Proximity. Blizina. Tako glasi ključna riječ magičnog djelovanja društvenih mreža. Nedavno sam čitala nekoliko članaka o tome kako se, prije svega žene, časte svakodnevno međusobnim fotkama i to je istina.

Jedan klik... abarakadabra... Sezame otvori se... i već sam u životu mojih prijatelja. Znam koje fotke vole, koju glazbu, o čemu maštaju i što planiraju. Kao kod nekog reality-showa sa televizije mogu se uključiti u njihov život. Kad bih htjela mogla bih cijeli vikend provesti tako da posmatram njihove aktivnosti: posao, jelovnik, male neugodnosti, slavlja u obitelji a ponekad i razvod ili promjenjeni status veze iz „u vezi sa...“ na „komlicirano“:


Ali ja ne provodim vikende, čak ni sate na taj način. Da nisam otupila? Kao kod reklama koje trepere na web stranicama a kod kojih križić za isključivanje leži na nekom mjestu van ekrana. Kod mene je to uzalud: moja nezainteresiranost za komercijalne informacije je predprogramirana i što su reklameri napadniji to je i moje zanimanje za njih manje.

Ignorancija je za mene, dakle, instrument kojim filtriram informacije i pogledam samo one koje me zanimaju.

Međutim, što se događa ako informacije ne dolaze iz odjela reklama nego iz prijateljskih krugova?
Ranije bih skočila u zrak: napokon je moj prijatelj uspio da otvori sopstvenu izložbu. Super! Knjiga je izašla iz tiska i stigla u knjižare. Divno! Zapravo genijalno, ja sam obično prva, koja strepi kad netko pokušava da krene putem samostalnosti.

Ipak, promjenila sam se. Facebook me promjenio! Jedan neugodni automatizam uvlači se polako u moje ponašanje: svaki dan se gomilaju nove vijesti koje označim da bih poslije pozornije pogledala. One čekaju da budu pozvane, komentirane i da ih se dalje širi. Međutim, što ja to radim? Pritisnem križić pomalo umorno da bih ovu vijest poslala na facebook-groblje a da nisam odgovorila... ponekad čak ni pogledala.

Još jedanput program pokuša da me prodrma i pita da li sam sigurna da me ne zanimaju vijesti o toj osobi? Kakvo je to pitanje? To su moji prijatelji... pa odlučim da ipak ostanem podalje od križića. Kako sam pažljiva?. Ni sama ne bih želila da se prema meni drugi odnose na takav način. Ako i kada bi netko iz moje facebook-grupe istupio, bila bih na smrt uvrijeđena. Tužna. Obezglavljena. Bačena u najdublju osamljenost. Tako se ne postupa sa prijateljima!

Dakle ostanem u redu za informacije. Sve dok ne dođe slijedeća vijest, kojoj ne mogu darovati moju ravnodušnost. Pa kliknem opet dalje da zapamtim i ne brišem. A pri tome osjećam da nisam baš ljubazna, da odvraćam moje prijatelje od sebe... sa svakim novim klikom.

Što, dakle, uraditi da bi se čovjek oslobodio loše savjesti? On traži objašnjenje da bi se opravdao. U slatkom omotu traženja samopravednosti počinje da ocjenjuje vijesti pošiljaoca-prijatelja. Polagano počinje prebacivanje na nju/njega da želi uvijek da se napravi važan. Sopstvena odbrana kombinirana sa sumnjom o samoinsceniranju se pojačava: stalno ovi koji žele tuđu pozornost, baš je postalo nepodnošljivo! Zar nemaju ništa drugo da rade nego da postavljaju svoje fotke, obrađene u fotoshopu, koje ih prikazuju kako se smiju cijelom svijetu kao da su okruženi čistom nirvanom.

Proximity... blizina djeluje zapravo čudesno samo za nove prijatelje, odnosno osobe koje poznajete samo izdaleka. Kod takvih ljudi nije problematično ako se ponekad preskoči neka vijest koju su plasirali u mrežu. Ali kod pravih prijatelja iz paralelnog, stvarnog života može doći, što je čest slučaj, do udaljavanja.

Ono što još dodatno opterećuje ovakva prijateljastva je i činjenica da prijatelj koji postavi vijest-fotku ne može znati tko ju je vidio i kako je ta informacija primljena i ako nismo napisali komentar ili barem lajkali on ne zna što mi mislimo o tome. A mi i dalje to ostavljamo „za poslije“ sve dok ne prestane biti aktuelno i onda … zaboravimo.

Bilo bi najbolje kada bi se mogle poslati karte sa garancijom prijateljstva. I to svima za koje se misli da su vas ignorirali. To bi možda pomoglo... kod umirivanja sopstvene savjesti. Bilo bi oprošteno i opet bi cijeli svijet bio u redu.

Međutim. ima tu samo jedan problem: Mogu se opkladiti da bi ove karte sa garancijom završile u usisaču facebooka kao i sve ostalo? Što vi mislite?



A sada još da se poigram, možda i odgovara temi posta. Sjedokosi zatražio pet stvari koje govore o meni a ja mislim da je dovoljna po jedna i evo me:

GLAZBA:
Francuska šansona

Klasična glazba:

Instrument:

Strani izvodjač

Strani sastav:

Naš izvođač:

Naš sastav

Etno:

MUSICAL:

FILMSKA GLAZBA:


Saljem dalje na:
nisan EL DIABLO
Euro
Lion queen
BocaccioZg