Svi kukaju. Prijateljica uz poslijepodnevnu kavu o svome, još jedva održivom braku, koji postoji još samo zbog djece. Nekadašnji kolega, koji ima dobro plaćen posao u državnoj službi u susjednom gradu žali se na dosadno vozikanje tamo i ovamo svaki dan. Taksista koji svaki zastoj zbog gužve u prometu ili neke prepreke komentira kao da je to najveća zavjera protiv njega.

Koji jad!!!

Kod ovog kukanja... a u tome i leži temeljni nesporazum … je da ne postoji nikakva želja za promjenom ovakvog stanja. Jer bez dvoumljenja, na početku svake jadikovke morao bi postojati osjećaj koji se može izraziti rečenicom:“Mora biti drugačije!“. I da, na početku i postoji. Ali nakon određenog vremena, kada ova jadikovka pređe akutnu i stigne u permanentno stanje, ova rečenica se zaboravi. Jadikovanje, to sveopće stanje... u skoro svakom području, u skoro svakoj vezi … ostaje pratnja situaciji, razglabanje o neizbježnosti, mantra pasivnosti. To se očituje u trenutku kada se onoga koji jadikuje, konfrontira sa pravim rješenjem njegovog problema naprimjer kad kažeš prijateljici koja te maltretira tjednima o svom propalom braku „Pa razvedi se“ , šta se desi? Ovakav povik, sasvim je jasno, neće proizvesti učinak... nego upravo suprotno... nakon što ti nabroji tisuću razloga koja govore protiv toga i ako ih ne prihvatiš reći će ti da se to tebe i ne tiče. Dakle, tko jadikuje signalizira, ustvari, da želi da takvo stanje i ostane onakvo kakvo jeste.

U psihologiji se ovo stanje jedva i pominje, Freud, ukoliko sam nešto izostavila iz njegovog opusa koji sam godinama vrijedno čitala, nije ni pomenuo jadikovanje a pojedinačne rijetke knjige iz tog područja opisuju ovaj fenomen više kroz anegdote nego što daju analize i korisne savjete oko razotkrivanja uzroka ovoga stanja. Za razliku od mnogobrojnih priručnika i savjeta o tome kako biti sretan i uspješan, jadikovanje i kukanje je ostalo neistraženo područje.

Jedna studentica je nedavno postala poznata na You Tubu sa svojom pjesmom-jadikovkom: Previše razmišljam! Previše čekam! Previše poduzimam i od toga ne ostvarim puno! Često se povlačim, dvojbim, želila bih da budem pametna … da je to već glupo.“ Glas jedne generacije: Što su višeslojnije biografske opcije, što se manje granica postavlja pri odrastanju, to je veće i zastajkivanje.

Ako netko malo bolje oslušne svoju okolinu moći će da primjeti da postoji više vrsta kukanja u društvu.. Naravno, najbrojniji su oni koji su se raskomotili u svojim jadikovkama i koji za svaki svjetski događaj imaju krivca: šefa i supruga(u), vrijeme i zastoje u prometu, ….. Ovim optužbama želi se skrenuti pozornost, suosjećanje zbog postojanja nesavladive snage koja se ne može riješiti tek tako.

S druge strane postoji i suprotnost ovome pasivnom kukanju: moćan suvereni karakter, koji zapravo u svakom telefonskom razgovoru ili pri slučajnom susretu, odmah pređe na jadikovanje ...Termini! Stres! Leđa!, ali koji ispunjavaju značajne zahtjeve koje pred njih postavlja život. Ovi, u stvari, jako disciplinirani ljudi, koji nisu uobičajeni“kukavci“, nego čelični „bukači“... i svoje optužbe predstavljaju više kao socijalnu strategiju u cilju spriječavanja u radu ljudi iz njihove okoline. Ništa ne štiti jednog djelotvornog čovjeka kao kukanje. Ova vrsta izradi oklop koji ih štiti od okoline a čija unutrašnjost je dovoljno prostrana za ono što je njima potrebno.

