Bottom seeking Top

Californijski vrhovni sud donio je nesvakidašnju presudu u slučaju utvrđivanja roditeljskih prava i dužnosti u jednoj lezbijskoj obitelji.

Elisa i Emily su živjele zajedno šest godina u Californijskom okrugu El Dorado. Uz pomoć istog donatora sperme, oboje su zatrudnjele. Elisa je rodila sina, a Emily blizance. Obje majke su dojile djecu i identificirale se kao roditelji sve troje djece. Emily je čuvala djecu kod kuće dok je Elisa zarađivala za obitelj. Kad su se rastale 1999. godine, Elisa je otišla sa svojim sinom. Jedno vrijeme je novčano pomagala Emily i blizance dok nije ostala bez posla 2001. godine. Okrug El Dorado bio je prisiljen plaćati socijalnu skrb za Emily, pa su odlučili tužiti Elisu. Prvostupanjski sud je naredio Elisi da plaća alimentaciju, prizivni sud je tu odluku poništio, a vrhovni sud je sada ponovo odredio alimentaciju, uz objašnjenje da je Elisa prihvatila roditeljsku dužnost kad je odlučila začeti i odgajati blizance, te kad ih je prihvatila u zajednički dom kao svoju djecu.

Konzervativci su pobješnjeli jer ova odluka vrhovnog suda implicira da djeca mogu imati dvije majke.

"No, I don’t think so", izvlačio se Jesse radeći grimase neodobravanja. Reuben je očekivao neki razlog zašto se ne želi naći s njim malo kasnije u udobnijem okruženju. Na kraju krajeva, Jesse je sam pozvao Reubena da se nađu na kavi. Reuben je razmišljao dugo i naporno što je to odvratilo Jessea. Nešto što je rekao ili napravio? Ili jednostavno nije imao vremena? Zašto nije rekao u čemu je bio problem?

Reuben se dobro sjeća svog prvog susreta s Jesseom prije nekoliko mjeseci. Proveli su jedan vikend zajedno prije nego se Jesse odselio u Los Angeles. Bilo mu je žao što se nisu upoznali ranije. Ovako, iako su obojica osjetili da imaju nešto zajedničko, znali su da nikakva veza nije moguća. Jesseu je avantura s Reubenom očito također ostala u dobrom sjećanju, pa ga je htio opet vidjeti ovaj vikend kad je došao u San Francisco srediti neke poslove. A zašto nije bio zainteresiran za nešto više, Reuben nije uspio saznati.

Njihov rastanak je bio tužan. Obojica su imali neke nade koje se nisu ostvarile. Nažalost, zbog opreznosti i povučenosti, nisu uspjeli niti saznati što je to drugi očekivao i čemu se nadao. Bilo mi je žao Reubena, a s druge strane, to je život, i odbijanje je nešto s čim se treba naučiti nositi. Bolje da je to iskusio na ovakav način od srodne duše nego od nekoga poput Erica koji mi je rekao da ovaj vikend nastavlja svoje znanstveno istraživanje u klubovima San Francisca. Kakvo istraživanje? - pitam ga ja. Istraživanje svih mogućih reakcija ljudi na njegova odbijanja poput "Fuck off, loser", "Not in a million years", i tome slično.

Polly Esther je jedan od mojih omiljenih dance klubova. Iako je započeo kao isključivo gay klub, vlasnici su s vremenom odlučili privući i str8 klijentelu i počeli reklamirati klub kao najbolje mjesto za ples u gradu. Slažem se s reklamom, ali nekad me ti str8eri stvarno nerviraju. Srećom, oni se uglavnom drže hip-hop podija, a house podij je skoro rezerviran za queer društvo.

