Borgman's cube
nedjelja, 29.10.2006.
Kronologija jednoga rata...dio prvi
- Što je ovo? – Jane prođe kroz polje koje je odvajalo zapovjednu sobu na kockici.
- Svi podaci o susretu sa Ghorskom vrstom…- odgovorim mirno.
- Dok bi ovo sažvakala treba mi…-
- Točno četrnaest dana i nekoliko sati. Znam tvoju brzinu procesiranja!- i dalje sam bio miran, iako se na njenom licu vidjelo kako ne priznaje moj «mir».
- Ti znaš što se nalazi na memo kocki?- ponovila je tiho.
- Znam…sve podatke-
- Onda mi reci sažetak. Nemam desetke dana, niti tvoju memoriju…Limenko!- zvučala je prijeteće.
- Šteta. Mogla bi imati!,- ona stisne šake i u trenu me odvoji od poda prikivajući me uz zid…,- Pričaj! I potrudi se da priča ne bude duga!- siktala je dok joj se lice mijenjalo u masku koja je uplašila mnoge Catoholike. Crno lice.
Počeo sam priču i ona mi dopusti da se ponovno smjestim na svoju središnju konzolu. Slušala je. Pažljivo.
Ghori vs. Borg
Borgmanova priča
Godina 2216. po zemaljskom računanju vremena je bila skoro najteža od postanka Borga. Sudarili smo se sa Vrstom 786 i 790. Inteligentni humanoidi. Vladari velikih dijelova svemira, sa mnoštvom naseljenih planeta i resursa. Odlučni borci. Individualci. Oba carstva su po veličini bila oko četiri puta veća od Borgovog, i Matrica je zaključila kako je vjerojatnoća pobjede u tom sukobu manja od 30%. Dvije kopije matrice su napravljene, a u njih su postavljeni novi koncepti i poslane su na suprotnu stranu od sukoba. Jedna je bila normalna matrica, kolonizacijski modul, sa borbenom pratnjom od četiri Kocke, a druga, nešto potpuno novo. Ta Matrica je nosila tehnološke podatke, ali nije bila asimilator. Bila je trgovac! Njen je zadatak bio uspostaviti kontakt sa inteligentnom vrstom i ponuditi trgovinu informacijama i «dobrovoljnu asimilaciju». Pokušali smo smanjiti poražavajuće rezultate u prvim sukobima sa biološkim vrstama i tražili dio njihove kreativnosti.
Ta druga Matrica je došla u Ghorski svemir i tamo otkrila dvije civilizacije. Sive i Ghore. Sivi su podsjećali na biološke borgove, legla ih je kraljica, i razvijali su se u polusamostalne jedinke. Mogli su djelovati i bez nadzora ali u «dometu» matice su bili i kreativni i inicijativni. Borg je uspostavio kontakt sa Sivima, pridobio jednu maticu tehnološkim poklonima i u orbiti postavio trgovačku stanicu.
Sa Ghorima je bilo drugačije. Ponosna vrsta, genetskih manipulatora kojima je nedostajalo inženjerstvo Borga. Nemilosrdni prema svojim nedostacima, uništavali su svako nesavršenstvo odbacivanjem do smrti. Elita je činila većinu. Dobri i hrabri borci. Inovatori u svojim poljima. S njima je tehnološka razmjena davala odlične rezultate. Uspostavljen je i program «dobrovoljne asimilacije» koji je hendikepiranim Ghorima omogućavao da uz tehnologiju budu jednaki eliti planeta. Zauzvrat su postajali dijelom Matrice koja je radi te pogonske sile postala najkreativnija Matrica Borga. Sve je to bilo presavršeno.
Ghorski su eksperimetatori tražili načine genetske modifikacije na Sivima. Secirali su, ubijali, korigirali, klonirali i na kraju, radi upotrebe Borgove tehnologije otkriju način za partenogenezu. Nespolno raznožavanje. I rezultati ih zaprepaste. Sivi su imali potencijal. Beskrajan potencijal razvoja. Novostvoreni Sivi su bili «programabilni», od vojnika do naučnika, jednostrano okrenuti svom pozivu, i potpuno nezainteresirani za vlast ili osobnu korist. Nekoliko pokusnih primjeraka su u dječjoj dobi skoro potukli najveće Ghorske umove. I pala je odluka. Ta nova bića nisu smjela doći u doticaj sa svojim precima. A ni sa Borgom.
Za civilizaciju Ghora, njihova flota je bila velika. Stotinjak razarača.
Trgovačka Kocka, sa svojom posadom od oko deset tisuća radilica je bila prva žrtva. Brz napad. Iznenadan. Radilice su razasute po svemiru, a jedan dio je zarobljen i «rastavljen», koristeći slične postupke kao na Sivima. Ghorima nije smetalo što ubijaju svoje sunarodnjake. Oni su izmislili «cilj opravdava sredstvo», i krenuli dalje. Koordinirani napad na planet Sivih. Osmišljen od Novostvorenih. Radijacija koja je sterilizirala cijeli planet. Osam milijardi Sivih, sprženih u genocidu. Bez najave i milosti. Očajan krik matice koja poziva u pomoć svoje Borgovske prijatelje. Matrica potpuno šokirana pokušava pobjeći ali je dostižu razarači. Usporavaju. Preuzimaju je i donose na Ghorski planet. Uspjela je poslati poziv za pomoć…i predala se. Trgovačka Matrica, kreativno je zaključila kako je postojanje vrjednije od uništenja.
Ghori su presreli signal za pomoć i krenuli flotom na drugi cilj. Drugu matricu. Godinama puta udaljenu od njih. Nisu imali vremena ni za implementaciju novih tehnologija. Imali su Iznenađenje. I Novostvorene vojnike….
Ghori su do temelja rastavili svoj plijen, pročitali terabajte podataka, proučili nanotehnologiju, ali za iskorištavanje tog resursa im je trebala replikatorska tehnologija. A tamo je nije bilo. Nije bilo ni koordinata matičnog planeta Borga. Ni Borgove povijesti (pogotovo o 711 asimiliranih vrsta).
Posljednji signal Trgovačke Matrice je zabilježen 2242. godine. Uništena je u seriji testova koji su trebali otkriti osjetljivost Borga na bol.
Biotehnologija je počela plašiti i Ghore, pa su proizvodnju Sivih postavili u svemir, i Novostvorene kolonizirali na kamene gromade kojima je taj sustav sa deset planeta obilovao. Tehnološki uzlet su ostavili za te kolonije, a kontrolu uzgoja ostavili na svom planetu. Njihovi vojni zapovjednici su likovali i u jednom naletu slave preuzeli vlast. Nitko to od Ghora nije osudio. Oni su bili jedno. Pobjednici.
