DivanSkitnje

srijeda, 31.10.2007.

DILJ-GORA KRIJE 100 MILIJUNA TONA UGLJENA

(Jesen u Dilju koji u sebi krije 100 milijuna tona ugljena)

Malo o drvima, malo o zaboravljenim ugljenokopima

Evo, zahladilo, kiši, rosulja visi s grana najavljujući hladnije dane, zimu, snijeg - djeci radost, starijima brigu više. Valja ložiti i trošiti. Cijene nafte dosežu nebeske visine, a s njom, zna se i plin i benzin. Kako kod okreneš, valja potrošiti kunu više. A ona, k'o zavraga, baš sada nestala, skrila se. Promatrajući građane kako pred prodavačima po tko zna koji puta šacuju drva, cjenjkajući se, kupujući drva na metre kao rate kredita, a cijena bukovine od 250kuna po prostornom metru stoji k'o zakovana.Kukaju i kupci i prodavači. Prvima puno, drugima premalo. Jedino profitiraju šumarije. Šuljajući, prisluškujući cjenjkanja, prisjetih se zimskih skitnji Diljem i zabilješki nastalih prije 2 do 3 godine.
Žitelji brodskih diljskih sela ne razbijaju glavu time što cijene na naftnom tržištu vrtoglavo rastu, što malo - malo poskupi plin, što su niske temperature ispraznile drvarnice, što… Oni svoje energetske resurse imaju iznad kuća, u šumama Dilj-gore. Doduše, nisu to one šume od prije 300-400 godina kada je kroz njih hodio turski kroničar Evlija Čelebija te, putujući Slavonijom, zapisao: Tjedan dana idemo, a sunca od gustih krošnji još ne vidjesmo... A i danas od ostataka tih šuma žive ljudi, sijekući i prodajući drva "onima u Brodu". No, pored drva, seljaci doslovce spavaju iznad naslaga ugljena kojeg, tek reda radi povremeno koriste! Ugljonosna žila proteže se u duljini od 80-ak kilometara sve od novogradiškog Cernika pa sve do iza brodskog Garčina, a zalihe ugljena procjenjuju se na oko 100 milijuna tona. Ugljen se praktično nalazi na samoj površini i ne treba puno truda da ga se iskopa. Tako su prije nekoliko godina, u selu Oriovčić mještani nagovorili jednog bageristu iz Sibinja da podno šume Debeljak skine površinski sloj zemlje. Tek što je kašika bagera zakopala zemlju odmah se pojavio ugljen. Netko je natovario prikolicu, netko dvije. Kažu da dobro grije, samo ima nešto više plina možda i zbog obližnjeg potoka koji teče iznad same žile.





Nisu Oriovljani time izmislili “toplu vodu” već su se samo prisjetili priča svojih starih o ugljenu i starim ugljenokopima. Najbliži im je bio u Tomici gdje je do 1874. u eksploataciji bio ugljenokop baš kao i u Cerniku, Rešetarima, Sibinju, Stupniku... U Tomici je ugljenokop imao dva rova: “Anna” i “Elizabeth”. Prvi je bio dug oko 160, a drugi 120 metara s ugljenim slojem debljine od 1,80 do 2,20 metara. Iz njega je svojedobno ugljenom opskrbljivan i Slavonski Brod. Nakon aneksije BiH (1874.) i pronalaskom bogatijih i kvalitetnijih nalazišta tadašnje austrijske vlasti prestale su s eksploatacijom posavskih ugljenokopa. Tako je i tomički rudnik prekriven zemljom, erozijom, raslinjem i zaboravom. Tu i tamo navrate “neke komisije” iz Zagreba zanimajući se za rudnik, ali se obično vrate neobavljena posla - Jer ne znaju pitati ili krive ljude pitaju o rudniku – kažu Tomičani. No, stariji i te kako pamte priče o rudniku. Tako je Zdenko Barić kao dječarac s vršnjacima pekao kukuruze “ i odjednom je žar propala u zemlju”. Nekoliko dana kasnije iz zemlje se počelo dimiti. Zapalio se ugljen i iznad tog mjesta još se dvije godine izvijao dim. Đuro Valić - Birtašev (74), još uvijek pamti priče i rudare koji su navraćali u birtiju ( odatle mu i nadimak) njegova oca Stjepana. I jedan je od rijetkih koji još uvijek zna točno mjesto "nestalog" rudnika.




(Đuro Valić ispred zatrpanog ulaza u tomički ugljenokop)

Tu, na predjelima Kelićke i Bjeline, iznad samog sela još uvijek su u šikari vidljiva dva rova i ventilacijska otvora okana Anne i Elizabeth. U gustom šipragu, zasuta debelim naslagama zemlje, su željezna vrata rudnika. – Prije 50-ak godina još se moglo vidjeti 30-ak cm tih vrata iza kojih su pohranjeni rudarski vagoni, tračnice... Kao da su se nadali da će se jednoga dana vratiti – kaže Đuro. Ali nisu. Kako je vrijeme odmicalo ugljen je potisnula nafta i plin, a ugljenokopi su zatvarani. Baš kao i ovi u brodskom Posavlju prije 128 godina. A ugljena ima. Što je stariji to je bolji. –On je tu, nadohvat ruke, a nafta i plin tako daleko. Neka se nađe, zlu ne trebalo. – kažu seljaci.



(Đuro Valić na mjestu gdje je jedan od nekdašnjih ventilacijskih otvora ugljenokopa)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv