Vjerovatno je svakome poznat onaj osjećaj da je nedelja. Ulice su poluprazne, prodavnice zatvorene, kućni poslovi odrađeni i vikend je praktično završen. Znaš tačno da se danas neće desiti ama baš ništa, ali ipak visiš jednom niti u nekoj ludoj nadi da bi nešto moglo da prekine ovu, takoreći pretprogamiranu dosadu. Pa, iako pretpostavljas da se mnogima dešava isto, imaš osjećaj da si ti jedini koji je inficiran tom bolešću letargične nedelje.

Sve, zapravo počne već ujutru, dužim spavanjem. Kad se probudiš, prvo te počne mučiti dilema: obući se ili ostati u piđami? Optimisti se obuku a realisti ostanu u onome u čemu su bili u krevetu. Ja nekako pripadam više ovoj drugoj grupi.

Poslije, onako u piđami sjedneš za sto, polagano doručkuješ uz novine i onda se posvetiš svom omiljenom poslu u ovakvom danu: hoću ovo...neću ono.
Ako već i nađeš neko zanimanje, već sam osjećaj da je sutra kraj tjedna i da moraš na posao toliko te zaokupira da misliš da bi najbolje bilo da ovaj dan što prije prođe te zaključiš da nema smisla nešto ozbiljno počinjati jer i nemaš više puno vremena: sutra je već radni dan. Tako se vučeš po kući cijeli dan, a navečer ti žao što si ga izgubio ali onda je već kasno.
Naravno da ima izuzetaka: neko ode na izlet ili u kino pogledati neki dobar film ili pozove prijateljicu da se ispričaju ali uvijek je negdje u malom mozgu onaj osjećaj: vikend je gotov i sutra počinje sve iz početka.

Ispričaću jedan svoj doživljaj koji mi se desio u jednu, davno prošlu nedelju i tako doprinjeo da nedelju definitivno smatram najlošijim danom u tjednu.
Zlo je počelo več time da sam se probudila sa jakom glavoboljom, što nikada nije dobar znak. Jedan aspirin kasnije bila sam toliko rezignirana da sam odlučila da ostanem u piđami.
Bila je zima, blizu Božića i došla sam na ideju da tu nedelju koja je ionako bez važnih događanja, provedem u pravljenu ukrasa za bor. Pošto sam bila smirena tabletom protiv glavobolje i moja moć gibanja ograničena,uspjela sam, da pri otvaranju ormara gdje su stajale razne potrebne sitnice za rad, prignječim prst. Bol je bio neizdrživ, kasnije je i nokat pocrnio i otpao, tako da nije bilo ništa od mog rada na nakitu. Istu ruku sam, jedne nedelje u proljeće, slomila silazeći niz stepenice pred kućom, koje su bile klizave i tri tjedna nosala gips. Da nesreća bude još gora radilo se o desnoj ruci.

Ono što je bila kruna na sve to je da me isto veče, sada več davno bivši dečko ( u to vrijeme sadašnji) obavjestio da će postati tata.
Prva misao na tu vijest je bila: Šteta da je nedelja, pa su sve prodavnice zatvorene, inače sam mogla otići u supermarket na kraju ulice, kupiti cvijeće i balone i čestitati na sretnom događaju.