I upravo u tom miljeu, u kojemu pronalazimo ovaj tip, to su najčešće političari, direktori ili univerzitetski profesori.. a u posljednje vrijeme i neki drugi, dolazi se još do nečega dodatnog: Jadikovanje o prezaposlenosti postao je izraz takmičenja... onaj ko je više opterećen ima bolji status (nešto kao VIP) i o njemu se sa poštovanjem razgovara u pauzama sjednica i raznih kongresa i konferencija.

Dakle, da li je kukanje nešto više nego jedna loša osobina? Zar se u njenu odbranu nema što više reći? Ako se ovo kukanje posmatra samo kao jadikovka o onome što čovjeka mući, ako nema nekog posebnog revolta i ako nije izazvalo neke teže posljedice... onda je to OK. Jer u tom slučaju može se jadikovanje posmatrati kao ispušni ventil da se iz sebe izbaci sve ono loše što čovjeka muči danima i što bi taložeći se, moglo izazvati teže posljedice. Onaj koji stalno kuka, neće doduše nikada postati M.L.King ili Matija Gubec, ali isto tako neće postati ni netko tko će uzeti oružje u ruke i pobiti ljude koji se nađu u njegovoj blizini.

Zato i nije slučajno da je najviše ovakvih ljudi koji su okolo pućali na nedužne bio u Amerići gdje je međusobni odnos među ljudima takav da nitko ne može ni doći u situaciju da nekome kuka jer nema komu. Tamo su svi prijateljski raspoloženi, svima je dobro i nitko neće drugačije odgovoriti na pitanje : Kako si?, nego: „Super, sve je u najboljem redu.“ I upravo to, uvijek dobro raspoloženje, koje tamo itekako upada u oči, zatvara svaki ventil i jadikovanje pripada zapravo europskoj kulturi. Zbog toga se može zaključiti da eksplozija dolazi rijeđe u zemljama u kojoj se ljudi jadaju jedni drugima.

Skoro u svim rječnicima ili enciklopedijama sve do ranih godina dvadesetog stolječa, riječ „jadikovke“opisuje izraz stanja kod pojedinih vjera, dok nereligiozno značenje nigdje nije spomenuto.

Ovo bi moglo značiti da je jadikovanje u današnjem smislu te riječi nastalo tek uvođenjem psihoanalize i psihologije u dvadesetom stolječu i da ranije nije ni postojalo. Freud, koji se smatra ocem psihoanalize, je prvi u svojim terapijama ohrabrivao pacijentice da razgovaraju o svojim smetnjama. I upravo je sklop „talking cure“ koji se sastojao od razgovora o duševnim i tjelesnim boljkama imao uspjeha u liječenju histerije.

Zbog toga nije pretjerano ako uspjeh ove metode prenesemo u današnje doba i konstatiramo da je ona preteča kolektivnog kukannja današnjice. Jer tek otkako je u znanstvenim krugovima obznanjeno da se čovjek može sam izliječiti razgovorom o svome stanju, priznato je i „jadikovanje“ u cijelom svijetu. I to ne na visokoj razini nego kao šapat u sivilu svakodnevnice.

Savjet: Jadikujte! Suprugu(zi), radnom kolegi, slučajnom prolazniku na tramvajskoj stanici... jer u ovakvim situacijama koje imamo svakodnevno u našoj okolini za tren će se skupiti jada za barem jedan sepet. U povlaštenom položaju su oni koji imaju blog jer je post u kojem se psuje i krivi sve i svakoga (ovdje moram dodati: a najmanje sebe, iako ne spada u temu) dobar ventil za ispuštanje svega onoga što se danima nakuplja. I neka vas ne smetaju savjeti koje ćete dobiti: oni vam neće pomoći. Pomaže samo kukanje!!!

A možda pripadate i onoj drugoj vrsti, znate onoj: Termini, stres … nemam vremena! E vama nemam što da savjetujem.