Jučer sam se odlučila!

Želila sam da učinim nešto dobro za sebe .Moje lijeno tijelo vrišti za sportom. Ima želju da ponovo postane fit. Sva mast koja se od zime nakupila učinila ga je sporim a i ne izgleda baš lijepo.

Pitanje je samo: koji sport je najbolji?
Ekipni? Ko će me ovako nespretnu uzeti u svoj tim. Ima samo da ispadnem smiješna.
Fitness? Nee, Takav jedan studio košta ovdje poveliku sumu novca a ne mora biti. Osim toga, doći među sva ta istrenirana tijela sa mojim jastučićima na stomaku ... pa da me najprije ismiju... ma nema šanse.
Bicikl? Ne dolazi u obzir. Moj prastari stroj me ne raduje, a osim toga nije više ni siguran, na stranu to da me vožnja odvaja od kuće barem nekoliko sati. Na kraju krajeva nemam namjeru da idem na putovanje, nego samo malo da istreniram ovo svoje tijelo koje je preko zime postalo teško.
Trčanje? To bih još i mogla. Naime prije par godina sam imala sreću da sam naletila na tipa koji ovdje radi kao osobni trener, između ostalog bio je i trener moje šefice, kod koje sam mu učinila uslugu, pa mi je dao par besplatnih savjeta i nekoliko praktičnih sati trčeći samnom. Da... trčanje to bi zaista išlo. Jeste da nije veselo trčati sam ali imam čak i neku spravicu sa slušalicama, na kojoj uobičajeno slušam po noći knjige (ne čudite se, osim što rado čitam, volim i da ih slušam jer to štedi vid). Da, to je to... trčanje je najbolje.

Dakle, obučem neku komotnu odjeću. Imam ja i pravu opremu za trčanje ali zasada, mislim, dok ne optrčim par kilometara nije još za mog tijela jer svi šavovi pucaju već pri navlačenju. Negdje u ormaru nađem stare sportske patike (sreća da povećanjem broja kilograma ne raste i broj cipela) a na njima je bio prikačen čak i mjerač vremena i pojas za mjerenje pulsa. Hahaha, sad se mogu i nasmijati kako sam tada sa mladim zgodnim trenerom bila pokupovala sve potrebno i nepotrebno, naravno u njegovoj firmi i izdala prilično novca za to.

Ali nazad na trčanje. Pitanje je koliko vremena ću trčati? Ne smijem ni predugo a ni prekratko jer onda nema smisla. Trčaću da bi nešto postigla ali s druge strane neću da se ubijem. Pola sata? Ma ne, bolje 45 minuta, to bi moglo biti optimalno a i nisam baš slabić. A koju stazu da trčim? E, tu ću se osloniti na svoj instinkt i na svoju sreću. Dakle, počinjem...

1. minuta: Ide ko po loju! Sve super... imam više snage nego što sam mislila. Znači mogu pojačati tempo... svaka izbočina na putu savladava se bez problema...ovo je čak pravo zadovoljstvo... Baš dobro, otkrila sam moj omiljeni sport. Trčanje je baš super.

2.minuta: Napokon sam stigla na šumski put. Ovo korijenje mi već ide na živce. Ali ništa strašno, naravno da trčim dalje...zaključujem a da ne trepnem. Čak mi, na moje veliko iznenađenje, ni ova mekana zemlja na putu ne smeta. Ponosna sam na samu sebe!

3.minuta: Ovo je baš dobra staza, posebno je lako nizbrdo. Okolina je lijepa i uopće, sport povezan sa prirodom čini dobro i duhu i tijelu. Mislim da bih ovako mogla vječno da trčim.

4. minuta: Uh … na trenutak sam zaboravila da obratim pažnju na disanje pa je postalo neravnomjerno. Sa strane je počeo bol, ali to ću već izdržati... treba samo početi opet redovito disati. Samo ne stati. Sada moram da idem dalje i da ne odustanem. Moram!
.
5.minuta: Ovaj bol sa strane neće da prestane a znoj curi niz lice i grize za oči. Bah, polagano postaje baš naporno. Ali hej, to ću ja već savladati. Pogledam na sat i naježim se... tek pet minuta. Ovo može da postane neugodno.

6. minuta: Moja majica je mokra od znoja. Listovi na nogama gore kao na vatri.. Dišem teško. Još uvijek me muči onaj bol na strani a ovo glupavo korijenje na šumskom putu prouzrokovalo je da padnem licem na zemlju … ali motivirana mišlju da se jastučići oko struka tope, dižem se i nastavljam.

7. minuta: Čini mi se kao da trčim već satima. Zato odlučim krenuti nazad kako bih izbjegla situaciju, ako padnem mrtva, da to bude daleko od mog kauča. Sva sam se uvrnula ali se još ne dam.

