenu, nestajalo, izvijalo se do visokog plafona prekrivenog masivnim daskama. Svjetlost baklji i svijeća je titrala savijajući se u ritmu i zvuku sve raspojasanijih violina. Cigani svirači nisu nikoga vidjeli već samo Đulu i činilo se da ju glazbom nose po cijeloj prostoriji.
- Trenk se uspravio na divanu netremice gledajući Đulu. Pogled mu je odavao žar lovca koji je ugledao lovinu. Mladu i netaknutu. S mukom se ustade, reče Janošu nekoliko riječi i krenu ka svojoj sobi. Janoš podiže ruku, violine zamukoše, a Đula zastade u pola okreta. Par sekundi se zbunjeno okretala oko sebe, ali svuda je vidjela poglede koji su nedvosmisleno govori: Đula, red je za nešto drugačiji ples.
- Janoš joj šutke priđe, uhvati za ruku i ona bez opiranja, krotko, krenu za njim. Čim su zamakli iza širokih vrata, violine ponovo vrisnuše i odjeknu pjesma Cigana i pijani glasovi pandura.
- Oveću prostoriju osvjetljavao je samo jedan poveći prenosivi svijećnjak . Sa stola na kojem je stajao žmirkavom svijetošću osvjetljavao je dio sobe sa skromnim namještajem. Tamo, u sumraku nazirali su se obrisi širokog kreveta na kojem je moglo komotno spavati četvero ljudi.
- Đula zadrhta ugledavši golemo Trenkovo tijelo ispruženo na krevetu,
- -Što je? Priđi – tiho reče Trenk.
- Od njegovog glasa Đulinim tijelom prođoše žmarci. Dođe do kreveta na kojem je Trenk ležao odjeven samo u dugu bijelu košulji. Lagano ju uhvati za ruku i privuče na krevet. Njegovo tijelo mirisalo je nekim čudnim mirisom kojeg nikada prije nije osjetila. Čula su se lagano budila. Barun ju je lagano milovao po ruci. Klizio je prstima po ramenima milujući joj vrat. Počela je nesvjesno odgovarati na milovanje. Osjetila je da joj se tijelo opušta, a razum muti. Barun joj je lagano, neobično nježno za takve ručetine, prstima prolazio kroz crnu kosu, milujući uho. Prvo jedno pa drugo. Odjednom ju je privukao na krevet, pored sebe. Đula je pokušala odvezati čvor na bluzi, ali joj Barun blagim pokretom ruke da znak da miruje. Neobično spretno, jednim potezom rastvorio je bluzu ispod koje sinuše na svjetlosti svijeća dvije male dojke dugih bradavica. Pri samom dodiru na njih Đula osjeti da gubi i posljednje veze s ovozemaljskim svijetom. Nikada ju nitko nije tako milovao. Nije ni znala da tako nešto postoji. Barun je jednom rukom milovao bradavicu dok je drugom klizio po njenom međunožju. Nije znala što ju više opija. Milovanje, miris tijela ili vina iz njegovih usta dok joj je lagano jezikom lutao ušnom školjkom. Počela je drhtati sa svakim njegovim pokretom. A on je svirao po njenom tijelu. Ruke su bile na grudima, vratu, jezik je lutao po tijelu, a koljenom je trljao međunožje koje je sve žešće odgovaralo na milovanja. Nije se mogla više suzdržavati. Nije mogla čekati da uđe u nju, počela se uvijati, svijest joj se počela mutiti. Drhtaji su se smjenjivali s jecajima, tijelo je počelo neki novi ples. Samo su ju ogromne ruke Trenkove sprječavale da se ne razleti po cijelom krevetu. A on je na svaki drhtaj odgovarao novim milovanjem. Koljeno je zamijenila ruka, a onda se spustio i glavom uronio u međunožje. Osjetivši njegov vreli jezik Đula je počela vrištati i bacati se po krevetu. Ali donjim dijelom svoga tijela nije se mogla pomaći jer ju je Trenk čvrsto držao za uske bokove prepuštajući samo gornjem dijelu tijela da se uvija u ekstazi koja ju je nosila. Letjela je Đula nekim čudnim krajevima koje nikada prije nije vidjela. Gledali su ju neobični ljudi s turbanima na glavama. Dok je letjela iznad njih vikali su: Ovo je tvoja domovina Đula. Otišla si iz nje prije tisuću godina! Natjecala se s orlovima u letu, plesala uz vatru, pored nje su prolazili vitezovi u sjajnim oklopima. Odjekivala je njiska konja. Nebeski vrtovi bili su puni rascvjetanih ruža. Miris ju je opijao. . Neke čudne dvogrbe životinje nosile su ju preko pješčanih mora, kolski kotači su škripali, vatre gorjele, defovi odzvanjali, violine plakale i smijale se u isto vrijeme… Vjetar je nosio miris soli dok joj je kosa vijorila na dugom pješčanom žalu. S vremenom se pojačavao i smukom se održavala pri zemlji. Odjednom je postao tako snažan da ju je ponovo digao u zrak i ubrzo, potpuno neočekivano, lagano spustio na zemlju. Otvorila je oči. U prvi tren nije znala gdje je. Sjene koje su igrale po zidu sobe i neobični miris tijela postupno ju je vraćao u zbilju. Postala je svjesna da je u Trenkovom krevetu. Pružila je ruku, zadigla mu košulju i rukom potražila ono o čemu se pričalo na svim europskim dvorovima i slavonskim selima. Napipala je nešto dugačko, polutvrdo. Uzdrhtala je. – To je to - prošlo joj kroz glavu. Nije znala da li je ta stvar bila u njoj ili ne.
- - Neka, Đula, ostavi. Ne mogu, rane me bole-reče Trenk.
- Đula zastade, pogleda ga i nasmija. Nagnu se i poljubi ga.
- -Gospodaru, nikada mi mi nije bolje ni ljepše.
- Trenk se kiselo osmjehnu i polako se uspravi na krevetu.
- - Janoš te čeka. Trenk nikome nije ostao dužan.
- Đula, dok se odijevala, ču Baruna kako mrmlja:
- -Bože, kad si mi već, makar privremeno oduzeo muškost, što mi dovraga ostavi toliku želju za ženom ?

