S vremena na vrijeme padnu mi napamet stvari kojih više nema. A ponekad mi dođu u ruke predmeti za svakodnevnu uporabu koji mi se čine kao da su iz nekog drugog vremena. Kada sam nedavno renovirala stan našla sam kutiju punu disketa. Uzela sam jednu u ruke i prisjetila sam se kako sam za osiguravanje podataka u to vrijeme trebala njih desetak komada i cijelo prijepodne. Danas je dovoljno da ubaciš USB-stick u za to predviđeno mjesto na laptopu i za pet minuta je sve osigurano.

Diskete sam bacila u smeće (na sreću moj Zoran nije bio u blizini jer bi ih on pohranio kao neku relikviju za uspomenu), a na laptopu skoro i ne koristim više CD jer se glazba može skinuti sa interneta, podaci se mogu osigurati na sticku a fotke se mogu jednostavno smjestiti u oblak. Tako su diskete zajedno sa kutijom u kojoj su bile pohranjene odletile u smeće.

Pri toj akciji pale su mi napamet još neke stvari koje su jednostavno nestale. A gdje su one stvarno?

Naprimjer pudlice. One su dugo godina bile najčešći kućni ljubimci, dokazani obiteljski i prijatelij djece. Nisam pudlicu vidjela skoro čitavu vječnost. Sada postoje još samo labradori i terijeri... Pitaj u svojoj okolini nekoga kojega bi peseka kupio i sigurno će ti odgovoriti: labrador, zlatni ili bijeli terijer ili pekinezer. U posljednje vrijeme postaju popularni i psi lutalice koje nude pansioni gdje su ulični psi, lijepo oprani, sterilizirani i opeglani ponuđeni na udomljenje. Jedno vrijeme je i Jack Russel bio dosta obljubljen sve dok ljudi nisu shvatili da je to lovački pas, dakle jako živ i inteligentan. Ako ovaj pas nije dovoljno uposlen i ako mu se ne da prilika da bude aktivan, postaje neugodan i nepodnošljiv. I nakon što su pansioni za napuštene pse postali puni ovih pasa prestali su da budu zanimljivi.

Ali prije nego još više skrenem sa teme vratiću se drugim stvarima koje su jednostavno nestale a da to nismo ni primjetili.

Naprimjer automati sa žvakama. Ima li ih još igdje? Kako je ranije bilo uzbudljivo kad dobiješ kovanicu i ubaciš u prorez, okreneš polugu dva puta i ispadne okrugla žvaka a za njom i neka plastična stvarčica.
.
Pravi li itko još nedeljom pečenje... onako sa krumpirom okolo, kožica zlatne boje, hrrrrskava. A prije toga juha. I još zelena salata začinjena samo sa uljem, octom, solju i biberom. Ne sjećam se kada sam tako nešto zadnji puta jela. Danas jednostavno ispržiš steak i uz to napraviš salatu kod koje jedino preljevu posvetiš više vremena. Ostalo je gotovo za desetak minuta. A najčešće se više i ne pravi nedeljni ručak jer je obitelj obično na tri različita mjesta u to doba.

Klofač (udarač) tepiha... sjećate li ga se? Posljednji puta sam ga vidjela na jednom proputovanju uz cestu gdje se prodaju lokalni suveniri. I ne znam što bih s njime danas. Nema više u dvorištu štange da se tepih prebaci pa klofaj do iznemoglosti. A mogao je svako da učestvuje u udaranju.

Pregača koju su domaćice nosile cijelo prijepodne da ne bi isprljale odjeću pojavljuje se još samo na muškim bokovima kad kuhaju neka posebna jela koja znaju da priprave samo oni i Jamie Oliver. A naše bake i mame su je nosile sve dok nije došlo vrijeme da tata dođe s posla. Tada su se tek kecelje skidale..

Nedeljna odjeća više ne postoji. Moja baka ju je zvala misna jer se nedeljom lijepo svi urede, obuku tu nedeljnu opravu i odu na misu. Tu odjeću nitko nije nosio radnim danom. Nosi li iko više neku posebnu nedeljnu odjeću?

Vještačke vilice. Ok, mi ćemo je jednog dana vjerovatno trebati ako stignemo do poodmaklih godina … ali naša djeca će biti toga oslobođena. Prije svega jer je nose još prije puberteta. To su sada fiksne ili mobilne proteze, koje ispravljaju vilice djece do savršenstva. A zubi djece se danas toliko njeguju sa fluorom i profesionalnim čišćenjem kod zubara da oni, najvjerovatnije neće nikada trebati krune, mostove i amalgam
.
Sjetila sam se još jedne stvari koja je netragom nestala. Polaroid kamera. To je bila spravica! Pritisneš okidač i onda čekaš da izađe gotova fotka. Još samo malo promašeš sliku i vidiš šta je ispalo od tvoga fotkanja. Danas postoje razni računarski programi koji je nadomještaju ali oni nemaju ono zujanje koje je trajalo sve dok slika ne izađe iz kamere.

