Postoje trenuci u mom životu kada se osjećam jako stara...

... naprimjer kada se sjetim nekih stvari iz moje prošlosti kao to...

...da sam uz maminu i omaminu kuhinju ostala vitka,

...da sam bicikl vozila bez šljema a kad sam položila vozački nisu još postojali pojasevi za vezanje,

...da sam dobila koju zaušnicu (nije bio pravi šamar) kad sam bila bezobrazna, a to i nije bilo
tako rijetko posebno u doba puberteta...

...da smo imali televizor sa samo dva kanala koja su se mijenjala tako što je neko od nas
morao ustati da prebaci s jednog programa na drugi. Kad sad pogledaš ove daljinske ne
možeš vjerovati da je nekada funkcioniralo bez njih,

...da sam kasete premotavala olovkom... ko se danas još sjeća kako su kasete izgledale,

...da su prodavnice nedeljom bile zatvorene... nezamislivo, znam,

...kad sam digla slušalicu telefona, pitali su, s one strane žice: ko je to...jer u to vrijeme
još nije bilo ni pomena o mobitelu,

...da sam moje sklepane priče i pjesme pisala rukom a ako sam imala sreće, ujak mi je
posudio svoju Olimpija - pisaću mašinu. Jeste da njoj mogu zahvaliti što danas na tastaturi
ne tipkam sa dva prsta ali ono uvlačenje i izvlačenje papira kad se greška nije mogla više
pretipkati... kako je to sada nezamislivo kada jednim klikom možeš da izbrišeš cijeli pasus,

Ali ima stvari koje su ostale nepromjenjene naprimjer nivea krema, coca cola, semafori i
klupe u parkovima. Ove zadnje su doduše promjenile ponegdje oblik ali im je svrha ostala ista.

Takve stvari ublažuju osjećaj prolaznosti a ove nove,.. trebalo je vremena na njih se naviknuti...