Druga Matrica je detektirala dolazak velike flote na daljinu. Proračuni su dali slabo izglednih 30% i poslan je novi poziv za pomoć. Prepoznata su neka Borgova oružja i modifikacije. Prekinuta komunikacija sa Trgovačkom Matricom. Napadači sa istim signalom. Borg je otkrio krivca.
četvrtak, 26.10.2006.
Snovi...
Kocka zauzima nebo. Poneki bljesak na njenim štitovima. Razorni udari koji potresaju tlo pod nogama. Nekolicina Ghorske djece oko nje koji gledaju kroz zaštitno polje koje ih okružuje. U sjeni koja prikriva generator polja u dubini spilje, još su dva ghorska borca. Posljednja obrana pred radilicama koje se spuštaju sa svojih lebdjelica. Dvije prve koje su krenule prema njima padaju. Vrisak oduševljenja među djecom, a onda očaj. Slijedeća radilica polako prolazi kroz polje, pa druga, treća. Ghorsko oružje je postalo neupotrebljivo. Posljednji juriš. Puška postaje toljaga, ali oba Ghora nisu ni stigla do svojih ciljeva. Miris spaljene kože i koraci osvajača. Sada već njih pet, prilaze djeci. Ona, skupljena u gomilu, pritisnuta jedno uz drugo u nijemom strahu. Visoka i vitka radilica, posljednja od onih koje su prošle kroz polje dođe do mladih Ghora. Crvena zraka svjetla pređe preko svih, a onda njena ruka dotakne svako od zbijenih tijela. I nju. Ubod. Tekući led. Mrak bez boli……..
Škola. Hologram ispred djece. Hrana, spavanje. Igračke. Slike brodova, svemira, orbita. Svega. Jedino što se promijenilo je bila jedna, sveprisutna radilica koja ih je pratila. Starija djeca su pokušala napraviti zamku. Glumeći svoje roditelje napali su borga. Uzaludno, i bolno iskustvo……
Ghor koji joj prilazi i govori nešto. Brzo. Radilica koja leži pored vrata sa koje se diže jetka izmaglica kiseline. Nekolicina Ghora s oružjem čudnog izgleda provjeravaju prostorije, skupljaju djecu i cijepe ih. Transporter koji čeka ispred škole.
Svemir, užurbanost, bijeg. Mučnina skokova kroz prostor i vrijeme. Sjena jednog planeta u ovom sunčanom sustavu. Učenje. Istraživanje. Zamorci koji se nazivaju ljudima, i odrastanje u škrtom okruženju sa jednom jedinom mišlju. Osveta!
Jane se uz krik probudi . Slike tako jasne i bolne još su je prožimale. Osjetila je svaki podražaj, pravednički gnijev Ghora koji je odašiljao svoje poruke svima koji su ga mogli primiti. Tresla se. Primijetila je na tankoj koži ruku kako joj pulsiraju krvne žile. Nemir. Znala je dosta o Borgu, ali ove scene nasilja… I djeca.. Osjeti pulsiranje u sljepoočnicama kada se formira nametnuta misao. Je li to ono što Borgman želi? Je li to kraj koji je namijenjen njenom svijetu. U slijedećem trenu isključi vezu sa Kolektivom i nasloni se na pregradu. Gledala je svoje ruke, tako slične rukama one radilice koja je asimilirala djecu. Užas, kao nikada do sada, je preplavi.
- Ja sam Jane. Vaš otpor je uzaludan!- ponavljala je pokret koji joj se ponavljao u mislima, i sebe vidjela okruženu nepreglednom gomilom djece koja je gledaju užasnutim očima. A ona radi. Ubada kožu tih nevinih bića i donosi im crnilo i led. Ubija ih.!
- Neee!- vrisne hvatajući se za glavu, razmazujući suze koje su nekontrolirano tekle. Osjetila je potrebu da oslobodi Ghora, da mu se ispriča, da izbaci ovo čudovište koje se nastanilo u njoj, čija je kontrola očito do sada sprječavala slobodu razmišljanja. Bijes i odlučnost.
Ruka koju je osjetila na ramenu je iznenadi. Isključena iz Kolektiva, nije znala kako joj netko prilazi . Udarila je snažno, bijesno. Unijela svu svoju energiju u to, ali to Jakšu nije niti pomaklo.
- Mislila sam da si Borgman! Ti moj jedini polumrtvi prijatelju!- odgovorila je šutljivom stvoru koji je i dalje mirno stajao pored nje.
- Nije on, iako me je poslao. Ghor te podvrgao mentalnoj kontroli. Zabilježili smo aktivnost i poslali su me da te zaustavim, ako pokušaš…išta!- kao da se u jednoličnom glasu mogla nazrijeti briga.
- One slike… Borg je zvijer koju treba istrijebiti. Djecu…- skoro je zamahnula opet, ali Jakša se nije pomakao.
- To su slike koje je taj Ghor stvarno donio sa sobom. Vrsta 712 je tada izgubila svoju posljednju koloniju i samo dva kolonizacijska broda nismo locirali. Jedan je prošao pored osvojene kolonije, pokupio djecu i vratio se u prošlost. Ovdje. Za drugoga još ne znamo gdje je….-
- I Borg ovdje želi osvajanje. Pretvoriti ovaj svijet u svijet metala,- Jakša joj spusti svoju tešku ruku na rame,- Jakša pusti me, tebi neću nauditi, ali Borgman…njemu hoću! Pusti me!- zapovjedila je glasno.
- Tek kada se ponovno spojiš na Kolektiv. Tamo su ti otvoreni podaci o ratu sa Vrstom 712, i onome što smo do sada saznali o njima. Pokupi podatke i onda odluči…molim te,- učinilo joj se kako je molba bila izrečena Jakšinim pravim glasom. Poslušala je.
ponedjeljak, 23.10.2006.
Kockica je .... malkice sređena
Kao što vidite, novi DESIGN.
Sve pohvale Plavome!
Iz nove Kockice, u nove avanture
subota, 21.10.2006.
Samo još jedan...Ghor
Transporter se izgubio iz vida samo minut nakon što je iskrcan. Uzbuđena masa se okupila oko Ivana, a nekolicina odnijela ranjenike u tunele. Žamor ljudi koji žele biti «odrasli», a žele čuti sve , ali baš sve, od tijeka akcije.
Ivan je nekako namršteno gledao prema hodnicima, a onda kao da su mu misli napokon pronašle svoje mjesto.
- Mislio sam da je nemoguće…ali uspjeli smo!- , uzvik oduševljenja među gerilcima.
- Sada se treba malo prikriti jer vjerujem kako će pokušati otkriti odakle smo napali. Maskirajte ulaze u hodnike. Biti ćemo mirni nekoliko dana, a i ja imam neka pitanja za Borga,- a onda se okrene gledajući u nebo, - da…! imam pitanja za tebe…!-, ove zadnje riječi su malo uznemirile masu.
