Brat magarac
Slijepac
''Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...''
To je to, to je temelj ove neispričane priče, ovog pisanja... Upravo taj stih mi je nedostajao da objasnim sebe drugima, ukoliko bi se išta trebalo objašnjavati. Pa da, neopterećeno putujem, pritisnut sitnim tragedijama svuda oko sebe. I sudbinama koje se rastežu kao harmonika od čiste patetike do čiste tragedije. Upoznao sam razne likove, razne pajace, klaunove, probisvijete, svece, glumce i svi su bili u nekom traganju u nekoj samo njima znanoj misiji. A ja svoju misiju živim u tišini. Pa da, tu sam... Baš tu gdje moram biti u ovom trenutku jer da sam negdje drugdje, to ne bi bio ja... Ponekad sjednem u tišinu u kojoj se vode najglasniji razgovori. Razgovori o smislu, o ljudima, o Bogu, o svemu što darovani život čini zanimljivim. I pokušaš ponekad utopiti svoje brige, ali najčešće ih samo pretvoriš u osmijeh. Ma ljudi smo, a kao takvi smo skloni promijenjivostima. Niti mi od jučer, danas nismo isti. I to je taj čar života, kad postaneš heretik i ne prihvaćaš više životnu šablonu kao nešto što mora tako biti. I počneš stvarati svoj stil i počneš se razlikovati. I kad se počneš razlikovati tada shvatiš koliko svi pokušavaju biti isti, ukalupljeni, pripadati jednoj strani i sami sebe uvjeravati da je njihova strana ispravna. I ne shvaćaju da je smisao upravo u križu, u žrtvi za drugoga. I da je tu najveća manifestacija ljubavi, u predanju života za drugoga. Ne, ne shvaćaju... Samodostatnost i samopravednost je nekad najbolji recept za duhovno sljepilo... I sve više i više slijepaca hoda oko nas, i opasnost je kada slijepac počne misliti da je svetac...
Tržište radosti
I lijepo to ide, taj neki glumljeni optimizam, kao sve je okej, uživaš u životu, djeluješ cool. A unutra se nalazi razvalina koju skrivaš, koju nikome ne dopuštaš vidjeti. Unutar sebe si Venecija i samo toneš i toneš, uljuljkan u neku sigurnost lažnih temelja.
A sve se može promijeniti za samo jedan trenutak i u samo jednom trenutku možeš biti netko drugi, kome se iznenadiš svaki puta kada pogledaš u zrcalo. Pa da, silueta je ista, ali neki drugi lik promatra s ove strane. Neki novi, sa nekim iskustvima života koje je prešutio i sakrio u dubine da ne dođu na opće kazalište lutaka gdje svi promatrači pokušavaju zapaziti i najmanji trag slabosti kako bi mogli promatrati s visoka uživajući u svojoj kvazi veličini...
Vjerujem da se na tržištu radosti cijene penju vrtoglavom visinom, jer gledajući oko sebe, ljudi gube svoju karizmu i postaju roboti. Mali pijuni na velikoj šahovskoj ploči poslani u vlastitu propast. I veliki kršćani, moja braća, izdaju svoje kršćanstvo. Svojim gestama, svojim izdvajanjem, svojim uživanjem u samopravednosti. Ostaje to samo jedna lijepa predstva - mi smo najbolji i mi imamo monopol. Mi znamo Pisma, mi smo upoznali Isusa... A ne shvaćaju da upoznati Isusa znači upoznati čovjeka i prihvatiti svakoga, jer nitko nije bez grijeha, a upravo oni koji najviše griješe su najpotrebniji Božje milosti. I upravo tamo nadmoćno izobilova Božja milost. Tamo gdje padnemo u tamu, tamo najsilovitije prodire Božja svjetlost.
