Marketing
TOMO SKALICA - PRVI HRVAT KOJI JE OPLOVIO SVIJET (2)
LOV NA KITOVE
Nakon petodnevne plovidbe između Kamčatke i Sibira love kitove u Ohotskom moru što Brođanin opisuje u detalje: „Mi za našega lova niesmo stradavanje imali… - piše Skalica te opisuje stradavanje kitolovaca sa susjednog američkog broda: „uzskoči jednoč kit blizu onoga broda, a ljudi spazivši ga odmah za njim u potjeru pa ga sretno dostignu i zabodu mu harpun u trup; ali hitro se preznu kit i zaroni, a s repom mahnu protiv čunu i zahvati kapetana, stojećeg na kormilu, po glavi i kraj uha tako da mu je odmah lubanja pukla. Ujedno zahvati i jednog mornara i prebi mu ruku uramenu, pa udari čunu, te ga je na dvadesetak komada razbio, pa je istiovaj kit još sa konopom dva momka odvukao, koji su se u konop zapleli bili (…) Taj brod nije imao liečnika, nego su došli umah k nama po doktora, izmolivši ga od našeg kapetana. Naš je doktor tad stao liječiti amerikanskog kapetana kojemu je za četiri nedjelje danah rana zacielila, nego je sišao malo s pameti, tako da nije bio više kadar zapoviedati na brodu…“- svjedoči Skalica. Toga ljeta kitolovci sa „Suomija“ ulovili su 32 kita i dobili 13.600 akova masti koje su prodali u Japanu. Nakon toga Skalica nastavlja lov na kitove u Japanskom moru gdje ubijaju četiri kita, a potom se u Ajanu susreću s kineskim trgovcima , a Skalica zapisuje: „Nema zemlje na svietu koja bi bila žitelji tako popunjena, a nigdje nema tako mnogo i toli velikih gradovah ka u kineskoj sada revoluciom uzborkanoj državi, koja broji više stanovnikah nego čitava Europah“. Lov nastavljaju u Beringovom moru jedreći prema Ruskoj Americi i Sitki, njenom glavnom gradu na Aljasci.
Skalica će o boravku u Sitki napisati jedan od svojih najfascinantnijih putopisa o životu aleutskih domorodaca Eskima i vojne posade u tvrđavi. Nailazila je arktička zima, kad se mora zamrzavaju i posada Galije Suomi vratila se zimovati u Honolulu. Odatle se (1853.) Skalica prvi puta pismom javio ocu u Brod. Na povratku presreću ih gusari kojima moraju predati vodu, hranu i nešto odjeće. Nemirni duh mu nije da mira i on poslije višetjednog boravka na Havajima, na fregati „Sea Wich“, odlazi u Kaliforniju u San Francisco odnosno Sacramento. Odatle kreće ka „zlatnoj zemlji“ ali očito da nije imao puno sreće sa zlatnom rudačom jer se ubrzo vraća nazad, istina bez zlata ali bogat opisima i svjedočanstvima iz života kopača zlata i surovim zakonima koji su ondje vladali i koje su sami kopači provodili.
Ondje se ne zadržava dulje već s jednim američkim prijateljem odlučuje krenuti put Australije jer su čuli da ondje zlata ima puno više. Ukrcavaju se na brod „Lais-Abelton“ zajedno sa još 43 putnika i kreću put Sidneyja i Port Jacksona. Kada su prošli Novi Zeland zahvati ih strašna oluja koja je trajala 13 dana, a zahvaljujući nesposobnom kapetanu brod se, prilikom ulaska u luku New Castle nasukao i razbio i tom prilikom poginulo je 13 osoba. No, i ovoga puta Skalica (kojeg su zvali „srećogonja“) iz nevolja se izvukao živ i zdrav ali je ostao bez ikakve imovine. Nakon što je sretno prošao kroz oluju Tomo s prijateljem kreće put Sidneyja u kojem boravi izvjesno vrijeme koje koristi kako bi zabilježio tamošnji način življenja. Tu se susreće s Aboridžinima, a osobito ga fascinira biljni i životinjski svijet, posebice klokani. Nakon što je zabilježio način života ondašnjih stanovnika, dvojica prijatelja nastavili su put pješice do prvih, uvjetno rečeno, rudnika zlata tj. „u rude australske“.
Tu prestaju zapisi Tome Skalice. Jesu li pronašli zlato, ostala je tajna. Sudeći po kasnijem životu, najvjerojatnije je ostao praznih ruku. O nastavku njegova putovanja nema zapisa i od tada je teško pratiti njegov daljnji put. Zbog toga je nepoznato kojim se putem Skalica iz Australije vratio u Europu: preko Pacifika, Havaja, Kalifornije, Južne Amerike pa Atlantikom do Londona, ili je išao zapadnim, kraćim smjerom: Indijskim oceanom pa oko juga Afrike (Capetown), što je vjerojatnije. Bilo kako bilo, naš pustolov je živ i zdrav početkom 1855. stigao u London gdje je, nakon nekoliko mjeseci čekanja, dobio putovnicu te se preko Beča vratio u Slavonski Brod.
POVRATAK U BROD
U Brodu ga je sreća, koja ga obilno pratila tijekom putovanja - potpuno napustila. U proljeće 1855. zapao je u egzistencijalnu krizu. Kako u knjizi navodi publicist Slavko Mirković, u (čini se, podmetnutom) požaru 1. siječnja 1856. Skalicama je izgorjela obiteljska kuća i u njoj dio Tominih rukopisa pripremljenih za objavljivanje. Otac Tomo, shrvan gubitkom obiteljske kuće, 3. veljače 1856. naprasno umire u 69. godini od apopleksije (izljeva krvi u mozak) i sin Tomo Martin ostaje bez sigurnog životnog oslonca. Slavko Mirković navodi kako će se tijekom desetak sljedećih godina još poneki podatak o Tomi i bratu mu Stjepana i naći u magistratskim i policijskim spisima. No, od tada se Tomi gubi trag. Moglo bi se pretpostaviti da je opet nekamo odlutao u potrazi za srećom (u putopisu s Havaja zabilježio je kako mu se život tamo toliko svidio da je namjeravao zauvijek ostati ondje). Tako Tomo Martin Skalica i 120-ak godina poslije svog nestanka razbuktava maštu o kraju svog života, i čeka da bude uvršten u hrvatske leksikone ili enciklopedije. Bilo kao prvi Hrvat koji je oplovio svijet ili kao putopisac koji je prije 150 godina sa svojih nekoliko objavljenih putopisa tadašnjem čitateljstvu približio život u krajevima za koje mnogi nisu znali ni da postoje.
(kraj)
Post je objavljen 15.10.2007. u 22:25 sati.