Jane se provlačila pored padobranaca koji su pretraživali logor. Dobro opremljeni vojnici su zabadali šipke u male otočiće zemlje, tražili nekakvo veće sklonište. Nekoga na kojemu bi mogli iskaliti svoj bijes. Straže i ophodnje su krstarile okolinom, stalno komunicirajući. Detektori u rukama. Teško naoružanje. Zastrašujuće uniforme. Oklopi.
Iz razgovora je čula kako se nešto dogodilo, što je jako uznemirilo vođu ovoga tima koji je bio u logoru. Od tog trenutka je sebi dodijelio trojicu vojnika koji su ga pratili ukorak. Nosnice joj se rašire. Shvatila je kako bi taj mogao…ne mogao…kako je taj zapovjednik Ghor!
Pozvala je ostatak, još nekolicinu koja je ostala na tom kamenjaru, u okruženju. Maskirani sa borgovskim pelerinama (koje su savršeno oponašale okolni teren, a i bile iznimno tvrde na dodir), njih trojica su izdržali prvu provjeru padobranaca, i provodili vrijeme u izrazito klaustrofobičnom okruženju. Ležeći među stijenama, na samo malo više od tijela velikome prostoru. Sa puškom pored sebe koja bi mogla zatrebati svaki trenutak.
- Trebate mi sva trojica. Čekam vas u usjeku ispod logora.- tiho je progovorila u komunikator i nastavila sa promatranjem.
Napadačima je bilo jasno kako se nitko neće vratiti u logor. Nekolicina tipova u bijelim skafanderima je ostavila tajanstvene kutije, a onda je puno poznatije oružje zazviždalo preko ostataka. Vatra se spusti na ostatke i proguta ih u nekoliko trenutaka. Vojnici se kao gusjenica skupe u gomilu i razmile u mrak, tražeći dalje.
Na zgarištu je ostao Ghor i njegova pratnja. Okretao se uokolo, nekoliko puta skoro ulovivši Jane pogledom. On je «osjećao» opasnost. Za razliku od njegovih vojnika koji su svaki tren postajali sve opušteniji.
Jane se privuče ličaninu, tapne ga po ramenu, i pokaže mu cilj.
- Trebaš ga raniti! Pogodi ga i pokrij se odmah. Zatvori oči jer ću ja baciti bljeskalicu dok sa otvorenim očima traže tebe! Ostatak je moja briga! – odlučno je opisivala radnju koja joj se vrtila u glavi, i kada on potvrdi, bešumno nestane.
- Sa kakvim vragom je ova ženska povezana…- rekao je više sebi u bradu, i kroz optiku pronađe svoj cilj.
- Sad!- začulo se iz komunikatora i on opali iz oružja sa prigušivačem. Krik pogođenog! Nekakav zvižduk. Pokrio se, i osjetio kako je nešto palo na njega. Nešto što je u trenu otvorilo «prozor» na njegovom pokrivaču. Nešto što je ispuštalo iritirajući oblak isparenja od kojega mu se u trenu zasuze oči. Bez razmišljanja odbaci pelerinu, a vojnici odmah odgovore na pokret u mraku. Bljesak! Kroz zatvorene oči je «vidio» sjenu koja dolazi brzo prema njemu. I zvuk sudara. Otvorio je oči točno na vrijeme da vidi Jane koja u skoku pogađa zapovjednika, s obje noge ravno u glavu. Ovaj se samo zatrese, okrene svoje oružje prema opasnosti koja se pojavila, i Igor, nepovjerljivi ličanin, izleti iz svog zaklona. U skoku je bio pored neprijatelja, drugi pokret ruke kada je spustio pušku preko glave zapovjednika. Ovaj se okrenuo , opet nevjerojatno brzo, odbio napad. Jane iskoristi priliku. Igor ugleda dvije sjajne niti koje su vezivale Jane i zapovjednikov vrat. Zapovjednik se sruši bez glasa, a Jane produži svoj napad prema dvojici vojnika koji su još pokušavali «progledati». Samo sekunde.
Druga dvojica pobunjenika se kao čarolijom pojave pored njega. Do sada nevidljivi u mraku, Miško i Matko se pridruže Igoru koji je svladavajući zbunjenost vezivao Ghora. Jane se samo trenutak pozabavila sa vojnicima koji su bili neutralizirani, i vrati se u grupu.
- Ulovili smo još jednog! – gledala je u sputanog Ghora, koji se već pokušavao osloboditi.
- Ghorak ak astam! Ghorak ak astam! – vikao je čudno fokusiranog pogleda prema jednom od pobunjenika. Ovaj se ukoči. Prije nego je i pokušao pomoći Ghoru, Jane ga pošalje u zemlju snova brzim udarcem. Ghor se okrene prema njoj i naceri se.
- Ovaj tvoj prijatelj je gledao puno TV. Posthipnotička komanda. Ghorska naravno!- rekla je to Igoru, ali ovome je to bilo previše. Samo mu je pogled kružio po zarobljeniku, prijateljima, Jane…
- Idemo odavde! Transporter dolazi po mene i ovoga ovdje. Vas dvojica odlučite sami. Sa mnom, ili ostajete?-
- A Miško?- upita Igor pokazujući na onesviješćenog prijatelja.
- On ide sa mnom. Na detoksikaciju. Od ovog Ghorskog smeća!- što je vezani Ghor popratio cerekom. Bilo je nešto zvjersko u njegovom licu, nešto što je uplašilo i Igora i Matka. Pogledali su se. Matko sa nekom zebnjom doda
- Više sam vidio čuda večeras nego u cijelom životu… ja idem s njom!- a iza njega se skoro bez šuma spustio transporter. Potpuno crn. Borgov.
subota, 14.10.2006.
I bi...akcija!
Put je trajao …kratko. Nakon samo desetak minuta putnici u transporterima koji nisu progovorili niti riječi osjetili su usporavanje, i već trenutak nakon toga platforme se otvore. Još je mrak. Nepoznat teren. Ivan prvi zakorači u tamu, upali mini reflektor i ogleda se oko sebe. Prvi udisaj mu donese miris zagrijane metalne oplate, i povjetarac, sa mirisom mora. Ljudi se pokrenu iz utrobe transportera, neki sa otkočenim oružjem u rukama. U tom trenutku je Marija otkrila «brdo». Opremu, hranu i vodu, uredno složenu u spremnicima. I konzolu za komunikaciju koja oživi kada joj je prišla.
- Pozdrav od Borga. Nalazite se na otoku Visu koji je u srednjoj trećini vašeg mora. Vrh koji vidite ispred sebe zove se Veli Hum. U smjeru Istoka imate ulaz u tunele kojima ovaj otok obiluje. Nakon što se smjestite, molim vas da ovu konzolu upotrijebite za komunikaciju sa mnom. Gotovo.-, Marija odmah ovo poveže sa snimljenom porukom i povede nekolicinu u pretraživanje prostora. Ivan organizira ostatak kako bi prenijeli zalihe do prvog skrovišta, do kojeg su vodile sablasno zelene oznake. Sve to se događalo bez puno riječi i pitanja.
