In memoriam Miro

22.01.2012.

Dragi Miro!
Danas je dva tjedna da si otišao od nas. Krik se zaustavio u grlu zajedno sa riječima. Misli su rastočene između puno pitanja bez odgovora.
Neka će pitanja ostati zauvjek neodgovorena ali vremenom će se misli složiti i nastati pomirenost ali nikada zaborav.








"Dugo me muči uzana pruga sunca koja se probila  kroz procijep zastora, pala kao tanki svjetlosni prut na moje uzglavlje i ranjava mi oko. A koliki napor ukloniti se toj strijeli, premaknuti malko glavu na uzglavlju! Dugo se spremam za taj napor, dugo prikupljam snage. Pa najzad odustajem. Nalazim da je jednostavnije zaklopiti oči i čekati. A čekanja, u ovom stanju, nisu ni teška ni duga. Naići će valjda bolničarka, to će i sama primijetiti, i učiniti što već treba. Sklapam oči i i tonem u polusan, u stanje satkano od lijenog odlaganja, od dragovoljnog strpljenja, i od istrganih vlakanaca vremena. Od one klonulosti koja je u isti mah i umor i odmaranje. A na koncu svega toga, smiješi se jedan ishod, jedan  mali ugodni ishod, uklanjanje one zrake, koji će doći sam od sebe. I možda je taj njegov osmijeh iz daljine ugodniji nego samo njegovo neposredno ostvarenje.

Polusvijest! Tanana mliječna opna nad površinom svijesnoga na kojoj se odrazuju i na koju se prenose naša mala unutrašnja nabiranja i mreškanja , mali unutrašnji trzaji bića. Plutamo, lagani, bez težine ..prazna ljuska nad površinom stvarnosti. Uslužne ruke najzad pogađaju našu neizraženu želju iza sklopljenih vjeđa. Mala smetnja nestaje, osjećaj nelagodnosti iščezava. Tako, sad je dobro. Rasplinuto osjećanje zadovoljenog jastva. Polusan.

U potpunoj tišini, na mahove posumnjam da li  uopće postojim. Ipak ne želim potpuno spokojstvo, potpuno mrtvilo. To ne! Volim da vrhom spuštenih trepavica osjećam vanjsko trajanje, protjecanje stvarnosti.
Samo da ja ostanem  izvan njega, da ne učestvujem u njemu. Da sjedim na njegovoj obali. Jer biti u njemu, učestvovati u njemu, to je previše zamorno. Ali neka ono ipak traje. Neka samo traje, neka promiče; mimo mene. To je prijatno.

Stvarno, ne želi se život. Nije život ono sto se želi. Život... to je grdno, pogolemo. I prenaporno, prezamorno. A i sama želja, i ona je prezamorna . Ne. Nije to ono što se želi. Želi se samo trajanje. I to ne baš  vlastito trajanje, nego trajanje uopće, trajanje kao takvo. Neka ono traje, neka ono samo dalje traje! Neka traje i onda dok mi drijemamo! To nam daje neku toplu sigurnost u našem drijemežu.

0, kako je to prijatno: isplutati začas iz drijemeža, konstatirati da živiš, pa ponovo, umiren, utonuti u drijemež.

Prisutan sam. Prisutan sam, ali ne učestvujem. I volim to. Pritajeno prisutan. Prisutan bez zapremine. Kao pomisao, kao sušta pomisao. Kao život sjene. Uistinu mi se čini da niti što želim niti što pravo osjećam. I s nevjericom ispitujem to stanje. Radujem mu se. Tačnije, ne radujem mu se, jer je i to napor, i to je prezamorno za mene. Nego: ono me obasjava radošću. 
Onako kao što rano sunce osijava hladni kamen toplinom.
Ispitujem ga s nevjericom. Jer se čisto pobojavam da se to ne promijeni, preokrene, da se ne pokaže da nije tako. Pobojavam se da odjednom ne osjetim svoju zapreminu u stvarnosti, da kroza me opet ne provri nemir nekog htijenja, da ne otpočne opet neko vrenje. Ne, neću to. Neću čuvstvovanja, več samo pukog osjećanja, kao stablo. Kao stablo što svojim osjetljivim likom, žilicama svog treptavog lišća, smolastom mekoćom svojih pupova osjeća svaku novu ugodu, svaku promjenu u životu zraka, a da pritom nista ne čuvstvuje. Golo osjećanje bivstvovanja. Neka kroza me leprša misao, sneno i bez pravca, kao sanjiv leptir kroz igru sunčanih prošarica pod proljetnim krošnjama. Neka mnome protječu osjećanja, neka zabljesnu osjeti kao ribice što srebrnasto strugnu vodom pa nestanu. Golo osjećanje bivstvovanja.

Da, neka potraje tako, neka samo potraje tako! Jer zbilja preumoran sam za drugo što. Neka trajanje traje, toliko da budem siguran u stvarnost stvarnosti, ali nezavisno od mene. Toliko da budem siguran u svoje prisustvo.

