Brat magarac
Čežnja
Nekako se nađeš u letargiji. Smiraj svega, smiraj vlastite egzistencije. A opet neka preduboka čežnja s kojom se moraš boriti. Čežnja koja te ubija, koja te posjeduje i bez koje možeš provesti možda dva sata dnevno. Ali ona je tu. Nazvati tu čežnju njenim imenom možda je malo previše, ali sigurno je da se ona sakriva u toj čežnji. I boriti se protiv sebe postaje preteško, pa se prepuštam. Možda me valovi odnesu na neku drugu obalu. Jer previše dugo sam nasukan na ovoj obali i previše toga propustih. Živim, a lagano sam mrtav. Kao da je ostala samo sjena koja se povlači ispod ovih zvijezda. Ponekad još utonem u neku sigurnost da je sve samo trenutak koji prolazi. Ali stvarnost me često ulovi nespremnog da živim slobodu u potpunosti. I nije to ropstvo navikama već je to neki trenutak sjete koji te ne pušta samo tako. Jer tuga uvijek nadilazi naše spoznaje. uvijek briše ničim izazvana sve naše radosne emocije i čini nas otužnim karikaturama vlastitosti koja u tom trenutku ne pripada nama. Jer često smo oni koji nismo, uvjetovani zidovima koje su drugi oko nas izgradili. Male tvrđavice nespokoja u kojima se gubimo u labirintu želja koje skoro nikad ne mogu biti ostvarene. Jer jedno su želje, a drugo su naše mogućnosti, drugo je život. I ponekad je potrebno srušiti sve, srušiti svoje čežnje da bi se mogla vidjeti druga obala... Samo, u trenutku kada si nasukan, teško je...