Nekoliko sati poslije, u najvećem tunelu, uz zapaljenu vatru, čiji je odsjaj nestajao odmah iza ulaza, Ivan uključi konzolu.
- Očekivao sam vaš poziv. Senzori mi govore kako ste se dobro smjestili!-
- Senzori… Volio bih razgovarati sa vama oči u oči. Smanjio bih mogućnost iznenađenja… Bar bih na kraju saznao zašto…i s kim?-
- Pa od mog govora tijela ne bi vam bilo neke koristi…- , ovo je bilo rečeno nekom šaljivom notom koja se Ivanu nije svidjela. Skoro je prekinuo vezu.
- Vidio sam opremu koju ste nam ostavili. Oklope. Oružje. Dosta od toga moji ljudi nikada nisu vidjeli. Čak ni oni koji su ratovali za velike sile.-
- Paaa, takvu opremu NISU vidjeli. To Borg garantira. Ali, i sa njom, borci su ranjivi. Nisu svemoćni…. U ovoj konzoli se nalazi holoprojektor . Pokreni ga i prikaži holoe svojim ljudima. Organizirajte se. Probajte opremu. Za dva dana ću vam predložiti nekoliko zajedničkih ciljeva. Do tada se odmorite. I sretno.-
+++
Dva dana živosti ravne mravinjaku. Izvidili su cijeli otok. Ispitali moguće lokacije. Isprobali opremu, postavili logor. Dovoljno vremena da bi betonske hodnike mogli prihvatiti kao svoj dom. I dva dana mirnog sna. Čudo.
- Ivane, Jane nije imala dovoljno vremena da te upozna sa problemom koji ja imam. Kako bih izbjegao neke probleme sa temporalnom dinamikom…-
- Sa čime?- upita Ivan.
- Vremenskom dinamikom…Ne smijem djelovati sa svojim resursima, ali mogu dijelom korigirati stanje kroz već postojeće snage. I tu sam se odlučio na vas. Vaši ciljevi se dijelom slažu sa mojima…-
- Catoholici su problem samo u Hrovatskoj…. Kako bi oni smetali svemircima?-
- Pa zanimaju me njihovi zapovjednici. Meni zapovjednici, živi, a vama pobjeda. Takva bi bila pogodba.-
- Zapovjednici su jako dobro čuvani. Na koje misliš?- upita Ivan sumnjičavo. Nikada nije volio nepotpune odgovore.
- Mislim na ove…- i Ivan iskolači oči.
- Nosač aviona….Nemoguće…Pa ne možemo mu se približiti…- od šoka je počeo šaputati.
- Sada ćeš vidjeti simulaciju…pa onda odluči!- pokrene se holo akcije i Ivanovo lice se u petnaestak minuta pretvori u prikaz oduševljenja. Njegovo pljeskanje šakom o dlan privuče pažnju nekolicine koji se zagledaju u projekciju. Nevjerica, sve dok Ivan ne zagrmi
- Idemo ljudi imamo puno posla…o ovome će se pričati danima,- a onda se vrati konzoli,
- A za tebe Borgu, nadam se kako ovo nije skupa šala, jer ako je…naći ću te gdje god bio! I tebe i Jane!- iscerio se u kameru. Nije mu bilo nikakvog odgovora.
++++
Catoholičko pojačanje. Privremeno ime posuđenog nosača «Križarski ratovi». Vrijeme 4:30. Pratnja dva razarača, dva opskrbna broda, dvije podmornice.
- Imamo kontakt! Torpedo! 65 čvorova!- uzvik dežurnog na sonaru. Sirena. Uvježbane ruke izbacuju mamce. Uzbuna. Torpedo i dalje pravocrtno prema nosaču. Pale se signalna svjetla. Razarač pokušava svojim bokom zaštititi veliki brod. Podmornice pokušavaju gađati svojim oružjem. Sve prekasno. Udar. Puno više udar ispod površine. Oplata nosača samo slabo oštećena, ali obje podmornice izvan stroja. Razarač se odmiče od nosača, protupodmornički helikopteri se dižu u potragu za napadačem, kada protuzračna ugleda padobran. I sva se svjetla ugase.
- Šta je ovo?- pitao je zapovjednik nosača probijajući se u kontrolnu sobu. Mrak. Onda ona pomoćna rasvjeta. Jedva je pronalazio put u «svojoj metalnoj nemani».
- Napadnuti smo. Torpedo je napravio minorno oštećenje trupa, ali je udarom potpuno onesposobio podmornice. Ovo sada su bili EMP udari. Padobran sa EMP-bombom je još iznad nas. Detektirali smo i mali avion, pratnja je dobila zapovijed za uništenje…-
- Glupane! Ako smo napadnuti sa EMP-om pitanje je imamo li iti jedan avion u zraku. To su mogli napraviti samo naši! Admiral Jacobs, zato se onako podmuklo smijao…. Ali kako smo se osramotili. Tko će moći ispostaviti račun Catoholicima za izgubljene avione, a oni su angažirali ELITU! Hitno pronađite izvor torpeda i potražite pilote. Neka samo helikopteri budu u zraku dok ovo ne riješim sa zapovjedništvom! Tko zna na kakve je gadosti taj luđak spreman! – brzo je to izgovarao odlazeći u zaštićenu radio sobu koja se još oporavljala od EMP udara.
++++
- Ljudi idemo!- uzvikne Ivan i sa platforme transportera klizne u zapjenjeno more na svojoj ronilici. More je bilo ugodno hladno zatvorilo se iznad njega. Ronilica nepogriješivo krene prema divovskom obrisu. Cilj. Suprotna strana nosača. Samo sitna svjetla na ronilicama su označavala kako je njegov tim cijeli.
- Ovo je pakleno brzo za pod morem!- pomisli i skoro se prevrne kada ronilica zastane i prisloni se uz oplatu. Stao je na nju i počeo se bez razmišljanja penjati magnetnim rukavicama. Njegovi ljudi kao osam paukova savladavali su nemoguć uspon. Čuo je zujanje oklopa koji kao da se trudio olakšati svaki pokret. Dvije ronilice se odvoje od oplate i nestanu. Borg je rekao kako će ih one braniti od ronilaca u pratnji! I njegova nestane. Preskoči ogradu, zgrabi oružje, i odmah ga upotrebi bacajući iznenađenog i ošamućenog stražara u more. Akcija. Spusti vizir koji mu je signalizirao prolaz u utrobu broda. Ostatak ekipe je tu.