Reuben je uočio jednog zamamnog frajera koji se uživio u ples. Tip se razbacao, a Reuben nije mogao odoljeti pa mu je doviknuo: "You go, girl!". Kad je to čuo, tip je odmah prestao, prišao Reubenu i rekao mu ako ga još jednom nazove "girl" da će mu slomiti kosti. Reuben, inače miran i staložen dečko, je sav u šoku ustuknuo. Eto što se dešava kad se pomiješa gay i str8 ekipa. A na vratima fino piše: "This is a gay club. Everybody is welcome, but if you can’t handle it, go somewhere else!"

Večernji List: "Iako se u Köln sjatilo milijun mladih vjernika, jedna grupica posebno se isticala 500-tinjak mladih homoseksualaca koji papu mole za razumijevanje. Ali stavovi Crkve i Ratzingera o tom pitanju kristalno su jasni, o čemu najbolje svjedoči nedavna papina izjava: Sve nas obvezuju Božji zakoni, nije ni na vama ni na meni da ih mijenjamo, već da ih prihvatimo i živimo u skladu s njima."

Organizacije koje su tražile otvaranje dijaloga objavile su da im je cilj da osiguraju ljudima čija je seksualna orijentacija Bogom dana moralnu podršku crkve. Razmišljajući o ovoj razlici mišljenja, nemoguće mi je sagledati koliko je ogroman jaz između Benedikta XVI i naše manjine. Namjerno sam napisao između Benedikta XVI umjesto između crkve i naše manjine, zato jer je Univerzalna Crkva živo tijelo koje se sastoji od milijarde ljudi i koja se s vremenom mijenja kako se društva i kulture mijenjaju. Neke osnovne istine ostaju uvijek iste, ali interpretacije, poput ove Benediktove o homoseksualnosti koja nije u skladu s Božjim zakonom, mislim da će nestati kao i mnoge druge zablude koje je Crkva zagovarala kroz povijest.

Poslije ovog konzervansa dobro bi nam došao jedan papa poput Benedikta IX koji je poznat po organiziranju biseksualnih orgija. Nikakvo čudo da je poslije ovakvih ekscesa čak i diskusija o homoseksualnosti unutar crkve zabranjena.

Eric mi je jedanput rekao da pripada dvama manjinskim društvenim skupinama. Stranac je u tuđoj zemlji, i uz to je gay. Zbog toga mu život nije lagan.

Gay manjina se u nekim stvarima razlikuje od ostalih manjina. Normalno je da manjine koje društvo isključuje imaju veliku podršku unutar obitelji. Obiteljske i rodbinske veze čuvaju i prenose tradicionalne vrijednosti i identitet manjine. Nasuprot tome, pripadnici gay manjine su najčešće odbačeni od svojih obitelji. To je nevjerojatan paradoks jer su svoj manjinski identitet naslijedili od obitelji vjerovatno genetski, tako da obitelj odbija prihvatiti anomaliju u vlastitom genetskom kodu.

Gay osobe se vrlo često ne usuđuju priznati svoj identitet u strahu od odbacivanja. Mnogi se ne žele izjasniti da bi poštedjeli starije koji to ne bi mogli shvatiti. U nedostatku podrške prirodne obitelji, prisiljeni smo prisiljeni tražiti obitelj drugdje. Selimo se u druge sredine, u veće gradove gdje možemo naći novu obitelj sa svojim istomišljenicima. Istovremeno ostavljamo svoje tradicionalne obitelji i sredine da žive i dalje u neprihvaćanju ili neznanju. I tako indirektno podržavamo status quo.

Gay manjina nema nacionalnost niti državu koju bi nazvala domovinom. (Šteta, to bi baš bilo zanimljivo!). Jedino utočište su nam enklave u velikim gradovima na zapadu gdje se koliko-toliko možemo slobodno ponašati, ali osnovna ljudska prava su nam i dalje uglavnom uskraćena. Danas sam vidio naljepnicu na jednom automobilu koja uz dugine boje poručuje: "Ljubav je osnovno ljudsko pravo". Prekrasno, pomislio sam. A zatim sam shvatio u koliko smo lošem položaju kad moramo tražiti da nam se dozvoli da se volimo, na jedini način na koji znamo i možemo.

