Naš život je svakim danom sve brži i hektičniji. Prije prilično godina trajalo je dosta dugo da se napr. gramofonska ploča postavi na gramofon. Trebalo ju je pažljivo izvaditi iz omota, prebrisati sa posebnom krpom i staviti na gramofon. Tada se s mukom manevriralo iglom da legne na prvi rez i čekalo da muzika počne. Većina je imala po nekoiko ploča, možda tridesetak, dok su neki, koje je zanimala neka grupa ili pjevač, odlazili u veliki grad, pregledavali satima regale i čekali red da poslušaju par taktova izabrane ploče da bi je na kraju kupili i tako zapakovanu u nekoliko papira transportirali do kuće.

Ako se želila popiti kava, pristavljala se voda na platu šporeta u posebnom lončiću i dok je voda prokuhala, napunio se električni mlin kavom u zrnu ( moj tata je čak volio samo kavu koju je mljeo u ručnom mlinu, jer "u električnom, zbog zagrijavanja promjeni ukus") i kava se mljela da bude sitna. Zatim se u pripremljenu džezvu stavljala žlicom, prelila kipućom vodom iz lončića i ponovo stavljala na platu da se podigne do vrha džezve. I kad se čulo "klok", kava je tek tada bila gotova. Zatim se servirala na tacnu sa malim šoljicama ili fildžanima i šećerom, sitnim ili u kocki, kako ko voli.. A miris kave razlijegao se cijelom sobom i dalje.

Nije bilo gotovih jela ni mikrovalne pećnice (izuzev poznatog mesnog doručka, koji se mogao jesti onako ili ponekad preprženog pa zaljevenog smjesom od izmućenih jaja sa mlijekom i malo soli). Kad smo bili gladni moralo se kuvati. Povrće se opralo, ogulilo, isjeckalo...ponekad se zasjeklo i po prstu ali nikakva hektika...sprala se krv pa ako nije bilo pri ruci zavoja, par puta jezikom prešlo preko posjekotine dok krv nije prestala da curi. Ali i pored toga kad sjedneš da jedeš pripremljeno jelo, pomirišeš prije nego staviš u usta i osjetis njegov ukus...mmmm. Jelo je bilo događaj za sva osjetila. Osim toga nije se u svako godišnje doba mogla jesti rajčica ili trešnja. Jagode se moglo kupiti samo u ljeto.Moralo se čekati da prodđe normalan proces sazrijevanja, branja i onda trk na tržnicu da se probaju one prve.

Ali ubrzavanje je počelo da uzima maha. Internet je bio tu. Znali smo sjediti po nekoliko minuta pred modemom, slušali puni isčekivanja škripu i posmatrali ekran, na kojem se lagano ali sigurno počela pojavljivati slika. Svijet World-Wide-Web lagano se otvarao.

Danas pritisnemo dugme automata za kavu koji ima cijenu jednog polovnog automobila. Kava iscuri u solju...kad god hoćeš. Pritisnes dugme....piješ kavu. Ako želimo da slušamo muziku ukljucimo naš MP-3 player sa 1234 naslova i opet ponekad ne pronađemo neku muziku koju bi poželili da čujemo. Istovremeno izvadimo pizzu iz plastične folije, gurnemo je u mikrovalnu te dobijemo jelo servirano u dva minuta. I dok jedemo surfamo po internetu po desetak izabranih stranica, na laptopu koji stoji na stolu. Da li smo iz mikrovalne izvadili pizzu ili špagetti bolognese ne registiramo više. Najvažnije prestalo je krčanje u stomaku.

Lijepi novi svijet!