- Idemo!- tiho šapne i začuje zadihanu potvrdu ostalih. Dvojica naprijed, dva na boku. Cilj je radio kabina, i kabina zapovjednika! Noćni vid na vizirima je bio savršen. Svaka sjena. Označava i ljude koji se kreću. Ivan trči uz stepenice. Jeedna točka se pojavljuje ispred njega. Šokirani mornar. Metak ga pogodi u nezaštićeno tijelo i sruši bez zvuka. Ivan ga pregleda dok se Luka probijao pored njega. Borg je rekao kako ovi meci imaju elektro-šok djelovanje, i …ovaj mornar je živ.
- Šta…- čuo je uzvik i pljuckanje prigušenog naoružanja. Kroz vrata. Preko ispruženih tijela. Prema Radio sobi. Nekoliko točaka. Ivan se baca naprijed i udara onoga u bijelom odijelu sa gomilom oznaka na sebi. Kao da je udario u stijenu. Luka ponovno zasipa prostor mecima. Mornari padaju, ali zapovjednik iako pogođen ustaje. Bijesan. Vadi nešto iza leđa. Neko…oružje! Mlaz kristala udara u Lukin oklop, ukruti ga na mjestu. Progara štitnike. Luka vrišti pokušavajući se riješiti zaštite koja naočigled nestaje! Njuška oružja se okreće prema Ivanu. Bljesne mu poruka u glavi
- Ako naletite na nešto NEOBIČNO! Pritisni polugu na oružju do kraja!.-
- Borgova kopilad!- uzvikne Ghor u uniformi i pritisne okidač opet, ali sada prema Ivanu. Istovremeno i Luka i Ivan pritisnu okidače do kraja. Udar nečega. Udar koji izbije stakla kabine i Ghora pomete na konzole koje se jednostavno raspadnu. Ostao je slomljeno ležati, a Luka priskoči zapovjedniku trgajući ploče sa kojih se dimilo, i na kraju bacajući svoje rukavice koje su već bile pune krvi od opekotina neobične kiseline.
- Našli smo zapovjednika!- vikne u komunikator, a Marko mu odgovori
- Mi smo pokupili materijal iz sobe, i još jednog…kako se taj tip borio. Morali smo gađati sa onim dodatkom…da vidiš koja šteta je ovdje…- zadiha se Marko govoreći.
- Aktiviramo udar. 3…2…1…- ponovno prasak. Oplata broda zazuji od udarca koji pomakne «tlo» pod nogama – Idemo, dole smo za minut!- uzvikne Ivan grabeći sada kao bez težine Ghora! A maloprije bi se zakleo kako je bio težak kao planina.
Luka je bio ispred, čisteći put. Dvojicu mornara koji su pojurili u radio sobu vidjeti zašto su se razletila stakla, pomeo je rafalom, i nastavio se probijati prema palubi. Bilo kojoj palubi. Izašli su na otvoreno. Jedna sjena izroni iz mraka. Rafal. Meci pogode oklop Ivana. Jedva se okretao. Smetao mu je onesviješteni zapovjednik. Jedan od metaka pogodi i Luku u prostor bez oklopa. On uzvikne i rafalom sruši napadača.
- U nogu me!- jaukne Luka i nekako došepa do ograde i….. trenutak prije nego padne preko, zakači sajlu. Zvižduk. Ivan pogleda u more koje se komešalo ispod, zakači svoju sajlu, i trenutak prije nego novi rafal zapara mrak baci se preko ograde. Gledao je kako se još dvojica spuštaju s njime, sve do površine.
Ronilice su bile tu. Učvrstio je svoj teret, nabacio mu masku preko lica, izdao zapovijed za kretanje. Istovremeno sa tim trenutkom jedan od razarača je počeo pregrađivati put prema pučini! Začuo se nekakav čudan zvuk. Prasak. I Ivan se prisjeti kako su ronilice imale zadatak postavljanje zaprečnih mreža. Borg! Živio Borg. Iako mu je brzina skoro trgala ruke sa upravljača. Prema transporteru. Crnom transporteru koji je samo njima emitirao bljeskove infracrvenog svjetla. Prema sigurnosti. Zvuk kačenja, podizanje, ronilica osigurana. Ostali ulaze. Vidi kako je jedan oklopljeni lik vezan za svoju ronilicu. Bez svijesti. Marko mu prilazi.
- Slavena je pogodilo nešto iz oružja ovog tipa. A onda ga je pogodio metak. U rame. Krvari!- rekao je oslobađajući svog prijatelja.
- A ti?- Ivan primijeti opeklinu na ruci.
- Ništa bitno. Ti pomozi Luki!- i baci se na posao, dok se čuo zvuk zatvaranja platforme.
- Jedino mi nije jasno šta su ti tipovi koje smo zarobili. Bore se kao sam vrag i pucaju nekom kiselinom. Metak ne probija ovaj oklop, ali kiselina ga topi samo tako!-
- Pitat ćemo Borga, mislim da nam duguje objašnjenje!-
srijeda, 11.10.2006.
Vjera, sumnja i ...Jane
- Ljudi su spremni. Ivane…mogu li barem ja znati o čemu se radi?- pitala je Marija znatiželjno. Skrenula je pogled i na Jane, ali sa tog lica je bilo nemoguće pročitati odgovor. Ivan se okrene prema izlazu i prebaci Mariji ruku preko ramena, kao starom kompanjonu u ovom teškom vremenu. Nešto joj je tiho govorio, toliko tiho da ga čak ni Jane nije mogla čuti bez poteškoća.
Ivan stane u središte kruga kojega su sačinjavali gerilci. Mnogi među njima su se prvi put vidjeli, a ovolika gomila je na njih djelovala ohrabrujuće. Žamor se naglo stiša.
- Nisam vičan govorima. Ne znam ni kako bi vas oslovio. Niste za mene ni borci, ni ratnici, ni gerilci. Ti si Šime, ti Mate, ti moj imenjak Ivan, Marija, Luka…nabrajao je poznate ljude u gomili…. – sve vas znam. I svi ste moji prijatelji…- žamor se pojača.
- I…van…i…van..- počeli su skandirati gerilci stežući krug oko svog vođe.
- U neko drugo vrijeme bi uživao u ovome, ali sada vas molim malo tišine…- zavlada pažljivi muk.
- Catoholici pokreću ofenzivu na nas. Nikad nisu toliko ljudi povukli u borbu, pozvali su cijelu jednu flotu, desetke helikoptera, i tisuće padobranaca… Imamo malo vremena, premalo za organiziranje otpora, i zato vas molim da me saslušate…- , žamor je govorio o zbunjenosti ovih dobrih ljudi, koji su navikli na Ivana «koji ne odustaje»
- Pa što ćemo uraditi? Podijeliti se u grupe i nestati…Koliko imamo vremena?- jedan se glas izdvojio iz gomile.
- Kada bi to bio jedini način tako bi pokušali, ali imamo i jednu drugu opciju…-
- Pa sam kažeš kako bi borba bila samouništenje, što onda predlažeš? Valjda se ne želiš predati?- pitao je Luka, ali Ivan samo podigne ruku.
