Brat magarac
Kristali
Odroniti još neke zvijezde u svojoj nutrini je ponekad teško. Ponekad je izgubljenost jedini putokaz prema sutrašnjem danu. A taj putokaz nosi samo konture neke budućnosti koja čeka da bude dočekana. Razumiješ li moju tišinu, tada ćeš razumijeti mene... S vremenom, tišina je postala šutnja, s vremenom podignuta je utvrda oko srca. I nitko ne može tamo... Jer dio tebe zauvijek umire s odlaskom nečega što smo naivno nazivali naše, jedinstveno, neprocijenjivo, neponovljivo... Put ka zvijezdama je jednosmjerna cesta. Na tom putu ne nalaziš sebe. Nalaziš druge, a tek u odbljesku tuđih očiju možeš naći sebe. Ako shvatiš taj sjaj. Inače si osuđen na tumaranje, na trajno gledanje svijetla u daljini, i uvijek kao da ti nedostaje taj jedan korak da uđeš u to svijetlo. Nazvati to srećom? Ne, previše je... Sreća je samo prikrivena tuga. Tuga je proživljena mudrost. Ali također, na sudištu svijeta, tuga je najveći svjedok da imamo srce. Srce koje se ponekad izražava sa malim kristalićima nespokoja koje sudbina ukrade naši očima... Svjedočanstvo da smo kadri ljubiti... Samo to...
Zvijezda
Za mene, bila je zvijezda. I tu je počinjao problem. Što sam je sam više bio svjestan nego što je ona bila svjesna sebe. Nije znala da blista, i nije znala kako blista. A svaki dan je sjajila na novi način. Tada sam još mislio da postoji nešto kao zauvijek. Ali sada znam da zauvijek ne postoji. Rekli su mi kasnije da je samu sebe počela smatrati zvijezdom. I tu je počela gubiti sjaj. Zvijezde nisu svjesne svog sjaja, one sjaje jednostavno i darivaju komadić Neba zemlji. Jednostavno blistaju, nenametljivo tražeći da se srce pokloni nebeskom misteriju. Pokušavati biti zvijezda je uzaludno.
Traganje
Ostaneš ponekad sam sa sobom. Trenutak iskustva duboke samoće, napuštenosti u kojoj postaneš svjestan svojeg najdubljeg stanja duše. I shvatiš da se nalaziš u traženju prividno izgrađenog identiteta. Shvatiš da traženje ne prestaje, da borba niti u jednom trenutku ne završava. Postoje situacije koje nas pokolebaju, ali idemo dalje iz prkosa, makar ponekad prkosimo sami sebi.Svatko od nas ostane u jednom djelu života bez komadića srca kojeg bezuvjetno i bespovratno darujemo na žrtvenik ljubavi. Ponekad odemo dalje sa velikim napuknućem, srce nam liči na mali mozaik u kojemu se sve gubi, i koji bespovratno nestaje. Ostajemo živjeti i smatramo da je sve umrlo, ali proljeće se uvijek ponavlja... Zima je samo glasnik novog buđenja... I zaista, u tamnoj noći zvijezde najjače sjaje.