Brat magarac
Kristali
Odroniti još neke zvijezde u svojoj nutrini je ponekad teško. Ponekad je izgubljenost jedini putokaz prema sutrašnjem danu. A taj putokaz nosi samo konture neke budućnosti koja čeka da bude dočekana. Razumiješ li moju tišinu, tada ćeš razumijeti mene... S vremenom, tišina je postala šutnja, s vremenom podignuta je utvrda oko srca. I nitko ne može tamo... Jer dio tebe zauvijek umire s odlaskom nečega što smo naivno nazivali naše, jedinstveno, neprocijenjivo, neponovljivo... Put ka zvijezdama je jednosmjerna cesta. Na tom putu ne nalaziš sebe. Nalaziš druge, a tek u odbljesku tuđih očiju možeš naći sebe. Ako shvatiš taj sjaj. Inače si osuđen na tumaranje, na trajno gledanje svijetla u daljini, i uvijek kao da ti nedostaje taj jedan korak da uđeš u to svijetlo. Nazvati to srećom? Ne, previše je... Sreća je samo prikrivena tuga. Tuga je proživljena mudrost. Ali također, na sudištu svijeta, tuga je najveći svjedok da imamo srce. Srce koje se ponekad izražava sa malim kristalićima nespokoja koje sudbina ukrade naši očima... Svjedočanstvo da smo kadri ljubiti... Samo to...