( kraj do daljnjega, ispatiše me ovo dvoje )

U slijedećem broju; Brođanin Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet

petak, 05.10.2007.

MIA ČORAK SLAVENSKA

NA DANAŠNJI DAN 5. LISTOPADA 2002.

SLAVNA MIA - Brođanka Mia Čorak Slavenska, koja je 5. listopada 2002. umrla u Kaliforniji, smatra se jednom od tri najveće balerine 20. stoljeća. Savršenom tehnikom i izražajnim plesom dokazala se u mnogim metropolama, a posebno u SAD-u, gdje je djelovala od 1944. godine. Neke njezine koreografije ocijenjene su 'prekretnicom u baletnoj povijesti'. (Jutarnji list, 05. 10. 2007.)




SLAVONSKI BROD - Kao što to nažalost biva, o Miji Čorak-Slavenski više znaju u svijetu nego u njenom rodnom gradu gdje je rođena 20. veljače 1916. Kako navodi brodski kroničar Stribor Uzelac - Schwendemann, " ...u derutnoj matičnoj knjizi na strani 326. pod rednim brojem 52 upisano je : zakonita, otac mr. Milan Čorak, majka Hedviga Čorak rođena Palmer, adresa Starčevićeva 3. Kasnije je dodano: krštena 22. travnja kao Mia Teodora Dragica, kumovi Katarina Kuhner i Dragutin Šefer..." Obitelj Čorak se s tada jednogodišnjom Miom preselila u Zagreb gdje već od četvrte godine statira na pozornici HNK-a. U Brodu je Mia Čorak nastupila u Hrvatskom domu 1929. kao već afirmirana i popularna balerina, a njeni dolasci u Brod pamte se do tridesetih godina. Mia je u Brodu uživala u ljetnim blagodatima savskih kupališta i nesputanom druženja s vršnjacima. Nakon što je 1934. postala primabalerina HNK-a Mia je prestala dolaziti u Brod ali ostalo je zapisano sjećanje na njene dolaske jednog od njenih vršnjaka: "... Mi smo lumpali svoju mladost i uglavnom pronalazili ono što nismo tražili, a ona je ljeti, nakratko upadala među nas, vitka, lijepa, inteligentna, jednostavna, srdačna, odišući porukom kako je pronašla ono što je tražila i kako već živi život u kojem utire trag i pripada samoj sebi.."
Danas se u rodnoj kući "Najveće i najnadarenije plesne umjetnice, koja je proizašla iz hrvatskog naroda" - kako je prije šezdeset godina zapisao dr. Slavko Batušić u četvrtom tomu Hrvatske enciklopedije, nalazi pezzeria "Mamma mija" čiji naziv, potpuno slučajno, zvučno asocira na ime Mia.



