Kad je netko kao ja stalno na putu, neprestano se plaši da će nešto zaboraviti. Postoje stvari koje se mogu zaboraviti: zubna pasta, sokne ili tablete protiv glavobolje, jer se one mogu kupiti na svakom mjestu relativno povoljno i brzo, bez problema. Zatim postoje stvari koje se teže može nadomjestiti, naprimjer naoćari, lijekovi koji se mogu dobiti samo na recept... glupo je ako te stvari zaboraviš i noću moraš trčati do dežurne ljekarne u nepoznatom gradu da bi nabavio neke naoćare sa plastičnim okvirima i približne dioptrije jer je sve ostalo zatvoreno.
Zaboravnost nije nesposobnost ali posljedice su takve da se čovjek osjeća ograničen, kako tijelom tako i duhom.

I na kraju, postoji jedna posebna grupa stvari koju svaki puta, prije pakovanja, tri puta pregledam prije nego krenem na put. To je pomoćna tehnika: adapteri, čitač kartica, baterije, mrežni kablovi i punjači. Da mi je netko prije deset godina rekao da ni na jedno putovanje neću ići bez najmanje pet kablova, rekla bih mu da je lud ili bih se odlučila da ignoriram budućnost.

Čudno je da je u ovom svijetu sve normirano prema ISO ili DIN-u, ili što ti ja već znam po čemu, samo to kod elektroničkih aparata odnosno općenito kod mrežnih uređaja nije slučaj. Tako za moj mobitel trebam jedan kabel, za moj laptop drugi, zajedno sa baterijom. Imam punjač za kameru. I-pod hoće isto tako struju, za njega trebam također poseban kabel, za moj Kindle sa omiljenim naslovima za usput, trebam punjač a ako još idem tamo gdje je potreban adapter za utičnicu ne smijem se osloniti na hotelsko osoblje jer ga često nema na raspolaganju, pa trebam i njega.

Svi ovi silni kablovi leže negdje po mome stanu, neki uključeni za stalno u utičnicu a neki u ladicama komode ili pisaćeg stola. Svi oni moraju biti pripremljeni, znači isključeni i pomotani. Pošto se radi o stanu gdje u dnevoj sobi stoji pisaći stol pa su kablovi od svih mogućih električnih uređaja (TV; reciver, router, lampe itd,itd) zgurani za komoda, iza knjiga da se ne bi vidjeli, nije baš tako ni jednostavno osloboditi sve ove „mobilne“ koje treba ponijeti na put. Obično je poslije ove akcije moj pisaći stol opustošen ali ništa se tu ne može … kablovi trebaju na put, zajedno samnom
.
Uzgred, iako nije tema posta, ovdje postoje servisi koji dolaze kući i uvode red u kablovski kaos u stanu i dobro to naplaćuju. A poslije ovoga stan izgleda mnogo urednije ali i novčanik također.

I kada je za sve, što usput treba energiju, zapakovan po jedan kabel … to nije sve … tehnika treba da komunicira i međusobno. Zato je potrebno različite uređaje spojiti međusobno i to sa različitim priključcima. Kao džoker uvijek je dobro ponijeti čitač kartica i jedan USB-komad.: prvi pomaže ako se naprimjer zaboravi kabel od kamere a drugi je svakako dobar ako nema na mjestu gdje ideš, interneta, za naprimjer transportiranje podataka sa mobitela na laptop.

Što još? Slušalice, druga SD-kartica, kabel za punjenje u automobilu (ako putuješ tim prevoznim sredstvom), druga baterija i … jesam li što zaboravila?