- Predaja nije izbor…. Sjećate se onog NLO-a gdje smo pronašli onako korisne spravice…Koje vam je Marija podijelila?- gomila ponovno oživi.
- Dobio sam ponudu da nas njihov zapovjednik transportira odavde na sigurno…-
- Zapovjednik? NLO-a? Ivane je li ti sanjaš?- pitao je snažan mladić, Ličanin, sa sumnjom.
- U ovom se trenutku ne šalim. Dvije letjelice će doći nedaleko odavde. Oni tvrde, a ja im vjerujem kako nas mogu prevesti na sigurno. Postoji i drugi dio ponude, o kojemu ću jedino kada saznam koliko vas mi vjeruje toliko da sa mnom krene bilo gdje…-, žamor sedamdesetak ljudi ponovno pojača.
- Ja ti vjerujem.- Marko se izdvoji, Marija odmah za njim. Samo trenutak iza njih se iz gomile izdvojila cijela Ivanova grupa. Naposlijetku, nakon nekoliko minuta ostalo je dvadesetak ljudi koji se nisu priključili Ivanu. Čak su nekako zauzeli nekakav obrambeni stav koji je govorio o neugodi i spremnosti na konfrontaciju, ako ustreba.
- Ja ne vjerujem u vanzemaljce. Tko zna kako su te prevarili, ali mene neće! – ponosno se uspravio Ličanin i oni oko njega se ponovno osokole.
- Slušajte me dobro…svi!- ovo je bio siguran i snažan Ivanov glas koji pokupi svu pozornost.
- Ovi ljudi koji idu sa mnom dijeliti će moju sudbinu, i ja njihovu. Ja vjerujem kako ćemo doživjeti nešto o čemu ćemo pričati onima iza nas. Vi koji ostajete. Neću vas odgovarati. Nadam se samo kako ćemo se opet vidjeti. Marija će vam podijeliti dodatnu opremu, a Jane će ostati na ovom terenu i pomoći vam ukoliko bude mogla!-
- Ne treba meni pomoć, pogotovo ne žene!- opet se javi Igor, onaj mladić oko kojega su se okupili konzervativniji. Jane izroni iz mraka. Krene prema njemu. Nešto se zbivalo sa njenom kožom, mijenjala se toliko brzo da je u očima postajala maglovita i na kraju crna. Crna kao mrak koji ih je okruživao. Igor se zbunjeno osvrne, a onda ga ruka uhvati za grlo i odigne od poda.
- Slušaj me glavonjo! Mogu pomoći i tebi i drugima ako sačuvate zrno mozga u glavi. Ne vjerujete strancima. Dobro. Želite se boriti protiv poznatoga. Dobro. Ali me nitko neće ponižavati jer jednako vrijedimo, i ti glavonjo i ja!- ovo je rekla blizu njegovog lica i on samo nemoćno zaklima glavom. Spusti ga na pod.
- Ivane, transporteri dolaze. Spremi ljude. Ja ostajem sa ovima. Sretno…- e ovom se autoritativnom ženskom glasu nije nitko protivio. Ivan se zamišljeno protrlja po bradi, a onda okrene pogled prema zvuku. Dva kockasta transportera, koji po nikakvim zakonima aerodinamike nisu mogla letjeti, zastanu iznad njih i spuste se bez šuma. Zadnja platforma se otvori. Duž metalnih zidova su bili držači i sjedala. Neobičan dizajn. Sve je bilo nekako asketski ,a opet sasvim dovoljno udobno.
- Ivane, Catoholici će biti nad ovim prostorima za sat vremena…- doda Jane dijeleći opremu onima koji ostaju. Ivan se trgne i zakorači na rampu. Mahne rukom. Marija krene za njim. Okrenuo se svojim ljudima, kada ona uđe u prostor držeći nekakav senzor u rukama.
- Idemo u nepoznato. Tražio sam da nas premjeste na neki otok, dovoljno daleko odavde. Jane kaže kako će to uraditi, a dali su nam i Ponudu. –
- Kakvu Ponudu? – pitao je neko iz grupe koja se razmjestila oko ulaza.
- Zbog nekog razloga njihov zapovjednik…, pokaže prema unutrašnjosti letjelice – mrzi Catoholike jednako kao i mi. I kada budemo na sigurnom ćemo raspraviti o detaljima,…ali ono što sam čuo o njemu, iako čudno izgleda…dosta nam je blizak… Idemo!-, ljudi se počnu ukrcavati. Trudili su se ukrcati u transporter u kojemu je bio Ivan, ali kada su zauzeli cijeli prostor, Marija i Marko povedu preostale prema drugoj letjelici. Zadnje platforme se zatvore i nevidljivi motori podignu nakrcane strojeve i u nekoliko sekundi nestanu iz vida, put mora.
Jane se okrene prema zbunjenoj ekipi koja je ostala. Protrese Igora.
-Idemo odavde. Imamo malo vremena…-
-Ti si njihova, mislim od onih kockastih transportera?- ovaj upita, a na licu mu se vidjelo kako bi najradije napravio znak protiv uroka.
- Jesam. I sa vama sam. Idemo…brzo!-
nedjelja, 08.10.2006.
Sretna Vam moja Godišnjica...i novi nastavak naravno
Danas sam otkrio kako slavim PRVU godišnjicu BLOGA. Mog Bloga. Zato uživajte u godišnjici…. I novom nastavku.
- Komunikacija Ghora je poludila otkad smo oteli onog jadnika! Kanali su im prezagušeni…- Jane je komentirala ono što su pokazivali strojevi. Nije se mogla riješiti verbalne komunikacije iako smo sve što je izgovarala uredno «čuli».
- Pa nije ni čudo. Rijetko im se događa da operativac nestane. Zapravo…po prijevodu mi smo prvi kojima je to uspjelo…- dodam i podignem pogled jer se netko pridružio ispred holograma. Jakša. Tih i pored metala kojim je bio oklopljen. On me najviše čudio jer je cijelo vrijeme nešto nadograđivao na svoju površinu. Stalno isprobavao nova oružja i oklope. Zabavljao barem dvije radilice u nadogradnjama. Jane ga pogleda sa odobravanjem vjerojatno primjećujući nekakav novi komad opreme, i klimne glavom.
- Nove analize poruka dovode do zaključka kako su Ghora oteli pobunjenici. Jedna od kamera je snimila Jane, i nakon toga sve je išlo kao po priči. Sada su poslali pojačanje Catoholičkoj vladi i zahtjev da nađu pobunjenike i eliminiraju ih, a pri tome pronađu i poslanika…- mirno je odrecitirao Jakša, postavljajući se u položaj koji je jako podsjećao na marince, ili legionare, kojima je pripadao.