Prihvaćanje homoseksualnosti kao nečeg normalnog danas zvuči kao nedostižan cilj. Činjenica je da je homoseksualno ponašanje prihvaćeno u većim gradovima na zapadu, ali manje sredine takvo ponašanje i dalje odbijaju i smatraju nenormalnim. O trećem svijetu ne treba ni govoriti. Sagledavajući ovu situaciju, opće prihvaćanje homoseksualnosti u današnjem svijetu djeluje kao utopija.

Ipak, neke stvari nam ulijevaju nadu. Nevjerojatan napredak u posljednjih tridesetak godina u pogledu ljudskih prava. Ostvarenje prava zapostavljenih manjina uvijek je izgledalo utopijski kroz povijest, ali je u mnogim slučajevima ostvareno. Razvijene zemlje predvode ostatak svijeta u sve veću demokratičnost i liberalizaciju pri čemu se gube zastarjele tradicije i vjerovanja, a prihvaćaju nove socijalne i humane vrijednosti.

Kad vidim što se dešava u zemljama poput Irana, osjećam se zahvalnim zato što živim u jednoj vrlo liberalnoj zemlji. Kad slušam priče starijih ljudi osjećam se zahvalnim što se nisam rodio u njihovo vrijeme. A kad razmišljam o budućnosti, pitam se kako će biti budućim generacijama kojima prava za koje se danas borimo neće uopće biti upitna.

Zaboravih napisati bitan detalj: nakon što je upoznao Garyja, Chad je dvije godine pokušavao izgladiti stvari sa Jackie, ali ona nije imala razumijevanja za njegove potrebe. Nakon dvije godine pokušaja, zaključio je da je iseljenje jedini logičan način da sredi svoju situaciju. To je konačno prisililo Jackie da prihvati realnost, iako nikad do kraja nije prihvatila muževu homoseksualnost.

Živjeti u laži i pretvaranju, zavaravati sebe i druge oko sebe, ogromna je greška. Upropastiti nekome život ovakvim lažima je strašno. A mnogi i dalje to rade jer ne postoje drugačije općeprihvaćene norme ponašanja u društvu. Dokle god društvo potpuno ne prihvati homoseksualnost kao nešto normalno, bit će ovakvih slučajeva i drugih pogubnih slučajeva poput samoubojstava, natprosječnog broja homoseksualaca u svećenstvu, i slično.

Chad se oženio iz istog razloga kao i mnogi drugi homoseksualni muškarci: zato jer je obitelj i društvo to od njega očekivalo, a za druge opcije jednostavno nije znao. Poznavao je Jackie od svoje četvrte godine. Bili su najbolji prijatelji tokom školovanja. Počeli su izlaziti nakon srednje škole, zaručili se s 19 i vjenčali s 20 godina. To je jednostavno bio logični slijed stvari. Mislio je da su njegova maštanja o muškarcima prirodna i da će jednostavno nestati. Kobna greška!

Chadov brak je bio prilično skladan, osim očitih problema. Mlad, obrazovan, stambeno sređen, s djecom, bio je predmet zavisti većine njegovih prijatelja. A onda se pojavio Gary. Kad su se upoznali, Chad nije odmah osjetio da je Gary njegov savršeni partner. Međutim, kad je bio s Garyjem, imao je osjećaj kao da je sve u redu. Osjećao se točno onako kako se želio osjećati i s vremenom su se stvari posložile na svoje mjesto. Chad je morao izaći iz svog ormara.