Korizma
E, da... Još jedna korizma, još jedno vrijeme odricanja, vrijeme promišljanja u kojima bi smo se trebali vratiti na prave staze, na staze istine. No, poprimili smo mentalitet nomada, hodamo bespućima ovog novoga svijeta i sve više poprimamo njegov mentalitet. Definitivno smo zaboravili osluškivati Boga i bližnje. Čudimo se ljudskim glupostima, a sami radimo iste greške. Odričemo se reda radi, jer se netko jednom sjetio odricati, a nije pojmio smisao odricanja. Tko sam, odakle dolazim, kamo idem? Tri pitanja koja me pogađaju ovu korizmu. Možda mi se ponekad i potkrada ono - što želim biti. I sve više shvaćam da je danas biti kršćanin težak poziv. Jer iznad svega, Bog ne trpi mir onih koji su predodređeni za borbu. A mi smo danas pozvani na prve crte. Negdje se odvija bitka između Istine i Laži. Mi možemo birati strane, i to je naš poziv u ovom vremenu gdje se istina maskira u laž, a laž proklamira kao istina. Biti svjedoci, onoga pravoga Boga, koji daje život i koji nas uvijek u život vraća. Pa neznam u koje krajeve svijeta odlutali, Božji svjetionik ljubavi uvijek će nas vratiti kući. Tamo gdje nas čeka Onaj koji je Ljubav...
Novi početak
I jednog dana niti naše mjesto neće biti naše... Ostat će samo trag prolaznosti, varka nekog vremena... Izgleda da svako vrijeme ima svoj kraj i da svaka životna sezona završava neočekivano. Istrgnuti smo iz sebe, iz naših percepcija, i najzad shvaćamo kakva je moć iluzije koja je isprepletena svuda oko nas. Brutalan pad u realnost, trenutak samospoznaje. Veličina tog trenutka sastoji se u spoznaji da smo konačno došli do one točke gdje možemo graditi ispočetka, ciglu po ciglu, na temeljima svojevrsnog ostatka nas samih... Početak nečeg novoga, nove nade koja klija iz ruševina...
Svjetionik
Istina ponekad ispliva iz tame da riješi sve zagonetke ovog života koji nas bez milosti nosi morem iščekivanja. Živimo u iščekivanju, jer često ne doživljavamo ono doživljeno, sadašnji trenutak, nego neumorno promatramo svjetionik koji nas vuče prema budućnosti. Da, strepimo za sutra, propuštajući danas i prečesto razmišljajući o jučer. I baš je u toj prošlosti problem. I životu u prošlosti, o onome što nam se dogodilo dok smo promatrali u budućnost. Prošlost nam se jednostavno dogodila, a da je nismo bili svjesni. I jednostavno nas oblikovala za sadašnjost. I kad danas tražimo izgovore za neke naše postupke, za našu tugu, za naše propuste, jednostavno izvlačimo iz prošlosti neke događaje, neke ljude. Kao da nam to može vratiti osmijeh na lice. Ne, nikako, osmijeh na lice može vratiti samo sadašnjost okrenuta prema budućnosti, samo trijezno gledanje današnjeg dana kao nečeg neponovljivog, kao nečega što nas vodi na novi put prema sutra. Ako ostanemo živjeti u prošlosti, budućnost nam nikad ne može zasjati u punom sjaju. Jer prošlost će uvijek nositi komadić propuštenog trenutka u kojem nismo bili ono što smo trebali biti...
Kristali
Odroniti još neke zvijezde u svojoj nutrini je ponekad teško. Ponekad je izgubljenost jedini putokaz prema sutrašnjem danu. A taj putokaz nosi samo konture neke budućnosti koja čeka da bude dočekana. Razumiješ li moju tišinu, tada ćeš razumijeti mene... S vremenom, tišina je postala šutnja, s vremenom podignuta je utvrda oko srca. I nitko ne može tamo... Jer dio tebe zauvijek umire s odlaskom nečega što smo naivno nazivali naše, jedinstveno, neprocijenjivo, neponovljivo... Put ka zvijezdama je jednosmjerna cesta. Na tom putu ne nalaziš sebe. Nalaziš druge, a tek u odbljesku tuđih očiju možeš naći sebe. Ako shvatiš taj sjaj. Inače si osuđen na tumaranje, na trajno gledanje svijetla u daljini, i uvijek kao da ti nedostaje taj jedan korak da uđeš u to svijetlo. Nazvati to srećom? Ne, previše je... Sreća je samo prikrivena tuga. Tuga je proživljena mudrost. Ali također, na sudištu svijeta, tuga je najveći svjedok da imamo srce. Srce koje se ponekad izražava sa malim kristalićima nespokoja koje sudbina ukrade naši očima... Svjedočanstvo da smo kadri ljubiti... Samo to...