- Treba obavijestiti …Ivana! – doda Jane a onda se zamisli nad apsurdnošću zadatka, i postane svjesna jedinog rješenja. Samo je pogledam sa razumijevanjem i karikirano pokažem prema vratima. Nešto je zagunđala sebi u bradu i nestala.
- Jakša, za tebe imam dobar zadatak…- ali me moja radilica nije slušala. Čak sam zamijetio i kako je ugasio zapovjedni kanal. Buljio je u vrata, još trenutak predugo, a onda okrene glavu prema meni bez kajanja. Pa kao zapovjednik nikada nisam bio glup, bez komentara mu izložim plan i kada me napustio ostanem sam. Izdam replikatoru zapovijed za slijedeću mješavinu alkohola i okusa, nešto što ovdje nazivaju koktelom, broj 4128, po internom brojanju….
++++
- Ivane…- šapnula je tiho i vođa pobunjenika munjevito zgrabi oružje okrećući se prema glasu koji je dolazio iz tame.
- Jane… otkuda ti? Kako si nas našla? I prošla pored stražara?-, ovo je zadnje rekao sa ljutnjom već potpuno budan.
- Nije ništa kriv. Luka ti je na straži ali nije me mogao ni vidjeti ni čuti…- Ivan zareži,
- Ma što nije. Spava. A da su umjesto tebe došli Catoholici…- pridigne se brzo i Jane primijeti kako više ne pokazuje znakove ranjavanja. Kada se okrenuo Jane nije bila tu. Zastane. Snažna svjetiljka bljesne po zaklonu, ali nje nije bilo.
- Jane ?!- on zbunjeno poluglasno upita i osjeti dodir ruke na ramenu. Okrene se divlje i ugleda njeno lice točno iza sebe..
- Koji se vrag ovdje događa? Bešumna si… pa koji ku… - ona mu dotakne usne prstom.
- Ne diži buku. Samo sam ti pokazala kako nisi u pravu. Ostavi Luku na miru. Nas dvoje trebamo porazgovarati. Sjedni!- ovo je zadnje rekla pomalo oštro i Ivan, iako prirodni vođa zaključi kako će pitanja morati postaviti poslije.
- Catoholici pripremaju napad na vas i vjeruju kako ste oteli jednu njima važnu facu iz Sebora. Mene imaju na kamerama. Imamo nešto vremena prije nego pokrenu akciju i tu sam kako bi te obavijestila o tome…-
- Otela si ga? Okrivili su nas? Pa pusti ga…osim ako ga nisi? – vidjelo se na njegovom licu kako mu se sve varijante vrte pred očima. Upitan pogled.
- Nisam, ali o puštanju nema pregovaranja. Taj tip ne ide nazad!-, odgovorila je ponovno sa nekom dodatnom čvrstinom u glasu, kao da je rekla -bez raspravljanja!-
- Kako znaš te ostale podatke?- Ivan se premjesti malo dalje od nje.
- Ima veze sa onim NLO-om čiju je tehnologiju Marija ispitala. I sa ostalim članovima njegove posade. Toliko trebaš znati. I njihov zapovjednik te poprilično cijeni. Čak ti nudi zaklon dok ne prođe ova nova nevolja!-
- Zaklon? Zapovjednik NLO-a? O čemu ti to? O tome da me, mislim nas, kidnapiraju svemirci… u biti trebao bih pozvati Mariju!- krene prema izlazu iz zaklona, ali Jane ga uhvati za nadlakticu. Stisak je bio čvrst, ali ono što ga je zaustavilo je metalna zvijezda koja je iznikla iz kože!
- Što je to?- upita i prvi put se u glasu osjetio strah.
- Tvoj i moj saveznik. Ivane ne glupiraj se. Ponuda je ozbiljna. Cijelu ekipu. Svih sedamdeset i devet koji su u grupama oko nas!- dodala je smanjujući stisak.
- Kako znaš…. koliko nas je?- Ivan se jednostavno, ispuhao. Slomio. Previše je toga bilo nepoznato za njegov analitički mozak.
- Sedamdeset i devet u šest skupina. U krugu od dvadeset i pet kilometara. Međusobno povezani relejima na košnicama i mrežom senzora koja se preklapa… Ivane, onaj «gore» ima takvu tehnologiju i snagu…-
- Pa zašto nam ne pomogne tako što ne istrijebi tu gamad koja dolazi ovdje. Ja nisam bježao nikada. I neću. Ovo je moja zemlja. I moji ljudi.- , digao je glas podižući ponovno svoju unutarnju snagu u Ivana, vođu.
- Nitko ti nije ponudio predaju… mislim kako se radi o nečemu drugačijem… trebali bi malo porazgovarati o mogućnosti da te Catoholici traže ovdje, a ti sa svojim ljudima obaviš neke zadatke drugdje. Jednako dobre za Hrovatsku, a bolje nego da pogineš ovdje!-
- Sve je bolje nego da poginemo… zar je toliko bezizlazno?-
- Pa računaj na snagu od jednog nosača aviona, negdje oko 5000 padobranaca, i 8 eskadrila napadačkih helikoptera…to je sila za sada, bez domaćih Catoholika…i napad počinje za desetak sati kada će spustiti diverzante!- izrecitirala je Jane, a Ivan pogne glavu. A poginjanje glave kod tog tvrdoglavog ćelavca je bilo isto kao i neka vrsta predaje. Sada je Jane govorila…a on je slušao.
utorak, 03.10.2006.
Vrijeme za istinu...boli
- Kapetane, radilica Jane je u skladištu 4. Ona pokazuje neobične znakove aktivnosti…- , moja smiješno odjevena Navigator- radilica je zbunjeno promatrao prikaz.
Neobični znakovi su bili udaranje šakom o zidove, lupkanje nogom, s vremena na vrijeme puštanje nekih zvukova koji su podsjećali na režanje divljih životinja.
- Postavi štit na sredinu prostorije, idem tamo…- zapovjedim i zaputim se kroz užurbanu Kockicu. Spremali smo se za…o tome drugi put.
****
Zastala je u pokretu. Promotrila me i zaustavila se u skoku kada iskrica prašine udari u polje pred njom. Samo se po spuštanju grudi vidjelo kako su joj udasi kratki. Spremna za skok.
- Dobar dan Jane. Ja sam Borgman. Zapovjednik na ovoj Kocki. Predstavnik Borga u Vašem vremenu…- naklonio sam se nakon ovoga i ostao stajati mirno.
- Borg? Kocka?...vrijeme? O čemu vi to?..Oslobodite me iz ovog zatvora…smjesta- , zapovijed izrečena tihim prijetećim glasom, tik uz polje koje ju je sputavalo.
