Rijekom moga grada je proteklo mnogo vode otkako sam sjedila u školskim klupama i odgovarala na postavljena pitanja a nešto manje je u nju opalo lišća sa bulevarskog drvoreda otkada sam na poslu ja postavljala pitanja(uglavnom) i naučila da slušam a ne da pričam.
 
Ne znam kada je prestalo općenito zanimanje susjeda, poznanika a i ponekog prijatelja da sluša ali kad sam se prepala da ću zaboraviti da pričam počela sam da tražim neki izlaz i pronašla ... blog.

I oduševila se. Prvo što sam mogla da izrazim sve što mislim a da me nitko ne vuče za rukav sa pitanjima i drugo što nisam imala pojma da li to netko čita. Tako sam mogla da zamišljam da moj blog citaju mnogi.

Mojoj obitelji sam rekla da pišem, dala adresu, javljala kada sam objavila novi post ali imam dojam da to nikoga nije zanimalo: starije, jer nisu bili na internetu a mlađe nisu zanimale teme. A ja nisam pitala... ni dan danas! Izuzetak je, naravno, moj Zoran, koji tvrdi da mu se dopada što napišem, ali je li stvarno tako ili je to "samo" iz ljubavi ... ne znam ... ma znam ... mislim ...znam da me voli.

Kad sam otkrila komentare, to me opet podsjetilo na "slušanje" ali nije mi smetalo pa sam polagano počela da ubacujem poneku svoju primjedbu, savjet ili mišljenje i ... tako sam nesvjesno uvela svakodnevno bloganje.

Što se postova tiče ne pišem tako često, barem ja tako mislim a ne znam da li je za neke, koji se osjećaju obaveznim da čitaju, možda i prečesto.

Čitam priličan broj blogova sa različitim temama jer volim razne stvari i u svakodnevnom životu a ujedno analiziram i čak me ponekad postovi inspiriraju, na neku temu koju obradim poslije na svom blogu.

Ne komentiram obavezno svaki pročitani post, neki su i napisani tako da to ne zahtjevaju a kad mislim da imam nešto pametno da kažem, tada napišem i komentar.

Što se mjesta admina tiče, ja bih ga prihvatila ali samo pod mojim , vrlo specijalnim, uvjetima jer mi se čini da oni, koji imaju primjedbe na njegov rad nisu uzeli u obzir činjenicu da većina odluka koju on donese prolazi kroz sito onih iznad njega. 

Društvo na blogu? Dobro je da možeš da odabereš, da se vežeš ili otkačiš ako si napravio grešku i nekoga nisi dobro procjenio.

Ne bih volila biti nijedan drugi bloger, ne zato što nema jako dobrih, dobrih i manje dobrih, nego zato što sam ja sebi najbolja … opredjelila sam se da pišem ono sto pišem i to me zadovoljava potpuno. Možda ako netko insistira volila bih biti Čiovka, ali ne zbog njenih fantastičnih fotki nego zbog toga jer živi u najljepsem gradu na svijetu.

Neugodnih i ugodnih trenutaka je bilo … najčešće kod komentara: netko napiše kritiku ili pohvali i već se osjećas loše ili ugodno.
Neugodnosti ima svaki puta kada objavljujem post jer ja znam da je Paris glavni grad Francuske, ali nažalost postavljač pitanja o tome nema pojma,

Bloga nema u svemiru ali je sav svemir u blogu i to je dovoljno.

Na koncu: Kad bih imala priliku da vas pozovem na večeru organizirala bih je tako da blogeri iz Istre ponesu morske plodove, blogeri iz Dalmacije svoja dobra vina, Slavonke kulen i Ličani sir za predjelo, Zagorci štrukle i Zagrepčani Žuju. Dražen, Alexxl i Kulerica bi to pripremili a naši blogeri-fotografi to ovjekovječili. I na kraju napisala bih post o svemu ovome i admin bi to objavio kao blog dana.

Živili mi i zdravi bili, toliko od mene.

Ako nisu kvizali neka se osjecaju pozvani:
Sve je rjec
Poesie
Šašava mamica i
Alexxl da pop .. kara sve.