Zvijezda
Za mene, bila je zvijezda. I tu je počinjao problem. Što sam je sam više bio svjestan nego što je ona bila svjesna sebe. Nije znala da blista, i nije znala kako blista. A svaki dan je sjajila na novi način. Tada sam još mislio da postoji nešto kao zauvijek. Ali sada znam da zauvijek ne postoji. Rekli su mi kasnije da je samu sebe počela smatrati zvijezdom. I tu je počela gubiti sjaj. Zvijezde nisu svjesne svog sjaja, one sjaje jednostavno i darivaju komadić Neba zemlji. Jednostavno blistaju, nenametljivo tražeći da se srce pokloni nebeskom misteriju. Pokušavati biti zvijezda je uzaludno.
Traganje
Ostaneš ponekad sam sa sobom. Trenutak iskustva duboke samoće, napuštenosti u kojoj postaneš svjestan svojeg najdubljeg stanja duše. I shvatiš da se nalaziš u traženju prividno izgrađenog identiteta. Shvatiš da traženje ne prestaje, da borba niti u jednom trenutku ne završava. Postoje situacije koje nas pokolebaju, ali idemo dalje iz prkosa, makar ponekad prkosimo sami sebi.Svatko od nas ostane u jednom djelu života bez komadića srca kojeg bezuvjetno i bespovratno darujemo na žrtvenik ljubavi. Ponekad odemo dalje sa velikim napuknućem, srce nam liči na mali mozaik u kojemu se sve gubi, i koji bespovratno nestaje. Ostajemo živjeti i smatramo da je sve umrlo, ali proljeće se uvijek ponavlja... Zima je samo glasnik novog buđenja... I zaista, u tamnoj noći zvijezde najjače sjaje.
Čežnja
Nekako se nađeš u letargiji. Smiraj svega, smiraj vlastite egzistencije. A opet neka preduboka čežnja s kojom se moraš boriti. Čežnja koja te ubija, koja te posjeduje i bez koje možeš provesti možda dva sata dnevno. Ali ona je tu. Nazvati tu čežnju njenim imenom možda je malo previše, ali sigurno je da se ona sakriva u toj čežnji. I boriti se protiv sebe postaje preteško, pa se prepuštam. Možda me valovi odnesu na neku drugu obalu. Jer previše dugo sam nasukan na ovoj obali i previše toga propustih. Živim, a lagano sam mrtav. Kao da je ostala samo sjena koja se povlači ispod ovih zvijezda. Ponekad još utonem u neku sigurnost da je sve samo trenutak koji prolazi. Ali stvarnost me često ulovi nespremnog da živim slobodu u potpunosti. I nije to ropstvo navikama već je to neki trenutak sjete koji te ne pušta samo tako. Jer tuga uvijek nadilazi naše spoznaje. uvijek briše ničim izazvana sve naše radosne emocije i čini nas otužnim karikaturama vlastitosti koja u tom trenutku ne pripada nama. Jer često smo oni koji nismo, uvjetovani zidovima koje su drugi oko nas izgradili. Male tvrđavice nespokoja u kojima se gubimo u labirintu želja koje skoro nikad ne mogu biti ostvarene. Jer jedno su želje, a drugo su naše mogućnosti, drugo je život. I ponekad je potrebno srušiti sve, srušiti svoje čežnje da bi se mogla vidjeti druga obala... Samo, u trenutku kada si nasukan, teško je...
Onoj zbog koje ovo napisah, od srca... :)
zamisli da je život planina, ne možeš odmah biti na vrhu.
Najveći užitak planinara
jest penjati se na planinu.
A onaj trenutak kad osvojiš planinu, kad dođeš na vrh, to je trenutak spoznaje! Susret Boga i čovjeka.
Osmijeh vječnosti...
Dakle,
da pojednostavim:
samo je jedna planina koju moraš svladati
a to si ti sama.
prihvati poraze, raduj se pobjedama... živi, moli i voli...
pusti suzu kad je vrijeme za puštanje suze,
ali i smij se od srca kad je vrijeme za smijeh.
Budi velika u svojim malim djelima,
jer tvoja mala djela će svjedočiti o tvojoj veličini.
Ljubi i kad se ne osjetiš ljubljeno.
Moli i kad misliš da nema odgovora.
Budi biće srca,
A ne biće koje sve racionalizira
Budi svoja, budi Božja...
