Iako nas škola, stručna literatura i razni seminari dobro pripreme, bilo kada u toku radnog odnosa stojimo pred velikim problemom: da moramo raditi u timu. Pri tome je tim riječ koja ovdje znači grupa ljudi, koja je prema različitim potrebama poslodavca sastavljena da bi na određeni način ispunila zadatke koje se stavljaju pred njih. U posljednje vrijeme tim je posljednji krik poslovnog svijeta i adekvatno tome bilo kada dođemo u situaciju da sa potpuno nepoznatim ljudima odrađujemo neki posao. Ali ne samo u poslu … svugdje se pojavljuje timski rad: u politici, u udrugama, kod raznih slobodnih aktivnosti, u sportu ili u obitelji.

Neovisno od toga da posao u grupama en vogue zaista donosi bolje rezultate u području kreativnosti i da je ponekada kod podjele poslova čak i neophodan … rad u timovima može biti iscrpljujući. Jednostvno je to tako. ..

Srž problema leži u tome da su članovi tima različiti ljudi sa različitim osobinama. Zbog toga je veoma bitno da se napravi pravi izbor suradnika u timu pri čemu je kod njihovog odabira potrebno uzeti članove sa sličnim intelektualnim osobinama kao i sa karakterima koji se dopunjuju. Na taj način se i problemi koji mogu nastati mogu spriječiti ili umanjiti.

Ako pak ne postoji netko tko je sposoban da odabere tim ili ako se nekih pravila ne može držati jer nema dovoljno prostora, nastaće situacija da moraju zajedno surađivati ljudi koji nikako ne odgovaraju jedno drugome. Pri tome nije u pitanju da li su to loši ili nerazumni ljudi. Oni su jednostavno po svojoj ličnosti nekompaktibilni. I dok se takve ličnosti u normalnim okolnostima mogu jedna drugoj sklanjati s puta, u timu oni rade na jednom zadatku. I pri tomu se njihove suprotne točke moraju dodirivati.
Otežavajuća okolnost nastaje je ako je zadatak koji im je postavljen, važan i ne dozvoljava suprotno mišljenje.

Kako to riješiti? Jer činjenica je da se u takvoj situaciji stvara nezadovoljstvo, dolazi do svađa, neugodnih priča i tračeva. Svakome je ova situacija manje više poznata i svatko je bio barem jedanput u takvoj situaciji. Pa i ja! Ni ja nisam bila sasvim pošteđena ovakve situacije. A kako sam se izbavila?

Umjećem!!!

Ukoliko se nalazite u timu sa nekim s kim ama baš nikako ne možete da surađujete postoji više mogućnosti rješavanja ovoga problema. Prva, sasvim prirodna reakcija svakoga je da pokuša da korigira takvu ličnost i da joj pokaže da nije u pravu. Ako to funkcionira...super!! Međutim tada zapravo i ne postoji problem timskog rada. Problem nastaje kada je dotična osoba, ne samo tvrdoglava nego je još i ubijeđena da sve radi pravilno i da ste vi taj koji je glup. Jer činjenica je da smo mi svi zatvorenici našeg sopstvenog pogleda na svijet i prihvatamo samo osobna iskustva.

Svatko od nas može se prevariti iako je potpuno siguran u to da je u pravu. Postoji pesimisti, koji uvijek promaše sve ono što je u životu lijepo i optimisti, koji se ponekad precjene i pogriješe. Postoje nestrpljivi, koji ne rade sasvim čisto i perfekcionisti, koji nikada ništa ne završe. I svi ponekad imaju pravo ili ga nemaju i nažalost ne postoje neka pravila za to.
I bilo kada dostigne se stanje kada se druge ne može ubijediti. Tada iz „Ja ga ispravljam“ proizađe „On je jednostavno glup i samo šteti projektu“. Zbog prirodnog nagona da se takvim ljudima sklanjamo s puta, nastane želja da takve suradnike na bilo koji način izbacimo iz tima. Ovo je naravno, samo jedan od puteva kojim možemo ići. Nekada je to i jedini način. Međutim u većini situacija je to velika greška.

