Đulin let
Poručnik Johann gledao je harambašu Ivu razrogačenih očiju, brišući čas rupčićem kutove usana čas orošeno čelo. Napokon, promuklim glasom reče:
- Herr Ivan, vi to mene zajebavate?
- Ivo ga pogleda supijanim očima, rukavom obrisa vino s usana, prekriži se i propenta;
- -Ne pomak'o se s mjesta.
- - Dobro, dobro. To ste već rekli. Ali, pobogu, ulegnuća u hrastovini!!! Pa u nju je teško i čavao zabiti.
- -E, pa barunov kuronja nije ekser. To je svrdlo poručnike. Svrdlo!
- - Ma, vi ste pijani, a mene držite za balavca.
- - Poručniče, uz dužno poštovanje, sve što sam vam ispričao istina je. Doduše za ulegnuća u 'rastovini ne mogu jamčiti. Ali, recite vi meni odakle ta udubljenja kad' prije nisu bila? Eno, kada dođete u Kutjevo, možete ih vidjeti.
- -Dobro, dobro - reče nervozno poručnik završavajući raspravu o uleknućima na hrastovom stolu u kutjevačkom podrumu. Više nije gledao na harambašu koji je, slegnuvši ramenima, pozornost posvetio mješinama s vinom.
- Za to vrijeme violine je nadjačao def koji se u Đulinim rukama pretvarao u čudesni vrtuljak prateći ritmičko izvijanje tijela. I obrnuto. Mlada Ciganka je plesom, dašak te ranoproljetne noći, pretvarala u oluju koja je prijetila da pomete kako Trenka tako i njegovu pratnju. Panduri su otvorenih usta pratili obrise tijela koje se u pijanim očima čas pretvaralo u konturu, sjenu, nestajalo, izvijalo se do visokog plafona prekrivenog masivnim daskama. Svjetlost baklji i svijeća je titrala savijajući se u ritmu i zvuku sve raspojasanijih violina. Cigani svirači nisu nikoga vidjeli već samo Đulu i činilo se da ju glazbom nose po cijeloj prostoriji.
- Trenk se uspravio na divanu netremice gledajući Đulu. Pogled mu je odavao žar lovca koji je ugledao lovinu. Mladu i netaknutu. S mukom se ustade, reče Janošu nekoliko riječi i krenu ka svojoj sobi. Janoš podiže ruku, violine zamukoše, a Đula zastade u pola okreta. Par sekundi se zbunjeno okretala oko sebe, ali svuda je vidjela poglede koji su nedvosmisleno govori: Đula, red je za nešto drugačiji ples.
- Janoš joj šutke priđe, uhvati za ruku i ona bez opiranja, krotko, krenu za njim. Čim su zamakli iza širokih vrata, violine ponovo vrisnuše i odjeknu pjesma Cigana i pijani glasovi pandura.
- Oveću prostoriju osvjetljavao je samo jedan poveći prenosivi svijećnjak . Sa stola na kojem je stajao žmirkavom svijetošću osvjetljavao je dio sobe sa skromnim namještajem. Tamo, u sumraku nazirali su se obrisi širokog kreveta na kojem je moglo komotno spavati četvero ljudi.
- Đula zadrhta ugledavši golemo Trenkovo tijelo ispruženo na krevetu,
- -Što je? Priđi – tiho reče Trenk.