Gary nije bio razlog Chadovog izlaska iz šutnje i raskida braka. Gary je bio samo katalist. Chad danas kaže da je pravi razlog u činjenici da je on gay. Izašao bi iz ormara i ranije, međutim, nije želio nikoga povrijediti. Kasnije je shvatio da je bitno kako se on sam osjeća i da ne smije žrtvovati sebe i svoje osjećaje za osjećaje drugih. Zbog toga se odlučio na izlazak iz šutnje. Time je povrijedio neke ljude oko sebe, ali iskreno rečeno, povrijedio ih je svojom ranijom neiskrenošću i skrivanjem. Nakon ovog otkrića, može graditi puno čvršće veze s ljudima koji su mu bitni, najprije sa svojom djecom.

Jackie je vijest primila jako teško, ali je nakon dva mjeseca našla drugog partnera. Nakon sukoba na sudu dogovorili su se da podijele skrb nad djecom 50:50. Djeca su malodobna pa su sve ovo prihvatili bez većih problema. 90% prijatelja su prihvatili vijest prilično dobro. Neki su bili malo čudni, što je bilo za očekivati. Obitelj je prihvatila u redu osim starijeg brata koji se odrekao Chada i izbjegava sve obiteljske susrete na koje je on pozvan. Chad kaže da bratovo ponašanje nije njegov problem, a s njim se slaže i većina obitelji.

Chad je još u vezi s Garyjem i čudi se da su i dalje zajedno. Uspjeli su zajedno prebroditi sve Chadove nevolje s izlaskom iz ormara, razvodom i brizi oko djece. Kao i svaka veza, ima svojih uspona i padova, ali kažu da su u njoj zajedno do kraja.

Reggie kaže da čovjek treba zadovoljiti svoje potrebe na tri nivoa: prvo prema sebi, pa onda prema partneru, i zatim prema obitelji. To je tako oprečno mojim prioritetima. Reggie svoje kriterije objašnjava činjenicom da čovjek ne može zadovoljiti potrebe drugoga dok ne zadovolji svoje vlastite (riječ je o emocionalnim potrebama, a ne o osnovnim životnim potrebama).

Mnogo ljudi zanemaruje svoje vlastite emocionalne potrebe, pogotovo ako su odgojeni u katoličkim sredinama u kojima se patnja veliča kao vrlina. Reggie kaže da je njegov posao da ljudima pomogne i riješi ih patnje, a ne da im govori da im je to bolje što se više pate.

Staviti individualne potrebe na prvo mjesto (i pritom ne postati sebičan) je Američki način života na koji se još navikavam. Nakon godina patnji zatvoren u closetu, počeo sam slijediti vlastite potrebe (i pritom nastojati da ne ugrozim ljude oko sebe). Nije lagan put, ali svakako put koji mi puno bolje odgovara od mazohističke katoličke samopatnje.

Jedva smo se dotakli pitanja gdje nas život vodi. Očito je da oboje imamo karijere koje ne možemo tek tako napustiti i preseliti se u drugu sredinu. Čini mi se da nam ovakav status putujućih partnera čak na nekom podsvjesnom nivou odgovara jer ne ugrožava naše živote u sredinama u kojima živimo. Pitanje je samo koliko dugo možemo održavati ovakvu vezu. Odgovor na to pitanje ne znamo!

Rastanak je bolan, pa da ne razmišljam o tome, ja razrađujem planove za naš sljedeći susret, za iduće putovanje na koje se pripremamo za nekoliko mjeseci.

Odavno primjećujem da me azijski dečki privlače više od ostalih rasa i kultura. Ne znam zašto, ali nešto me na njihovom izgledu jako privlači. Male kose oči? Oštra crna kosa? Glatka sjajna koža? Ne znam...

Le Marais, gay četvrt, prepuna je zgodnih Pariških dečki. Barovi su puni skoro svako večer. Među svom tom gomilom, meni uvijek za oko zapne – neki azijat. Zaista nema smisla u Parizu gledati azijate, ali kako da si pomognem kad sam "rice queen" (def: Netko tko preferira dečke porijeklom iz istočnog dijela azije).