Ako se neki sistem želi napraviti životnijim i korisnijim potrebna je određena napetost. Potrebna su različita mišljenja i konflikti koji u najmanju ruku moraju biti kompleksni kao i sam zadatak. Naprimjer kod snimanja nekog filma su članovi tima koji različito misle ujedno i budući gledatelji koji su isto tako različiti. Ili pak u Saboru ili Parlametu sjede različite stranke koje zastupaju mišljenja građana koji imaju različite potrebe.

U takvim je dobro imati suprostavljene strane. Samo tada mogu da se stvore zadovoljavajući rezultati, ali prije svega ovo stanje stvara riznicu kreativnosti. Jer kreativnost ne nastaje, nažalost, nikada iz mira. Kreativnosti treba kaos a kaosu treba kompleksnost i trvenje. Ako iz sistema izuzmem sve elemente koji mi osobno smetaju, tada ostajem samo ja i nisam ništa bistrija nego prije. Novo nastaje upravo tamo gdje se spajaju točke trvenja koje su bile nedodirljive.

Glupo je to, da ovo trvenje koje je toliko plodno za same učesnike, za sam tim nije uopće ugodno. Što me, onda može natjerati ili tko me može ubjediti u to da radim … prema mojemu mišljenju... sa ljudima koje smatram bedastim?

Što ja radim?

Penjem se na krov!

Dobro! Ne mora biti bezuvjetno krov. Mora biti nešto što je neobično. Može se otići u bazen ili na brdo. Stvar je u tome da se nađe neko neobično mjesto da bi se pobjeglo od neugodne situacije. Radi se o prelaženju granice. Kada je granica pređena, mijenja se svijet i postaje sažetiji. Ovo će shvatiti samo onaj koji se jedanput pentrao uz živicu, koji je poljubio stranca ili koji se kao odrasli čovjek zabavljao dječijom igračkom. Kada se pređe ograda svijeta on se vidi jasnije.

Dakle odem na neko mjesto na kojemu se u normalnim okolnostima ne bih nikada našla... najbolje mjesto na nekoj uzvišici da bi jasnije vidjela stvari. To je ustvari jeftina simbolika ali kod ljudske psihe funkcionira.

Prvi korak na tome mjestu je suprostavljanje problemu. Dakle: Što je moj cilj? Zašto se ne slažem sa protivnikom? Da li sam, možda sklona više vjerovati nekome drugome iz tima? Što je to što razlikuje moj i njegov svijet? I najvaćnije: Hoću li ja s time dalje moći živjeti?

I za vrijeme dok si postavljamo ta pitanja, najčešće se u glavi pojavi bljesak. Vidim ispred sebe nebo, ispod sebe zemlju i saznajem u tom trenutku da, neovisno od uspjeha projekta, život ide dalje. Podsječam se na to da život nikada i nije perfektan a ipak smo svi mi tu negdje. I tada shvatim da su grupe i nastali konflikti, ispod mene i počinjem da se s njima nosim umjećem... da se igram s njima. Saradnike u timu počinjem upoređivati sa likovima iz bajki ili stripa, nalazim odgovarajuće osobine u junacima romana... a najvažnije od svega: mogu da se svemu tome smijem.

Ponekad čak i crtam likove kao karikature ili izmišljam im lica.... svejedno je što se čini, bitno je pridobiti veliku emocionalnu distancu.

Za neki težak tim postoji pravilo: što se u neki projekat ulazi sa manje ozbiljnosti i turobnosti, to je bolje. Jer tada je puno lakše prihvatiti različitost drugih. Tada je komunikacija lakša i gubi se agresivnost.

Posljednji put, kada sam tako opet jedanput, sjedila na krovu, razmišljala sam o tome, kako se ovo čini već generacijama sa literaturom i umjetnošću. Krivotvore se i pretjeruje u predstavljanju ljudi i događaja da bi se dobila distanca. Posmatranjem na daljinu komuniciramo sa stvarima i učimo da ih prihvatimo.

Usprkos svemu, teško je podnijeti trvenje. Međutim na ovaj način nalazim smisao trvenja i imam sredstvo i način da se distanciram. Ako imaš sredstvo protiv nečega to daje uvijek samopouzdanje. A samopouzdanje pomaže postupati sa drugima.

Na ovaj način umjeće može da riješi jedan problem iz sivog svijeta svakidašnjice. To je jedan lijep spoj koji sam želila samo onako uzgred da spomenem.