Mia Čorak Slavenska bila je prva Hrvatica koja je postala primabalerina u Hrvatskom narodnom kazalištu. Novine su sredinom tridesetih o njoj pisale s oduševljenjem. Potom je nestala s naše scene i, premda je u svijetu postigla ogroman uspjeh, o njoj se u domovini nije govorilo. Crvenokosa ljepotica, poznata po svojoj jedinstvenoj plesnoj tehnici, umrla je u Los Angelesu 2002. godine uvjerena da je u domovini zaboravljena. Zapravo, možda nije bila zaboravljena, ali je sigurno bila prešućena. Ipak, posmrtno joj se vraća ugled koji joj pripada. Njezin rodni Slavonski Brod, zapravo brodski ogranak Matice hrvatske i Kazališno-koncertna dvorana, u suradnji s Hrvatskim društvom profesionalnih baletnih umjetnika iz Zagreba pokrenuli su manifestaciju u čast ovoj velikoj plesnoj umjetnici. Tada je premijerno prikazan i, ne baš sretno napravljen, prvi hrvatski dokumentarni o Miji Čorak Slavenskoj, kojega je režirao Jakov Sedlar. Prošle je godine u povodu 88. godišnjice rođenja na rodnu je kuću Mie Čorak postavljena spomen-ploča koja je ove godine dopunjena medaljonom čiji je autor akademski kipar Ratko Petrić. Uz 89. rođendan balerine (rođene u Brodu na Savi 20. veljače 1916.) u Brodu je plesna publicistica Maja Đurinović, inače autorica prve hrvatske monografije o Miji Čorak Slavenskoj, predstavila prva dva broja časopisa "Kretanja" i animirani film Katje i Nikole Šimanić posvećen Dori Pejačević.
Mija Čorak Slavenska u svijetu baleta se probila na plesnoj olimpijadi u Berlinu 1936., no svoj pravi međunarodni debi je imala u Parizu 1938. Uvijek joj je najvažnija bila umjetnost, no politika Kraljevine Jugoslavije je bila protiv nje. Trebala je predstavljati Jugoslaviju na Svjetskoj izložbi u Parizu ali, prisjećala se s tugom, političari su smatrali da bi njezin nastup za Jugoslaviju bio štetan. Impersario Arnold Meckel u Parizu bio je osupnut: "Država protiv umjetnice – učinit ću Miju slavnom, a Jugoslavija će to platiti!" uzviknuo je i zatražio od jugoslavenskih vlasti da mu plate otkazivanje Mijinog nastupa na Elizejskoj poljani. Tim je novcem organizirao njezin solo koncert u Salle Pleyel, kojega Jugoslavija nije mogla spriječiti jer za koncert nisu postojale ulaznice u prodaji nego samo pozivnice.
Mija Čorak poznata je po svom nastupu u filmu "La Mort du Cygne" (Smrt labuda) iz 1937., koji je postigao veliki uspjeh u SAD pod nazivom "Ballerina". U Ameriku je došla s Ballet Russe de Monte Carlo, pedesetih je imala i svoju trupu (Slavenska-Franklin Ballet), a plesala je sve poznate baletne uloge, no zauvijek će biti zapamćena njena interpretacija Blanche DuBois u "Tramvaju zvanom žudnja". Otvorila je u New Yorku vlastiti plesni studio 1960., a nakon što se 1969. preselila u Los Angeles predavala je balet na Kalifornijskom institutu za umjetnost pri UCLA. Odgojila je većinu najznačajnijih američkih umjetnika modernoga plesa. Njezina kći Maria Ramas, rođena u braku s austrijskim politologom Kurom Neumannom, upravo snima cjeloviti dokumentarni film o Miji prema Mijinoj (neobjavljenoj) autobriografiji i priprema prijenos urne s posmrtnim ostacima Mije Čorak Slavenske u Hrvatsku u travnju ove godine.