Naravno, Micku se ova moja osobina ne sviđa. Zabrinjava ga kako može konkurirati cijeloj žutoj rasi. Odgovor je jednostavan: privlačnost prema azijatima nije isključiva prema ostalima (primijetio sam i dosta zgodnih francuza), a radi se o čisto fizičkoj privlačnosti koja ne znači da s njima odmah želim nešto više. Jednostavno su oku lijepi. Prijatelj Reuben je nedavno to lijepo objasnio: ako ti se netko oku svidi, to ne znači da ćeš ga odmah nastojati odvesti u krevet.

Posjeti Pantheonu u kojem se klati Focaultovo klatno i Louvreu u kojem smo vidjeli nevjerojatan presjek svih svjetskih umjetnosti i civilizacija navelo me na razmišljanje o malenkosti naše današnje civilizacije. Pregledavajući ostavštine starih egipatskih, mezopotamskih, grčkih i rimskih civilizacija, te njihova vjerovanja, kulturna i znanstvena dostignuća, shvaćam da je naša današnja civilizacija tek jedna u nizu.

Pitam se, da li su te stare civilizacije smatrale da su centar svijeta i vrhunac svega kao što mi danas smatramo? Hoće li neka buduća civilizacija pretresati naše grobove, diviti se našim dostignućima i čuditi se našim vjerovanjima?

Raskoš francuske povijesti i umjetnosti može se osjetiti na svakom koraku, ali malo gdje kao u Pariškoj Operi (Palais Garnier). Posjet ovoj zgradi svakako treba ostaviti za kraj jer nakon nje puno drugih znamenitosti može izgledati razočaravajuće.

Le Queen na Champs-Elysées je na glasu kao najbolji klub u Parizu. Počeo je raditi kao gay klub, ali je s vremenom postao otvoren za sve. Gay klijentela izgleda da je i dalje najbrojnija. Folies Pigale u blizini Moulin Rougea u Pariškoj seks četvrti nedjeljom ima gay večer. Za razliku od ostalih klubova ova dva su bila prilično dobra.

Mickovi protesti i cijene pića su me prisilile da smanjim konzumaciju alkohola. Zatim sam skužio da mi za ples na prepunom podiju nije ni potreban. Ritam mi uđe u krv i stimulira me poput droge. Nakon nekog vremena izgubim osjećaj za umor i stvarnost. Tijelo se samo kreće, potrebna mu je samo tekućina da ne dehidrira. Ovo stanje sam iskusio i ranije ali nisam skužio koliko malo je potrebno da do njega dođem.

Micku se ne sviđa količina alkohola koju ja konzumiram prije i za vrijeme naših noćnih izlazaka. Inače ne pijem niti mi se alkohol sviđa, ali kad izlazim van služi mi za opuštanje i za ples. Bez alkohola me razne barijere i kompleksi sprečavaju da budem opušten i da se normalno zabavljam. Primijetio sam da većini ljudi treba malo alkohola da se opuste, pogotovo ako je riječ o plesu.

S vremenom moje barijere nestaju, pa se nadam da ću se nakon nekog vremena naučiti dobro zabavljati i bez pomoći alkohola. To je moj cilj: eliminirati besmislene barijere poput bojazni kakav ću dojam ostaviti na druge, da li ću ispasti smiješan, i općenito nesigurnosti u samog sebe.

Međutim, Mick se boji da će moje alkoholiziranje s vremenom uzeti sve više maha, kao što se desilo nekom njegovom prijatelju, a isto tako i dosta ljudi koje ja znam. Boji se da ne izgubim kontrolu i postanem ovisan. Boji se da ne izgubim svoje sadašnje ja. Natjerao me na razmišljanje o tome gdje se nalazi granica i da li je ja uopće mogu kontrolirati. Zasad mislim da mogu jer se nikad ne dovodim u nesvjesno stanje da ne znam što mi se događa. Osjećam da neke barijere s vremenom padaju i to mi daje nadu da se krećem u pravom smijeru. Ostajem pri svom stavu da mi je alkohol nužno zlo na putu k jednom važnijem cilju. A Mickove komentare ću držati u glavi da se na vrijeme zaustavim čim prvi put osjetim da gubim kontrolu.