Jer posljedice te zaboravljivosti su grozne... jedanput sam to doživjela kada sam zaboravila punjač za mobitel u Rimu, gdje sam lutala satima jer nisam mogla da pronađem mjesto gdje su se drugi suputnici sastali. Ako zaboraviš kabel za kameru ... u redu ... imaš čitač kartica ... ali on nekada pravi čudne greške. Ako nemaš drugu SD karticu a snimiš lijepe fotke i želiš još, moraš brisati one koje su na prvoj da bi napravio mjesta i to na brzinu a nema ništa ljepše nego na kraju nekog putovanja pregledati fotke u miru i tada izbrisati što ti se ne dopada. Ali ni to nije sve: pošto stalno brišeš stare fotke da bi napravio mjesta za nove, baterija se vrlo brzo isprazni. A nemaš drugu bateriju. Katastrofa!! Stojiš usred Pariza i moraš moljakati suputnika. Imala sam ja i to nekoliko puta... grozota... ne ponovilo se. Radije kabel viška, bateriju više, za sve dvostruko rješenje, uvijek lijepo … backup za sve. Život u ovo moderno doba je ionako jedan jedini backup, jer se neprestano mora računati s tim da neka nezgoda stigne kao grom iz vedra neba a ništa se ne može kupiti na brzinu, treba prvo poručiti što u određenim trenucima ne može pomoći da se izbjegne katastrofa.

I tako, ako zakaže jedan djelić u nizu, stojiš tu i ne možeš učiniti baš ništa, nemoćan si, ovdje imaš podatke koje želiš poslati dalje, s druge strane ne postoji mogućnost da se obrade ručno. Te zlobne, podmukle male jedinice i nule, iz kojih se sastoji cijeli taj svijet!!!

I tako dok prije putovanja možemo da sanjarimo puneći kufer soknama i pastom za zube, za ovu treću grupu stvari moramo držati oči širom otvorene, jer ne smijemo... ej ...ne smijemo ništa zaboraviti.

Fotka na SD-karti … puna baterija struje... SD u čitaču kartica,...fotka na laptopu... puna baterija laptopa ...OK...To bi bilo to! Sada sve to odvojiti od kućne mreže, zamotati i pravo u torbu … tu se, naravno opet sve odmota i zapetlja ali kablovi su takvi... čim im okreneš leđa oni se spetljaju međusobno i to tako kao da su završili tri tečaja makramea- tehnike vezivanja čvorova. I čak kada imaš torbu posebno predviđenu za sve ovo, oni nekako nađu način da se spoje međusobno u jednu bijelo-crnu špagetu sa bezbroj čvorova.

I tako dođeš u stranu zemlju sa dva punjača za svaki uređaj, po dva kabla, sigurnosnom kopijom i sigurnosnom kopijom sigurnosne kopije. Ništa više ne može da krene nizbrdo. Čak su i naoćare tu, tablete protiv glavobolje i tamponi (jeste ikada u nekoj italijanskoj ljekarni morali da otplešete ili imitirate vožnju biciklom, jer ste u hotelu zaboravili riječnik a Italijani u pravilu govore samo svoj jezik? To je, vjerujte mi, nezaboravan doživljaj) i ne može više ništa ama baš ništa da krene ukrivo. Tehnika ne može biti tako podmukla, bilo kako sve mora funkcionirati.

I tada, tačno kod ove točke, postavi se prepreka u obliku ljudske slabosti, jedan propust ... zaboravnost. Zapravo pravu bateriju ste ponijeli i to za pravu kameru, kao i pravi punjač... znači sve odgovara svemu, sve se može umrežiti ali: adapter je ostao kod kuće … na recepciji ga nemaju, subota je veče. Počnete psovati i proklinjati . Mrzite sami sebe, svoj nepouzdani mozak, mrzite ove strane zemlje koje se ne drže općepriznatih normi i ugrađuju utičnice sa tri rupe a od svega najviše mrzite moderno doba koje, još jedanput se uvjeravate, ne poštuje pojednostavljenje, globalizaciju i radno vrijeme prodavnica.

Laptop funkcionira, ali baterija za kameru se ne može puniti. Kosa se ne može osušiti. A ne znaš što je gore od to dvoje?!