- Nažalost ne mogu. I ne želim dok se ne pokušamo dogovoriti. Molim vas za malo mira…-
- Dogovor. Sa vama? Tako smiješno maskiran..kao nekakav robot sa karnevala…-
- Možda smiješan. Pogledajte svoje ruke, Jane!- i ona pogleda prema rukama i iznenađeno ih prinese licu. Na glatkoj koži izniknu metalni cvjetovi, jedan dva…mnogo. Sve dok ruka nije sasvim nalikovala na moju.
- Više nije smiješno… sada bih zamolio za malo tvoje pažnje. Radilicama se ne obraćam sa Vi…- naslonim se na zid. Ona je i dalje promatrala svoju ruku koja se još transformirala, iz metala opet u ljudsko meso, pred njenim očima. Upravo sam shvatio kako ona svoje transformacije nikada nije ni primijetila. Svaki je put bila pod našom kontrolom. Napravila je korak nazad prema zidu.
- Kada je pored vašeg staništa pao NLO, jedna od mojih radilica te zarazila nanosondama!-, ona zausti nešto ali samo joj odmahnem rukom.
- Te su nanosonde napravile nužne izmjene na tvom tijelu. Ojačale su ti kosti, mišiće, omogućili ti puno veću snagu i brzinu, zaštitili te od protivnika,…uglavnom nisi više obično ljudsko biće!-
- Zašto mene? – moje su joj riječi došle kao šok. Napetost je nestajala iz njenog tijela u obliku drhtaja niz ruke. Gledao sam kako žena ispred mene ostaje bez energije.
- Pratio sam te od onog bijega iz Catoholičkog pritvora. Odlučio sam pomoći tvojim novim prijateljima, a ti kao stranac si bila idealan odabir…-
- Ti… stvore nikakvi. Limeni kosturu! Ti… Odlučio ! Napravio od mene monstruma. -, udarila je šakom po polju koje zapucketa. Taj udarac je morao poslati snažan šok, ali to nju nije zaustavilo. Samo je stisnula zube. Pogne glavu.
- Znam da si…- zaustim, ali me presječe njen pogled. Nanosonde su kreirale crveni krug oko zjenica koje su se skupile.
- Znaš? Je li limenko! Znaš kako je «probuditi» se u ….pripizdini… iskidane košulje, bez hrane i vode, puna porezotina, bez ičega… bez ikakvog pojma kako sam se tamo našla? Ili možda kada otkrijem kako sam htjela zaustaviti ruku Catoholičkog mamlaza i izvalim mu ruku iz ramena ! Ja od šezdesetak kila. Ili se «probudim» u gradu gdje me svaka druga faca želi predati u zatvor. Mislila sam da ludim osluškujući muhe i komarce, i tuđe glasove na stotine metara daleko… I pogledi onih gerilaca, Ivana, kada bi me ugledali kako tresem glavom nakon njihovih akcija kojih se nisam niti sjećala… Ti znaš, idiotska limenko!- ovo je zadnje izgovarala bijesno stojeći uz samu pregradu, šaka stisnutih uz tijelo.
- Pa nisam pretpostavio traumatsko iskustvo…- polje zakrcka kada je pokušala rukom proći kroz njega.
- Rastavila bih te na komade, do zadnje…nano-sonde! Da nije ovog polja! Koje jebeno boli!- i povuče šaku nazad.
- Želio bih se dogovoriti s tobom u vezi budućnosti. Došlo je vrijeme za to..- ostala je otvorenih usta.
- Ti bi se dogovorio. Došlo je vrijeme. Opet ti arogantna kretenska konzervo. A ja? Gdje sam ja u tome?...-
- Želim ti ponuditi vraćanje u staro stanje po uvjetima koje postaviš, ili novi oblik suradnje. Nisam ti želio predložiti asimilaciju.-
- Staro stanje? Asimilaciju? Novo stanje? Što s tim?... smiriti ću se i poslušati. Ali probaj bez te arogancije, inače ne odgovaram za svoje postupke.
Borgman rijetko primijeti sarkazam, pa nastavim po planu.
- Staro stanje. Izvlačenje nanosondi do minimuma iz tijela. Kosti i organi bi ti ostali ojačani i zaštićeni od većine bolesti. To bi ti trebalo osigurati vijek od oko 150 godina, i skoro do kraja bi mogla ostati zdrava. Transportirao bih te na neko mjesto po odabiru, osigurao jednu zalihu onog žutog materijala, zlata kojega cijenite na Zemlji. Dodao bih jedan link za poziv u pomoć ukoliko ti zatreba, i sretan put!-
- Ne vjerujem kako i tu ne bi bila kakva kvaka… a što je drugi prijedlog,- izazivački se naslonila na stijenku skladišta.
- Sada znaš da si zaražena nanosondama. Do sada sam mogao predvidjeti tijek događaja, a sada bih ti dao i resurse Borga na raspolaganju. Moje resurse. …-
- Hmm, a kvaka?- postavila se izazivački.
- Nastavila bi pomagati svojim prijateljima gerilcima. Meni bi pomogla u planiranju obrane protiv Ghora…-
- Ghori…koji su to?- zainteresirano me gledala.
- Oni stvorovi od kojih si jednoga i susrela u Seboru… koji su neprijatelji i Borga i ljudi.
- Dobro Ghori…znači nudiš mi da budem tvoj agent…kao super James Bond svemirac. On to radi za engleze, a ja za koga ja radim… i za što radim?-
- Radiš za Borga i ljude, ali ovaj put imaš slobodu odlučivanja. Mi dobro čuvamo svoje radilice i borimo se za njih. A nagrada…kakvu poželiš. Možeš kada ti dosadi putovati svemirom kao Jakša…-
- Jakša! I on je s tobom. Pa on je mrtav…tako su rekl…- Jakša se pojavi teleportom ispred mene i odmah priđe barijeri. Gledala ga je šokirano.
- Spomenuo si vrijeme…koje je tvoje vrijeme?-
- 24. -to zemaljsko stoljeće. – odgovorim mirno. Promatrala je Jakšu, tražila sličnosti sa poznatim pobunjenikom, a onda otkrijem kako njih dvoje «pričaju» punom brzinom kroz medij Borga.
- Svemir… Zemlja, a što drugo nudiš Borg-mane? – kao da se izgubio dio one krutosti u njoj.
- Oslobađanje u kratkom roku od trenutka tvog zahtjeva. Tvoja volja neće biti nadglasana Borgom. Ostaješ svoja. Radilica u ljudskom obliku. Zadaci će biti neobični i treba mi netko kao ti… o ostalim stvarima se možemo dogovoriti…naravno ako pristaneš…- i ugasim polje među nama. Jakša je mirovao dok mi je prilazila. Zamah njene ruke nisam niti vidio, ali mi se kamera zamaglila od udarca.
- Limenko, ispred nas je dug razgovor, ali s nama mora biti i Jakša. Ostajem!- a na licu radilice koja je stajala iza nje, kao da sam ugledao osmijeh.