Le Depot, dance klub i cruising bar. Razočarali smo se jer je klub bio skoro prazan, a onda smo otkrili podrum u koji se sjatila većina gostiju. Uz drugi plesni podij u podrumu se nalazi i bezbroj hodnika i katakombi u kojima smo susretali zanimljive tipove koji su željno očekivali partnere za seks. Muzika je bila super. Ja nisam obraćao puno pažnje na porno filmove koji su se vrtjeli na ekranima. Erotska atmosfera mi je bila super. Međutim, Mick je ovaj klub nazvao sedmim krugom pakla. :-) Nije baš idealno mjesto za izlazak s partnerom.

Le Cab nam se svidio zbog fantastičnog designa (na slici). Glazba je bila odlična, ali nažalost nije bilo puno ljudi, što zbog toga što smo ga posjetili sredinom tjedna, što zbog astronomskih cijena (13 EUR jedno piće), što zbog selekcije gostiju na ulazu (takvo što u Californiji nipošto ne bi moglo proći, tužili bi ih zbog diskriminacije).

Le Batofar se nalazi na staroj olupini od broda koja začudo još pluta na obali Sienne. Na palubi je bar sa velikim svjetionikom, a u trupu dance klub. Brod nije velik, ali je prostor fantastično iskorišten. Šteta jedino da glazba nije bila po našem ukusu.

Još nismo pronašli idealno mjesto za noćni izlazak, ali preostala su nam još dva mjesta od kojih puno očekujemo...

Prošla je ponoć. Na obalama Sienne samo nekoliko grupa mlađarije koja se zabavlja uz alkohol i muziku, pokoji beskućnik, i nas dvoje, u zagrljaju, uz dvije čaše vina. Mostovi blješte u prohladnoj ljetnoj noći. Micku je hladno, ali ništa ne može poremetiti ovaj ugođaj.

Do nas dolazi mladi Parižanin, polupijan traži da posudi vadičep za bocu vina koju nosi. Raspričao se na lošem engleskom i nikako da otvori svoju bocu i ostavi nas na miru. Jedva smo ga razumjeli da su njegovi prijatelji sad na odmoru u Hrvatskoj. Kaže Hrvatska je prekrasna. Pita da li nam je lijepo u Parizu. Naravno, kažemo, a ja se zamislim kako mi je žao što nam ovako lijepo ne može biti kod kuće.

Kad treba platiti piće, Marko je uvijek prvi koji optužuje druge da su škrti. Pedro se stalno žali na neiskrenost ljudi koje susreće, a nas u društvu optužuje da smo nepouzdani. Julija je uvijek brza na jeziku kad treba druge ukoriti za lijenost. Premda se to na prvi pogled teško može zaključiti, od svih mojih prijatelja Marko je najškrtiji, Pedro najnepouzdaniji, a Julija najljenija.

Ljudi uvijek govore iz vlastitog iskustva i time svjesno ili nesvjesno otkrivaju puno o sebi samima. Ne mora se raditi o projiciranju krivnje na druge ljude, često se na ovaj način otkrivaju i dobre strane. Uvijek se sjetim tri putnika, ne samo slušajući dalekosežne komentare drugih ljudi, nego i kad uhvatim sebe u otkrivanju svojih mana.

Sjedimo na trgu naslonjeni leđima jedan na drugog. Mick: "Ne sviđa mi se ova pozicija jer te ne vidim". Ja: "Ovako možeš gledati druge zgodne dečke koji prolaze pokraj nas". Dok se on zgraža nad mojim komentarom, ja se sjetim tri putnika... Mick: "Sviđa mi se što radiš razne projekte po kući". Ja: "Zašto? Bolje to nego da se skitam okolo?". Dok se on brani da nije tako mislio, ja shvatim odakle dolazi moj komentar...