Marketing
TOMO SKALICA - PRVI HRVAT KOJI JE OPLOVIO SVIJET
Zaboravljeni moreplovac
BROĐANIN TOMO SKALICA TRI GODINE JE PRIJE KAPETANA IVE VISINA OPLOVIO SVIJET
Dok je polovicom 19. st. bokeljski kapetan Ivo Visin (1806-.1869.) svojim jedrenjakom Splendido kretao na put oko svijeta, Brođanin Tomo Skalica (1825. – 1885. ili 1889.?) već je oplovio pola zemaljske kugle. I dok se Visina slavi „kao prvog Hrvata koji je oplovio svijet“, tj. šestog moreplovca kojem je to nakon Magellana pošlo za rukom, o Skalici teško da ćete naći išta zapisano u hrvatskim leksikonima i enciklopedijama.
Istina je da Skalica, za razliku od Visina, nije bio moreplovac od zanata i da je svijet oplovio stjecajem okolnosti, prije svega zahvaljujući svom nemirnom duhu. No, činjenica je i da se Skalica vratio u Brod 1855. i svoje putopise započeo, na poticaj Andrije Torkvata Brlića i Matije Mesića, objavljivati u zagrebačkom Nevenu. Za to vrijeme kapetan Visin bio je negdje na Atlantskom oceanu i trebale su mu još tri godine kako bi se vratio u matičnu luku. Uzalud su javnosti na to prije 50-ak godina upozoravali dr. Ivo Brlić (sin Ivane Brlić-Mažuranić), tragično stradali novinar i povjesničar Krešimir Šimić, te brodski novinar i publicist Stribor Uzelac Schwendemann ali je sve ostalo bez odjeka. Tek ga je književni povjesničar i antologičar dr. Slavko Ježić uvrstio 1955. u svoju antologiju hrvatskih putopisaca. Upravo zahvaljujući ovome ignoriranju Skalica je postao svojevrsna opsesija brodskog novinara i publicista Slavka Mirkovića, koji je sabrao njegove putopise u knjigu „Galijom oko svijeta“ što je ovih dana u izdanju Udruge građana Baština i brodske Matice hrvatske, a uz potporu Ministarstva kulture, 152 godine nakon Skaličina putovanja - ugledala svjetlo dana. Možda se stručnjaci neće složiti, ali je činjenica da je Tomo Martin Skalica bio prvi Hrvat koji je oplovio svijet i o tome ostavio brojna pismena svjedočanstva ispisana u Nevenu i „arcima papira“. Nastavak teksta je stradao u požaru (1856.) njegove rodne kuće u ondašnjem Brodu n/S (na Savi). Pored toga što je izgorjela imovina imućne obitelji Skalica, o samom Tomi ostalo je malo tragova pa se čak ne zna ni kako je izgledao (nije sačuvana niti jedna fotografija), a nije poznat niti datum ni mjesto njegove smrti. Zna se da je rođen u Brodu 3. siječnja 1825., a pretpostavlja se da je umro između 1885. i 1889. godine. Podataka o tome nema. Jedni misle da je umro u Brodu dok su drugi skloniji vjerovanju da se vratio na Havaje u koje je bio zaljubljen.
Brod n/S iz 18. st.