- Od njegovog glasa Đulinim tijelom prođoše žmarci. Dođe do kreveta na kojem je Trenk ležao odjeven samo u dugu bijelu košulji. Lagano ju uhvati za ruku i privuče na krevet. Njegovo tijelo mirisalo je nekim čudnim mirisom kojeg nikada prije nije osjetila. Čula su se lagano budila. Barun ju je lagano milovao po ruci. Klizio je prstima po ramenima milujući joj vrat. Počela je nesvjesno odgovarati na milovanje. Osjetila je da joj se tijelo opušta, a razum muti. Barun joj je lagano, neobično nježno za takve ručetine, prstima prolazio kroz crnu kosu, milujući uho. Prvo jedno pa drugo. Odjednom ju je privukao na krevet, pored sebe. Đula je pokušala odvezati čvor na bluzi, ali joj Barun blagim pokretom ruke da znak da miruje. Neobično spretno, jednim potezom rastvorio je bluzu ispod koje sinuše na svjetlosti svijeća dvije male dojke dugih bradavica. Pri samom dodiru na njih Đula osjeti da gubi i posljednje veze s ovozemaljskim svijetom. Nikada ju nitko nije tako milovao. Nije ni znala da tako nešto postoji. Barun je jednom rukom milovao bradavicu dok je drugom klizio po njenom međunožju. Nije znala što ju više opija. Milovanje, miris tijela ili vina iz njegovih usta dok joj je lagano jezikom lutao ušnom školjkom. Počela je drhtati sa svakim njegovim pokretom. A on je svirao po njenom tijelu. Ruke su bile na grudima, vratu, jezik je lutao po tijelu, a koljenom je trljao međunožje koje je sve žešće odgovaralo na milovanja. Nije se mogla više suzdržavati. Nije mogla čekati da uđe u nju, počela se uvijati, svijest joj se počela mutiti. Drhtaji su se smjenjivali s jecajima, tijelo je počelo neki novi ples. Samo su ju ogromne ruke Trenkove sprječavale da se ne razleti po cijelom krevetu. A on je na svaki drhtaj odgovarao novim milovanjem. Koljeno je zamijenila ruka, a onda se spustio i glavom uronio u međunožje. Osjetivši njegov vreli jezik Đula je počela vrištati i bacati se po krevetu. Ali donjim dijelom svoga tijela nije se mogla pomaći jer ju je Trenk čvrsto držao za uske bokove prepuštajući samo gornjem dijelu tijela da se uvija u ekstazi koja ju je nosila. Letjela je Đula nekim čudnim krajevima koje nikada prije nije vidjela. Gledali su ju neobični ljudi s turbanima na glavama. Dok je letjela iznad njih vikali su: Ovo je tvoja domovina Đula. Otišla si iz nje prije tisuću godina! Natjecala se s orlovima u letu, plesala uz vatru, pored nje su prolazili vitezovi u sjajnim oklopima. Odjekivala je njiska konja. Nebeski vrtovi bili su puni rascvjetanih ruža. Miris ju je opijao. . Neke čudne dvogrbe životinje nosile su ju preko pješčanih mora, kolski kotači su škripali, vatre gorjele, defovi odzvanjali, violine plakale i smijale se u isto vrijeme… Vjetar je nosio miris soli dok joj je kosa vijorila na dugom pješčanom žalu. S vremenom se pojačavao i smukom se održavala pri zemlji. Odjednom je postao tako snažan da ju je ponovo digao u zrak i ubrzo, potpuno neočekivano, lagano spustio na zemlju. Otvorila je oči. U prvi tren nije znala gdje je. Sjene koje su igrale po zidu sobe i neobični miris tijela postupno ju je vraćao u zbilju. Postala je svjesna da je u Trenkovom krevetu. Pružila je ruku, zadigla mu košulju i rukom potražila ono o čemu se pričalo na svim europskim dvorovima i slavonskim selima. Napipala je nešto dugačko, polutvrdo. Uzdrhtala je. – To je to - prošlo joj kroz glavu. Nije znala da li je ta stvar bila u njoj ili ne.
- - Neka, Đula, ostavi. Ne mogu, rane me bole-reče Trenk.
- Đula zastade, pogleda ga i nasmija. Nagnu se i poljubi ga.
- -Gospodaru, nikada mi mi nije bolje ni ljepše.
- Trenk se kiselo osmjehnu i polako se uspravi na krevetu.
- - Janoš te čeka. Trenk nikome nije ostao dužan.
- Đula, dok se odijevala, ču Baruna kako mrmlja:
- -Bože, kad si mi već, makar privremeno oduzeo muškost, što mi dovraga ostavi toliku želju za ženom ?
( kraj do daljnjega, ispatiše me ovo dvoje )
U slijedećem broju; Brođanin Tomo Skalica-prvi Hrvat koji je oplovio svijet
Post je objavljen 09.10.2007. u 23:58 sati.