6. travnja 2005.

SLAVONSKI BROD - Urna s posmrtnim ostacima najveće hrvatske i jedne od najvećih svjetskih balerina, Mije Čirak Slavenske, bit će prenesena iz SAD i pohranjeni na Mirogoju u ponedjeljak, 18. travnja u 11 sati. Ceremonija će biti održana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, Ureda za kulturu grada Zagreba i hrvatskog narodnog kazališta. U čast Miji Čorak Slavenskoj tri će dana prije, 15. travnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno biti izvedena baletna predstava "Tramvaj zvan čežnja", predstava u kojoj je Slavenska svojom umjetničkom izvedbom dosegla vrhunac svjetskog plesnog umijeća. U predvorju HNK će u nedjelju, 17. travnja, biti otvorena i izložba fotografija koje dokumentiraju umjetničke dosege Mije Čorak Slavenske. Posmrtne ostatke Mije Čorak u Hrvatsku je dopratila njena kći Maria Ramas i filmska ekipa koja će, u suradnji s Hrvatskom televizijom, u Hrvatskoj snimiti posljednje dijelove za film "Odiseja hrvatske plesačice" za kojega je, prema majčinoj autobiografiji, scenarij napisala Maria Ramas.

četvrtak, 04.10.2007.

KAKO JE HARAMBAŠA IVO RIJEŠIO ZAGONETKU TRI RUPE NA 'RASTOVOM STOLU

Franjo barun Trenk (4)




