Eric mi je jedanput rekao da pripada dvama manjinskim društvenim skupinama. Stranac je u tuđoj zemlji, i uz to je gay. Zbog toga mu život nije lagan.
Gay manjina se u nekim stvarima razlikuje od ostalih manjina. Normalno je da manjine koje društvo isključuje imaju veliku podršku unutar obitelji. Obiteljske i rodbinske veze čuvaju i prenose tradicionalne vrijednosti i identitet manjine. Nasuprot tome, pripadnici gay manjine su najčešće odbačeni od svojih obitelji. To je nevjerojatan paradoks jer su svoj manjinski identitet naslijedili od obitelji vjerovatno genetski, tako da obitelj odbija prihvatiti anomaliju u vlastitom genetskom kodu.
Gay osobe se vrlo često ne usuđuju priznati svoj identitet u strahu od odbacivanja. Mnogi se ne žele izjasniti da bi poštedjeli starije koji to ne bi mogli shvatiti. U nedostatku podrške prirodne obitelji, prisiljeni smo prisiljeni tražiti obitelj drugdje. Selimo se u druge sredine, u veće gradove gdje možemo naći novu obitelj sa svojim istomišljenicima. Istovremeno ostavljamo svoje tradicionalne obitelji i sredine da žive i dalje u neprihvaćanju ili neznanju. I tako indirektno podržavamo status quo.
Gay manjina nema nacionalnost niti državu koju bi nazvala domovinom. (Šteta, to bi baš bilo zanimljivo!). Jedino utočište su nam enklave u velikim gradovima na zapadu gdje se koliko-toliko možemo slobodno ponašati, ali osnovna ljudska prava su nam i dalje uglavnom uskraćena. Danas sam vidio naljepnicu na jednom automobilu koja uz dugine boje poručuje: "Ljubav je osnovno ljudsko pravo". Prekrasno, pomislio sam. A zatim sam shvatio u koliko smo lošem položaju kad moramo tražiti da nam se dozvoli da se volimo, na jedini način na koji znamo i možemo.
Post je objavljen 22.08.2005. u 15:01 sati.