8.minuta: Predajem se. Sada idem šišteći. Umorna sam! Žedna sam!! Do vraga, strašno sam žedna!!! A uz to polako osjećam i glad. I odjedanput me cijelim tijelom prožima želja za kućom. Moram kući! Polako počnem opet da trčim, ali u jako laganom tempu.

9.minuta: Pretrčim jednu okuku i ugledam pred sobom brežuljak... onaj isti kojim sam se tako lagano maloprije spustila. Unutrašnji glas kaže mi da to mogu savladati. Čujem i brdašce kako kaže: Ma ne možeš ti mene savladati, ti debela... aj pokušaj … dođi, dođi! Čujem jasno taj glas … i zainat se odlučujem da moram pokušati … moram pokazati toj hrpi zemlje ko je gazda.

9. minuta i 30 sekundi: Auuuu, ala je ovaj brežuljak velik. Ne osjetim više svoje noge. Osjećam još samo bol.. Nemam pojma odakle dolaze ti bolovi. Ali izdržaću... izdržaću!

10. minuta: Ne mogu više! Totalno sam iscrpljena. Sva snaga mi je ostala na ovom brijegu. Potpuno crvena u licu pokušavam da, polagano se krećući, dođem do kuće. Hvatam zrak... da mi je samo da postignem to da mi otkucaji srca dođu u normalu, ali nije baš tako jednostavno
.
11. minuta: Malo sam se sabrala i na ivici puta otkrijem jednu klupu... odlučim da se malo odmorim ...da mi je samo da stignem do nje … samo da sjednem na nju … samo da ne padnem. Sjednem na trenutak ali ne mogu tu ostati ..: moram dalje da trčim. Kući...mojoj kući! Dobijam novu snagu.

12. minuta: Nakon samo 20 sekundi natrčim na novi korijen koji je izvirivao iz zemlje i pružim se koliko sam široka i duga. Ne mogu više ni da mrdnem a kamoli da ustanem. Umirem!!!

13. minuta: Jedan dječak, koji je slučajno prolazio svojim biciklom, zaustavi se i pomogne mi da stanem na svoje noge. Zatim me je postavio na stražnje sjedište, gdje obično vozi svoju školsku torbu, i dovezao do ivice šume, na ulicu. Bila sam mu zahvalna do neba.

14. minuta: Svako uzvišenje na ulici, zbog kojeg moram da podignem nogu više od pet centimetara je mučenje. Proklinjem onoga koji je napravio ovakav plan gradnje po kojem je ivica nogostupa tako viiiiisoka. Proklinjem i sve automobile kao i bicikliste jer svaki susret s njima me prisiljava da silazim sa nogostupa na cestu i obrnuto. Baš je to nepravda!

15. minuta: Stojim pred vratima zgrade i jedva uspjevam da otključam vrata jer mi ruke drhte. Zatim se penjem još uz beskonačno stepenište do stana. Pet prokletih stepenica do vrata. Kad sam se napokon dokopala stana, zakoračih u hodnik i zape za tepih-stazu i padoh opet cijelom dužinom. I ne pomjerih se više! Jednostavno sam zatvorila oči i umirila se.

Slijedeći dan: Probudila sam se na mom tepihu rano ujutro i još uvijek sam u istoj odjeći koju sam bila obukla za trčanje. Izgleda da sam cijelu noć provela tu. Kad sam htjela da ustanem i ispravim se odmah sam osjetila svaki mišić. Do vraga, baš boli! Dobila sam upalu mišića … i to kakvu! Polaganim koracima, pazeći da stanem na pod tako da što manje boli, dođem do spavaće sobe i nekako se popnem na krevet. Zaspem ponovo. I onda … nakon samo desetak minuta čujem alarm … moram ustati i spremiti se na posao, ali ne mogu to sebi uraditi. Idem liječniku.

Moj kućni liječnik, kada je vidio o čemu se radi, samo je slegao ramenima jer šta može da učini? Tablete protiv bolova, hocu super-jake tablete … drogu ako pomaže da ovo prođe. Dobijem tablete. Protiv srednje jakih bolova.

Napokon sam kod kuće, ispružena na mom kauču a pored mene se smiješi vrećica sa čipsom, sa okusom paprike … i nije prošlo dugo... mmm-njam-njam ...našla se u mom stomaku. Jesti je super … i što je najvažnije... ne može da zaboli.

Temu sport a s tim u vezi i trčanje, sam otpisala. Što dalje od mene! Budalaština! Od danas živim prema slijedećem pravilu:

Pošto si već dobila nekoliko kilograma, ne smeta još neki više, jedi i dalje!
( Znam da će ovo pravilo trajati samo do trenutka dok ponovno ne stanem na vagu, ali zasada sam sretna s njim)

Tako, a sada idem da večeram.



Svima koji rado jedu želim dobar tek!