Na slici je moj mačak, O´Meli. Ponekad pomislim da me je on pobjedio u disciplini: ostati mlad! Mačak dobije svaki dan jednu žličicu ribljeg ulja, smrdljive i ljepljive tvari koju pospem preko multivtaminske tablete, specijalno napravljene da drži ćelije mladim i da mu dlaka ostane sjajna. I to dobro funkcionira! Mačak se, sa svojih pet godina, ponaša kao jedan nadobudni pubertetlija i kad se nečemu raduje kruži oko sebe kao klizač pri punoj pirueti. Mačak rijetko sluša ali zato mu dlaka sija kao tek napravljena glazura od čokolade na rođendanskoj torti.

U svakom slučaju danas se dogodilo!

Žličicu sa ribljim uljem, umjesto u posudu sa mačijom hranom, izlila sam u čajnik sa svježe pripravljenim japanskim zelenim Gyokuro čajem.

To nije mala stvar. Čaj je fuč i mora se baciti ( a on je toliko skup, skoro kao i Chanel 5 a da ne bude zabune, takve stvari dobijam uvijek na dar), zatim se čajnik treba oprati dodatkom deterđenta za suđe i to tako temeljito kao što to čine Amiši sa ustima svoje djece kada opsuju. Jadan čajnik on nije kriv, on se čak nije ni izražavao kao ta djeca.

Tko je, dakle, kriv? Ja? Moje zapostavljene sive ćelije?

Ok, moglo bi se sada reći: desilo se jer sam upravo u tom trenutku razmišljala o svjetskim problemima, o Putinu i Ukrajini, o palestinskom pitanju. O tome tko je sinoć od kandidata, koji su dovedeni pred TV-kamere, dao bolje odgovore. Razmišljala o tome da li da na prozor postavim kućicu za hranjenje ptica i koliki otvor na njoj treba biti da spriječi golubove da ostalom ptičijem svijetu pojedu zrna. Ili se to desilo u trenutku kada sam već sa mislima bila kod doručka i stavljala se u dilemu da li servirati prepečeni tost koji će sasvim dobro ići sa domaćom mermeladom od smokava i sirom dobijenim od prijatelja, koji su bili za Novogodišnje blagdane u Francuskoj ili otići po svježe žemlje i usput podići novac sa automata i kupiti novine sa najnovijim vijestima iz svijeta i zemlje … jednim udarcem tri muhe.

Čovjeku uvijek ide toliko toga kroz glavu. Nažalost više se ne sjećam da li je to i ranije tako bilo, danas u svakom slučaju izgleda da puno razmišljam da bhi zadržala u glavi... tragove. Kada sam čajnik ispraznila u sudoperu pogledala sam gdje je cjediljka sa ostacima dragocjenog čaja, naravno sve je bilo na podu kuhinje. Uzela sam malu metlicu da pokupim, sagnula sam se iako je u koljenu sjevalo, ali dugačka metla jednostavno nije bila tu. Da li se nalazila na balkonu ili u ostavi ili je stajala u nekoj od prostorija u kojoj je boravio mačak i ostavio na podu i na sofi svoje dlake ... naime on polako počinje da mijenja dlaku pa zimska opada, iako je prava zima tek počela, ali ove promjene vremena posljednjih godina izludile su i njega pa ne zna da još nije veljača te se sprema za ljubavne igre i ostavlja stare dlake na svakom koraku misleći da će tako susjedovoj maci biti ljepši i privlačniji.

E pa gdje bi mogla da bude ta metla, zaista nisam mogla više da se sjetim, do vraga!

Možda ovo, … gdje je …. možda tamo ... dovraga... ove riječi ušunjale su se u svakodnevnicu, zastrašujući kao orkani koji dolaze preko horizonta. Druge stvari ne dolaze, naprotiv, one odšetavaju, nestaju tiho i izronjavaju samo ponekad i to u vrijeme kada to same požele a ne kada ih mi trebamo. Jednostavno je nemoguće ih držati na oku, prisiliti ih da ostanu … moram priznati stisnutih zuba da to vodi samo pojavi besmislenih grčeva. Zbog toga što te samo grčevi spriječavaju da svoju okolinu zaspeš jadikovkama o tome da ti je već opet nešto pobjeglo iz glave i tko bi tome mogao biti kriv?!

A najvjerojatnije su krive godine!

„Bako!“, kaže mi Theresa, „i meni se to događa, ja također zaboravljam neke stvari.“

Kako se može dokazati da više zaboravljamo od nekoga drugog? Da li se to samo osjeti? Čini mi se stoga da se ovome jednostavno treba predati. Pomalo je tako kao da na silu vraćamo čep u otvorenu bocu pjenušca i on ostane na pola puta, boca je zatvorena ali bilo kada on iskoči i ispusti mjehuriće van. Tako i zaboravljene stvari: ispod površine svakodnevnice su stvari potonule prilično duboko, ali bilo kada će opet iskočiti i pozdraviti likujući. Kao stari poznanik, koji vam bilo kada prestane nedostajati ali se uvijek nanovo rado opet srećete s njim.

Mala crna haljina! Koliko sam samo često vješalicu na kojoj ona visi, premještala s jednog na drugo mjesto – i nema je! I nađem je na dnu ormara, iza svih stvari koje vise, već uprašenu i zgužvanu i to kada nju nisam trebala, nego sivi remen, koji je također bio nestao ali prije dva tjedna, točno za proslavu Božića, izronio je kao da nikada nigdje drugo nije ni trebao biti.

Čekić za tucenje mesa. Rezervni ključ od poštanskog sandučića! Vazna u koju stavljam božićnu zvijezdu. Ponekad primjetim da je nešto nestalo pa počne da se rađa nada da će se opet ponovo pojaviti te nastane veselo iščekivanje kada će stvar opet ugledati svijetlo dana … i gdje!

Život u svojoj svakodnevnici postaje jedna vrsta avanture. Ja nastupam protiv nečega, ali što ili kada, nije baš sasvim jasno, da li je protivnik netko od ukućana, slučajnost ili pak će nasttupiti veliko finale, oh zaboravljivosti, tko bi se toga sjetio!