Trenk zatrese glavom, s mukom otvori oči i ugleda gol trbuh koji je podrhtavao u laganom ritmu. Na trenutak nije znao dal' je na bojnom polju, mrtav, u raju ili pak paklu gdje ga Lucifer iskušava i na muke stavlja onim što je njemu najmilije. Tu mu je, na dohvat ruke, pola metra od očiju polunago žensko, mlado tijelo prozračno, izvijajuće i nedodirljivo poput dima iz nargile, stopljeno s ritmom glazbe. Njiše se, leluja, zavodi, budi grješne strasti, a njegovom glavom tutnje topovi i bojni uzvici.
-Gospodaru, igraj sa mnom-zvala ga je Đula, drsko gledajući u oči. I dok su njene iskrile mladošću i strašću, Trenkove mutne zjenice od pića, u kojima se očitavao bol od još svježih rana, ratova i surova života, maglovito su puzale preko njena tijela ne usuđujući se uzvratiti pogled. On, koji je harao ložnicama, neokrunjeni kralj salona, bojnih polja, dvoboja… sada je zbunjeno promatrao mladu Ciganku ne usuđujući se prihvatiti njen otvoreni izazov.
-Bacila mu je rukavicu u lice – šapne Ivo, zapovjednik husara Trenkove pandurske regimente, lautnantu (poručniku) Johhanu .
-Ne zna mala što ju čeka. Ujutro će ju panduri morat nosit – zamišljeno će poručnik gladeći svoju izbrijanu bradu-
- Kao caricu?
- Bože moj. Tiše pobogu - kao oparen poskoči poručnik okrećući se oko sebe provjeravajući da li ih netko sluša. No, sve oči bile su usmjerene ka Đuli i njenom plesu.
- E, to je trebalo vidjeti i čuti - nastavi Ivo gladeći obješene brkove koje su mu djelomice prekrivale čeznutljivo nacerene usne.
- Pa, nije ništa bilo - nesigurno prošapta poručnik.
- Ma nemojte, gospodine. Možda za vas, ali za mene koji sam sve to vidio to je nešto neponovljivo: Naš pukovnik iz ovih jebenih, blatnih slavonskih bespuća, nakon seoskih cura, žena i Ciganki – jebe Caricu najmoćnije europske sile – skoro usklikne Ivo.
Poručnik odgovori šutnjom, a pripiti harambaša nastavi;
- Došla Carica uvizitu vidjeti kako se provodi njena zapovijed o ušoravanju sela po Slavoniji, kako bi tako postrojena predstavljala svojevrsni bedem u obrani od Turaka. I, naravno, morala je obići svog omiljenog vojnika, našeg baruna Trenka. Dočekali smo ju u Kutjevu gdje caruje grožđe i podrumi puni božanskog vina. Carici carsko - govorio je gospodar dok je sav ucifran u svojoj najboljoj odoru nervozno šetao ispred Samostana gdje je Carici namijenio konačenje. I došla je u pozlaćenoj kočiji, s uštogljenim grenadirima, znaš onim što su nam pobjegli pa smo morali sami ratovat protiv Bavaraca. Lakeji na kočijama ukočiti k'o kipovi, a šesteropreg k'o da je sa slike skinit. Jest da je pozlata na kočiji bila malo ublatita, ali bar je vid'la da tvrdi putova vud nema. I, tako su se oni pozdravili, naklonili, barun je čak i klek'o kako bi izrazio svoju privrženost. Onda su ušli i ni ih bilo fajn vremena. Slušate li vi mene, poručniče?
Poručnik je šutio ali su ga odavale užarene oči i kaplje znoja koje su klizile niz čelo.
- Nakon nekog vrimena pozove mene Janoš i rekne da će Carica i barun sić do podruma kako bi kušali vina i da li je tamo sve pospremito kako se pukovnik ne bi sramotio. I još rekne kako ću ih ja tamo vodit i na usluzi bit. E, jebiga, skoro sam se usr'o od stra. Ja sam s barunom i Caricom! Al', kažem sebi: Iva proš'o si mnoge stra'ote, proć' ćeš i 'vu. I tako sam ti ja nji' služio u podrumu za 'nom rastovom trpezom. Carica sva u svili i kadifi, barun u 'nom svom gizdavom odilu samo su na njemačkom pripovidali pa ih nisam mogo puno razumit. Bogami, pili su oni fajn dugo, a koliko sam vidijo Carica ni puno zaostajala za Barunom koji je neprestano nazdravljao. Te 'voj, te 'noj pobjedi, Te Austriji, te Carici, te … bogte pitaj što sve nije ispominjo. Odjednom barun men' da znak da se udaljim. Ma nisam ja ni zamak'o iza prvog luka, kad začujem njeki krkljanac. Skočim k'o oparit , povučem kuburu i nazad. Kad tamo Carica na leđima, na stolu s nogama u zraku. Lipo sam vidijo ne svilene čorape dok su joj srebrnaste cipele spale pod stol. A Barun se navalio na nju. Ljudeskara pa carice, osim nogu u zraku, i ne vidiš. Gleđem i ne vjerujem. Ma, je. Naš pukovnik jebe Caricu. Ne znam što ću. Ne vide oni mene, zabaviti su sami sa sobom. Ma, nakon njekog vrimena moje zbunjenosti, odlučim ja ostat iza 'nog prvog luka i virit da se pukovniku što ne dogodi. Carica je carica! Al' on se ne da, a bogami ni ona. Kako on žešće navaljuje, ona još žešće odgovara. Kad god pukovnik 'oće uvatit malo zraka Carica mu guzove povuče 'nim fino njegovanim rukama i još bolje stegne 'nim nožicama. K'o bi reko da je u tako fine ženske tolika snaga? I kad je barun već završio, a ja se umorio od stražarenja, Carica se diže, ponovo zadigne ni njekoliko suknji, naguzi se na stol, a butine bljesnuše na svjetlosti baklji. Lipo sam vidijo. Barun je malo zastao, onda slegnu ramenima, opet svuče već navučene 'lače izvadi svog kuronju, a to je bogami konjski kuronja, i ugura ga u Caricu. Jest da je prije toga malo petljo, al' carica pruži svoje ručice, malo ga pomilova po jajcima i pukovnikov koronja je bio opet spreman. I tako je jašio po Carici koja je cičala i s vremena na vrime poskakivala od zadovoljstva. A ni ni naš pukovnik nije bio tih. Stenjo je, dahto, a onda je riknio ko vol kad ga štrojiš. Zajedno s caricom. Onda su popravili halje, popili po pehar vina i napustili podrum. Ja sam se skutrio u 'nu nišu, u mraku da me ne vide. Kad su otišli, poš'o sam pospremat ne pehare i obrisat proliveno vino. Dok sam bris'o 'nu trpezu odjednom sam vidio tri rupe. Dvi su iste ko caričini guzovi. Bogati, ni valjda tako vrtila da je rupe napravila u 'rastovini? A na treća? Nikako nisam mog'o dokučit što je. Onda se sjetim da je Carica u jednom trenutku tako zavikala i zavrtila guzicom da je barunov kuronja isp'o i lupio po trpezi. I tako je nastala ta treća rupa – završi Ivo svoj monolog.


