Istina ponekad ispliva iz tame da riješi sve zagonetke ovog života koji nas bez milosti nosi morem iščekivanja. Živimo u iščekivanju, jer često ne doživljavamo ono doživljeno, sadašnji trenutak, nego neumorno promatramo svjetionik koji nas vuče prema budućnosti. Da, strepimo za sutra, propuštajući danas i prečesto razmišljajući o jučer. I baš je u toj prošlosti problem. I životu u prošlosti, o onome što nam se dogodilo dok smo promatrali u budućnost. Prošlost nam se jednostavno dogodila, a da je nismo bili svjesni. I jednostavno nas oblikovala za sadašnjost. I kad danas tražimo izgovore za neke naše postupke, za našu tugu, za naše propuste, jednostavno izvlačimo iz prošlosti neke događaje, neke ljude. Kao da nam to može vratiti osmijeh na lice. Ne, nikako, osmijeh na lice može vratiti samo sadašnjost okrenuta prema budućnosti, samo trijezno gledanje današnjeg dana kao nečeg neponovljivog, kao nečega što nas vodi na novi put prema sutra. Ako ostanemo živjeti u prošlosti, budućnost nam nikad ne može zasjati u punom sjaju. Jer prošlost će uvijek nositi komadić propuštenog trenutka u kojem nismo bili ono što smo trebali biti...
Post je objavljen 09.08.2011. u 16:39 sati.