Zapazio  sam: na ormaru je novi kalendar. Doduše, slova na njemu ne razabirem, ali znam: onaj je bio zelen, ovaj novi je crven. Znači: preturila se ona godina.

Čini mi se velika blagodat što je iz svega toga skupa nestalo vrijeme. Jer vrijeme kao da je ono što događajima našeg života podaje njihovu težinu i njihovu bolnost. Kad je iz njih izvučena nit vremena na koju su nanizani, oni leže pred našim očima, šaroliki i ravnopravni, poput  rasutih  đinđuva. Svrstavaju se u jednu ravninu, svi jednako važni odnosno nevažni, i svi jednako živi odnosno neživi. Sad gledam na život onako kao što se gleda na pejzaž: u njemu je sve istodobno prisutno: riječ „prije“ i riječ „poslije“ tu su besmislene. I ima u tome nešto što odmara naše oči, kao gledanje u zelenilo. Pomatran tako, život postaje gotovo bezbolan. život-ćilim. Kad gledam  moja išarana slova na pjesku života koja su vjetri pomrsili, gledam na njih kao na poremećenu arabesku. Dani, radosti i boli svrstavaju se u jedan red, ne potiru se i ne potiskuju jedno drugo. Kad prestarimo, kad nadživimo sami sebe, među njima nastupa tišina i veliki mir. Prastare, pokojne stvari usklade se među sobom: postanu nekako ravne i vršnjakinje: upokojenost daje im mir i ravna prava.

Sada se misao toči bez šuma, bez pjene, krotka kao ulje, iz starinskog drvenog  tijeska. Sve su suprotnosti izmirene, sve ratujuće misli pitome kao ptice na dlanu. Ono što je nekad paralo i ranjavalo unutrašnje stijenke, izlizalo je svoje bridove, otupilo svoje oštrine. Uglačalo se kao morski šljunak u  vječitom krilu plima i oseka, u neprestanomm ljuljuskanju valova i pjena. Sad sve prelazi preko starih ožiljaka milujući ih svojom glatkoćom i donoseći im utaženja hladom svog dodira.

Htio bih se svesti čitav na jednu besprostornu tačkicu svijesti, vanvremenu, neranjivu, van domašaja zbivanja. Mala abulična misaona jedinka, prepuštena svim vjetrovima, kao kunadra maslačka; povijati se povodljivo, nošen svim strujama, kružiti u svim motanjima i virovima.

Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa... prosjak što u ljetno podne pod malinom smireno žvače ukupljene korice hljeba. Sve je več tako daleko, da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je več tako daleko i mrtvo, da više nije ni dobro ni loše. Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i slutim glas iz dubine: zaista, sve je tišina.

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radosti i bol, opsjena i razočarenje. Poznam glad  djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću. Danas je nebo oblačno. Doista, umoran sam, duboko umoran. Umoran iz dubine duše.
Možda već predugo živim. Već tako dugo, da pomalo shvaćam dobrostivost smrti. Da, dobra je smrt. Trebalo bi samo da poštedi jednu tanku zraku svijesti: toliko da se njome može iskusiti dobrota ništavila.

Samo ne više patnje!
Probudim se u noći i skrušeno šapćem: samo ne više patnje! 
Tako sam srođen s njom, da joj već dobro poznam zakone, mjere i ćud. Znam je kako se rađa, znam kako niče tupi ledac bola u dnu izmučene puti. Znam je kad kliktava liječe, crna preklana ptica, i krilom skršeno udara o stijenke svoje tjeskobe. Znam je kad, klonula, pusta, bije ćelom, hladni prag beznađa. 
Duša diše u patnji kao more u plimama i osekama Poznam spečenu suhoću kad presuše suze, kad se u prsima zgrune tvrda ledena gvalja. Poznam klonuća u pustoš bešćutnosti. Poznam časove kad je duša prazna kao presušen bunar. To je kratak predah istrapljenom mesu. A onda, u dnu bunara zagrgolji opet vrutak crnih voda. O, dobro poznam mehaniku bola! 
Tako sam sviko na patnju, da joj već dobro znadem svaku boru na licu i svaki topli prijevoj u naborima skuta.

Samoća i pučina noći preda mnom. Ničega nema. Ni ljeskanje varljivog svijetla u daljini, ni lepeta kakvog bijelog krila. Ničega, do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda mnom. Hrana je momu uhu disanje tišine, hrana je mome oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća. 
Svemu sam dao sebe. Primio sam u srce glas svake stvari. Osjetio sam miljenje soka u svakom tananom vlaknu i srh u studenom srcu kamena. Razumio sam nijemi govor stvari i tugu u oku zvijera. Otvorio sam dušu svakoj pojavi života i oči svakom njegovom vidu. U svakom dodiru ostala je po jedna čestica mene. Da mi se išta iz dubine noći vrati u krilo! 
Ali nikoga i nićega nema. Sad sam praznoruk i go, pun bijele praznine .
Gola duša u dahu bivstvovanja — harfa u dahu vjetra."
(Proljeća Ivana Galeba od V. Desnice)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.