- Što je, gospodine, što me tako čudno gledate. Ne vjerujete mi? Ma, dabogda se ne mak'o s ovog mjesta ako ni istina – reče Ivo, uhvati mješinu s vinom i počne halapljivo pit.

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

za povijest

PRIČE

Barun Franjo Tenk - priče,by Divan-Skitnje

1.Barun Franjo Trenk

Otmica Đule Ređepove,
Ratnik, pustolov, ljubavnik,
Pjesma i ples,
Kako je harambaša Ivo riješio zagonetku o tri rupe na 'rastovu stolu
Đulin let,
Kakovu Hrvati djecu jedu,
Trenkov dvorac danas

2. Čaruga

Kako je Čaruga za nos vukao starog doktora,
Kako je Čaruga opljačkao Najšlos,
Mica trocijevka,
Kako je Čaruga u Podvinju galamio na žandare,
Na današnji dan 27. veljače


3. RAT

Jeka,
Maslenica-Kašić I,
Maslenica-Kašić II,
Mladosti kojoj nisu dali odrasti,
Siniša Glavašević,
Mjesec kada su ubijali djecu,
Kijevo '91 I,
Kijevo '91 II,
Četnici u Posavlju-dr.Lj. Boban,
Kako je započeo rat u BIH,
A. Izetbegović-fonogram,
E, moj druže haški,
Roditelji,
U predvorju pakla
Pozdrav iz Like,
Umjesto Božićne priče,
Rat prije rata u BIH,
Zločin i kazne(e),
Pismo,
Pir I,
Pir II,
Pir III,
Pir IV,
Pir V,
Pir VI,
Pir VII,

4. DIVANI

Divani o Šimi,
Živ sam,
Malena,
Crnogorci raketirali Podvinje,
Kako su 'tjeli otrovat naftom,
Nakurnjak1,
Nakurnjak 2,
Mata 1,
Mata 2,
Mata 3,
Obljetnica,
Ćuko,
Buna seljaka brodskog Posavlja I,
Buna II,
Buna III,
Buna IV,
Martin,
Kajo, moja Kajo,
Povratak Rodana,

5. ZAVIČAJNICI

Ivana Brlić Mažuranić,
Dragutin Tadijanović,
Mia Čorak Slavenska,
Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet I,
Tomo Skalica II,
Krešo Blažević (Animatori),
prof. Vuk Milčić,

6. SKITNJE

Stari običaji u novom ruhu
Glagoljica i Lovčić selo,
Jankovac- Biser gornje Slavonije,
Običaji,
Čijalo,
Antina spilja,
Skitnje Vinodolom,
Dilj Gora krije 100 milijuna tona ugljena,
Ovdje se rađala Europa,
Dani dudove svile i divana,
Vinkovo,
Crni Potok,
Kosovarska,
Panonsko more na vr' Dilja,
A zvona, zvone li zvone,
Građevinci-arheolozi,
Naušnica,