Tihi odlazak

07.07.2012.



Zamišljam rastanak online ( o moderna vremena!!), razgovor svakodnevni, nekoliko informacija tipa kakvo je vrijeme tamo, kakva je bila noć, šta rade djeca, dogovor o nekoliko usputnih stvari, a u slijedećem trenutku osmjeh, aj ćao i tišina...glasna tišina.

Velike priče... velike ljubavi...imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavno, ali strašno, kada ne bismo bili tu u trenutku kada nešto divno, omamljujuće, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto sto će zgrčiti želudac kao da je u njemu kamen. Bilo bi isto jednostavno, ali divno kada bismo u trenutku primopredaje dobili neke upute, kako da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, mozda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.

Neko je na jednom mjestu napisao " da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "ćao", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema vise konca koji...o bože kako promašena metafora...plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju...princezu... katastrofe.



Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini. Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, mega osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo buku i nemir, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke, svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak, tako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš. A kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, e tako svi ti mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo pomalo smanjuje našu veliku divnu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.

I baš tada je najbolje cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo skretali pogled od te osobe i hvatali njen kako pleše negdje po zraku... Taj pogled...A u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je ispravno, sve bila je bajka, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim."
I na kraju..odavde do vječnosti...nula!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.