Kad sjedite kao da već stojite...kad stojite kao da ste već krenuli. Naučite prije svega da sjedite!

Moja mama je to mogla. I dešavalo se to stalno. Ona je sjedila na stolici. Moj tata „Zašto sjediš“. Sjedim.

Drugi su to isto primjetili. „Kad sam prvi put vidjela tvoju majku rekla sam svojoj teti: Pogledaj kako ova žena tu sjedi. Kao anđeo.“

Ona je sjedila tu. Kod pitanja koja su mogla da izazovu nesporazum rekla bi „Ja sjedim jer čekam da se krompir skuva“

Ja pretpostavljam da je, tako sjedeći, ustvari u svojim mislima govorila neku molitvu. A ko god je došao kod mene u posjetu i vidio moju majku kako sjedi na toj stolici uvijek je pitao: „Da li si primjetila kako sjedi ? Zrači takav mir. Kako li joj to samo uspjeva?“

Da li je moja mama već tada bila svetica? Ma ne, ona je inače bila tako živahna i puna duha... ili ipak svetica?

Kad su njen sanduk spuštali u zemlju kroz drveće se začulo hujanje koje je prisutne zbunilo jer je još na putu iz kapele prema groblju sijalo sunce, iako su dani prije toga bili sivi i kišoviti kao u jesen i nisu davali znakove proljepšanja.

Pa ako sam tada, dok je tako sjedila, imala dvojbe oko toga da li je bila svetica, vise nemam.

(Crtica iz sjecanja na moju majku, koja je umrla na današnji dan prije dvadesejednu godinu)