Kad smo već kod polaroid kamere … nestaju polagano i foto-albumi. Ili su već nestali? Kad bolje razmislim ja nemam više nijednoga. Stare fotografije su izvađene iz požutjelih albuma, skenirane i pohranjene u računalu. Jedino što nisam mogla sačuvati je poneki suhi cvijetak ubačen između stranica albuma a koji je nekada imao svoju priču. Ali čovjek zaboravlja!

Zamrznuti prozori … samo je led znao da našara tako lijepe slike a i mi, djeca smo pomagali crtajući prstićima i skidajući dio leda. Danas imamo prozore kod kojih su stakla punjena raznim gasovima i nema teorije da smrznu.

Guma – preskakalica … pri čemu je cijela ulica brujala od smjeha i pjesme djece. I još nekih „uličnih igara“ je bilo. Danas su mnoge od njih digitalizirane pa dijete, svako za sebe, sjedne za neki elektronički uređaj i igra. Rijetko se čuje smjeh a pjesma nikada. Apropo pjesma. Nju djeca slušaju, ne mogu da poreknem … ali na MP-3 playeru, sa slušalicama u ušima. Da li je to veći užitak, ne znam, jedino se može zaključiti po mahanju i klimanju glave vlasnika slušalica je li glazba dobra.

A sjećate li se pisama koja su se kretala na raznim relacijama … „nepoznatim prijateljima“ iz neke „nepoznate zemlje“ koju smo poznavali po imenu? Imala sam jednog prijatelja iz Čehoslovačke s kojim sam se dopisivala godinama, sve dok nisam (ili on) našla nešto što me više zanimalo. Danas imaš preko 200 prijatelja na fejsu ili google+, koji ti pošalju lajk na neku tvoju fotku. Ili ako imaš sreću da znaš ponešto da sročiš i imaš sopstveni blog, dobiješ i poneki komentar.

Pisanje rukom smo skoro zaboravili. Ja moj rukopis, kada ga i upotrijebim, skoro ni sama više ne mogu da pročitam. A ranije sam tako lijepo pisala. Uostalom, u školi smo imali lijepo pisanje. Sad sam se podsjetila bilježnica sa ravnim linijama za velika i mala slova. Danas mi je muka kada treba ručno da ispišem neku adresu ili razglednicu. Ali zato mogu brže da tipkam nego što pišem. I to sigurno sto puta brže, možda i tisuću. A tek klinci! Jeste li gledali mlade kako na mobitelu sa touch screenom tipkaju sa dva palca?

Iz kupaonice su nestali brilijantin, pasta za zube sa okusom jagode, pitralon i … šampon za suho pranje kose. Sjećam se nastavnika iz osnovne škole koji je koristio ovaj šampon češće nego što je kosu prao vodom. I uvijek je na razdjeljku imao bijeli trag ovoga šampona.

Crnina! Da li itko više, osim na sprovodu, nosi crnu odjeću kao znak žalosti. Ili crnu vrpcu oko rukava. Ranije se ova odjeća nosila i po godinu dana ako si izgubio nekoga najbližega. Danas? Nisam odavno vidjela na ulici ženu u crnini ili muškarca sa crnom vrpcom na rukavu.

Grobovi na kojima je posađeno svježe cvijeće. U proljeće su se sadile lukovice i sitno raznobojno cvijeće koje je davalo neku veselost ovim tužnim mjestima. Danas se stavi ploča na grob i pred Dan mrtvih ode se pogledati da li je treba očistiti da izgleda lijepo kad dođe svećenik da posveti grob.

Tamne komore. Pitajte svoju djecu što je to. Ranije ih je bilo u svakoj malo bolje opremljenoj školi. Tu su se sretali mladi ljudi koji su volili fotografiju i koji su znali u koju posudu prvo treba staviti fotografski papir a zatim fotku koja se pojavila pričvrstiti štipaljkom i ostaviti da se osuši. Danas to više ne postoji.

Kauboji i indijanci. Old Shatterhand i Winnetou. Junaci naše mladosti. Westerni pripadaju prošlosti i mogu se vidjeti još u kinotekama. Kekec? Zna li itko više tko ga je stvorio?Junaci naše djece zovu se Štrumpf ili Angry Bird, Barbie i Ken.

Steznici – mideri. Ima ih i danas ali „oni“ mideri! Sa kopčama na leđima i osjećajem kao da imaš oklop. Danas imaš takve materijale koje ni ne osjetiš na koži a pokriju malo više nego prije. A uz to ćarape sa halterima. Wow … to je bilo nešto ali kada su žene otkrile udobnost hulahopki oblače ćarape samo u spavaćoj sobi i to onda kada trebaju neku posebnu stvar. Ili kada muškarac treba neku posebnu stvar
.
Body se pojavio jedno vrijeme i nestao. I nije šteta... nije bio baš praktičan … posebno ako si morao češće da piškiš.

Gumena kapa za kupanje. Izuzev plivača da li ih nose ljudi na plaži? Nisam sigurna.

Kad bih sjedila ovako još do jutra i tipkala (ne pisala, jer bi mi tada trebalo puno više vremena), mogla bih se sjetiti još nekih nestalih stvari. Ali već i ove navedene izazvale su u meni nostalgiju a ja nostalgiju ne volim.

Sjećate li se vi nečega što ste nekada smatrali neophodnim a danas više ne postoji ni u vašim mislima?