Putovnica Tome Skalice
BIJEG PRED MAĐARONIMA
Tomo Martin Skalica odrastao je uz Savu, nedaleko brodskog franjevačkog samostana i starog gradskog magistrata. a prvi susjedi i prijatelji od dječačkih dana bili su mu Andrija Torkvat Brlić (kasnije tajnik bana Josipa Jelačića) i Matija Mesić (prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta). Njih dvojica su sa strepnjom iščekivali Skalicu s njegovog putovanja, a kasnije ga poticali da svoje putopise objavljuje u Nevenu i šalje ih Josipu Prausu, uredniku Nevena i karizmatskoj osobi hrvatskog novinarstva druge polovice 19. stoljeća . Koliko su bili bliski potvrđuje i podatak da su se cijelog života oslovljavali sa „dragi brate“. Skaličin otac Tomo bio je imućan i sposoban čovjek, a njegov sin, Tomo mlađi, rastao je uz brodsku luku i brodove koji su dolazili i odlazili, maštajući kako će jednoga dana i on ploviti ali daleko većim vodenim prostranstvima i brodovima. I dok su njegovi prijatelji Brlić i Mesić završili visoke škole, nemirni Skalica je svladao tek nekoliko razreda Trivialschule i postao staklar koji se bavio jednim od obiteljskih poslova. No, družeći se s A. T. Brlićem i M. Mesićem počeo se baviti politikom kao protivnik mađarizacije Hrvatske. Postao je sumnjiv i nepoželjan te je u vrijeme Bachovog apsolutizma morao izbjeći iz Hrvatske. Iz Broda je krenuo za Beč, a odatle na sjever Njemačke sve do Bremena s namjerom da ode u Ameriku do San Francisca. Tako su u 20. listopada 1851. započele Skaličina pustolovine koje su se neplanski pretvorile u četverogodišnje putovanje oko svijeta. Isplovio je iz bremenske luke brodom „Suomi“ koji je plovio pod rusko-američkom zastavom pod zapovjedništvom kapetana Jana Hasshagena.
Bio je to ustvari kitolovac koji je na putu do Amerike povezao još 162 putnika. Galija, kako piše Skalica, je najprije otplovila do Finskog mora i Petrograda, a potom istim putem stigla u La Manch i usidrila se u Londonu gdje je ostala nekoliko dana. Tu su se opskrbili priborom za kitolov, a potom su preko Atlantika krajem 1851. stigli do otoka Saint Antonio i Brado gdje „osim araph i mnogo spanjolacah i portgeza živi“. Već u siječnju 1852. su kod Ognjene zemlje i prolaze kroz Magellanov tjesnac na rogu Južne Amerike. Tu ih je zahvatila velika bura i nevrijeme iz kojeg su, nakon trodnevne borbe, izašli bez jedne katarke i s oštećenim brodom. Uspjeli su doći do otoka St. Juan Fernandez, a Skalica je vrijeme kratio obilazeći Valparaiso i tom prilikom, između ostaloga, zapisao: „Ovaj je ostrov on neizrecive prirodne ljepote i miline. Uz more imade u stieni neku od naravi špilju u kojoj mogu dva čovjeka prebivati. Ondješnji ljudi kažu da je u njoj nekoć Robinson prebivao…“.
spila Robinsona
Luka St Francisco
Nakon toga nastavljaju plovidbu i sredinom travnja Skalica dolazi do svoga cilja - San Francisca koji mu je trebao biti polazišna točka do kopača zlata s kojima je želio iskušati sreću i steći neki imetak. No, prije iskrcavanja kapetan broda Jan Hasshagen predložio je mladom Skalici da nastavi ploviti s njim što Skalica bez velikog razmišljanja prihvati. Tako je nastavio plovidbu ali ovoga puta ne kao putnik već kao član posade, tj. kao „konstanbse“ odnosno osoba koja je vodila računa o raspodjeli hrane i vode na brodu. „Učinih s kapetanom ugovor da primam službu konstabla pod pogodbom da mi se ima u ime plaće dati 160-ti dio od lova, tj. ribljeg ulja…“ - zapisao je Skalica. Brod je ubrzo doplovio do Honolulua gdje „… muški hodaju goli, a ženske ili su nage ili u samoj svili…“ - revno zapisuje Tomo Skalica zadivljen neposrednošću domorodaca i prirodnim blagodatima otočja. Tu se ne zadržavaju dugo već, nakon obnove zaliha vode i hrane, nastavljaju do Kamčatke i njegove luke Petropavlovsk gdje su iskrcali prazne bačve kako bi imali više prostora za ulovljene kitove.
(nastavlja se)
Post je objavljen 12.10.2007. u 22:42 sati.