- Ljudi su spremni. Ivane…mogu li barem ja znati o čemu se radi?- pitala je Marija znatiželjno. Skrenula je pogled i na Jane, ali sa tog lica je bilo nemoguće pročitati odgovor. Ivan se okrene prema izlazu i prebaci Mariji ruku preko ramena, kao starom kompanjonu u ovom teškom vremenu. Nešto joj je tiho govorio, toliko tiho da ga čak ni Jane nije mogla čuti bez poteškoća.
Ivan stane u središte kruga kojega su sačinjavali gerilci. Mnogi među njima su se prvi put vidjeli, a ovolika gomila je na njih djelovala ohrabrujuće. Žamor se naglo stiša.
- Nisam vičan govorima. Ne znam ni kako bi vas oslovio. Niste za mene ni borci, ni ratnici, ni gerilci. Ti si Šime, ti Mate, ti moj imenjak Ivan, Marija, Luka…nabrajao je poznate ljude u gomili…. – sve vas znam. I svi ste moji prijatelji…- žamor se pojača.
- I…van…i…van..- počeli su skandirati gerilci stežući krug oko svog vođe.
- U neko drugo vrijeme bi uživao u ovome, ali sada vas molim malo tišine…- zavlada pažljivi muk.
- Catoholici pokreću ofenzivu na nas. Nikad nisu toliko ljudi povukli u borbu, pozvali su cijelu jednu flotu, desetke helikoptera, i tisuće padobranaca… Imamo malo vremena, premalo za organiziranje otpora, i zato vas molim da me saslušate…- , žamor je govorio o zbunjenosti ovih dobrih ljudi, koji su navikli na Ivana «koji ne odustaje»
- Pa što ćemo uraditi? Podijeliti se u grupe i nestati…Koliko imamo vremena?- jedan se glas izdvojio iz gomile.
- Kada bi to bio jedini način tako bi pokušali, ali imamo i jednu drugu opciju…-
- Pa sam kažeš kako bi borba bila samouništenje, što onda predlažeš? Valjda se ne želiš predati?- pitao je Luka, ali Ivan samo podigne ruku.
- Predaja nije izbor…. Sjećate se onog NLO-a gdje smo pronašli onako korisne spravice…Koje vam je Marija podijelila?- gomila ponovno oživi.
- Dobio sam ponudu da nas njihov zapovjednik transportira odavde na sigurno…-
- Zapovjednik? NLO-a? Ivane je li ti sanjaš?- pitao je snažan mladić, Ličanin, sa sumnjom.
- U ovom se trenutku ne šalim. Dvije letjelice će doći nedaleko odavde. Oni tvrde, a ja im vjerujem kako nas mogu prevesti na sigurno. Postoji i drugi dio ponude, o kojemu ću jedino kada saznam koliko vas mi vjeruje toliko da sa mnom krene bilo gdje…-, žamor sedamdesetak ljudi ponovno pojača.
- Ja ti vjerujem.- Marko se izdvoji, Marija odmah za njim. Samo trenutak iza njih se iz gomile izdvojila cijela Ivanova grupa. Naposlijetku, nakon nekoliko minuta ostalo je dvadesetak ljudi koji se nisu priključili Ivanu. Čak su nekako zauzeli nekakav obrambeni stav koji je govorio o neugodi i spremnosti na konfrontaciju, ako ustreba.
- Ja ne vjerujem u vanzemaljce. Tko zna kako su te prevarili, ali mene neće! – ponosno se uspravio Ličanin i oni oko njega se ponovno osokole.
- Slušajte me dobro…svi!- ovo je bio siguran i snažan Ivanov glas koji pokupi svu pozornost.
- Ovi ljudi koji idu sa mnom dijeliti će moju sudbinu, i ja njihovu. Ja vjerujem kako ćemo doživjeti nešto o čemu ćemo pričati onima iza nas. Vi koji ostajete. Neću vas odgovarati. Nadam se samo kako ćemo se opet vidjeti. Marija će vam podijeliti dodatnu opremu, a Jane će ostati na ovom terenu i pomoći vam ukoliko bude mogla!-
- Ne treba meni pomoć, pogotovo ne žene!- opet se javi Igor, onaj mladić oko kojega su se okupili konzervativniji. Jane izroni iz mraka. Krene prema njemu. Nešto se zbivalo sa njenom kožom, mijenjala se toliko brzo da je u očima postajala maglovita i na kraju crna. Crna kao mrak koji ih je okruživao. Igor se zbunjeno osvrne, a onda ga ruka uhvati za grlo i odigne od poda.
- Slušaj me glavonjo! Mogu pomoći i tebi i drugima ako sačuvate zrno mozga u glavi. Ne vjerujete strancima. Dobro. Želite se boriti protiv poznatoga. Dobro. Ali me nitko neće ponižavati jer jednako vrijedimo, i ti glavonjo i ja!- ovo je rekla blizu njegovog lica i on samo nemoćno zaklima glavom. Spusti ga na pod.
- Ivane, transporteri dolaze. Spremi ljude. Ja ostajem sa ovima. Sretno…- e ovom se autoritativnom ženskom glasu nije nitko protivio. Ivan se zamišljeno protrlja po bradi, a onda okrene pogled prema zvuku. Dva kockasta transportera, koji po nikakvim zakonima aerodinamike nisu mogla letjeti, zastanu iznad njih i spuste se bez šuma. Zadnja platforma se otvori. Duž metalnih zidova su bili držači i sjedala. Neobičan dizajn. Sve je bilo nekako asketski ,a opet sasvim dovoljno udobno.
- Ivane, Catoholici će biti nad ovim prostorima za sat vremena…- doda Jane dijeleći opremu onima koji ostaju. Ivan se trgne i zakorači na rampu. Mahne rukom. Marija krene za njim. Okrenuo se svojim ljudima, kada ona uđe u prostor držeći nekakav senzor u rukama.
- Idemo u nepoznato. Tražio sam da nas premjeste na neki otok, dovoljno daleko odavde. Jane kaže kako će to uraditi, a dali su nam i Ponudu. –
- Kakvu Ponudu? – pitao je neko iz grupe koja se razmjestila oko ulaza.
- Zbog nekog razloga njihov zapovjednik…, pokaže prema unutrašnjosti letjelice – mrzi Catoholike jednako kao i mi. I kada budemo na sigurnom ćemo raspraviti o detaljima,…ali ono što sam čuo o njemu, iako čudno izgleda…dosta nam je blizak… Idemo!-, ljudi se počnu ukrcavati. Trudili su se ukrcati u transporter u kojemu je bio Ivan, ali kada su zauzeli cijeli prostor, Marija i Marko povedu preostale prema drugoj letjelici. Zadnje platforme se zatvore i nevidljivi motori podignu nakrcane strojeve i u nekoliko sekundi nestanu iz vida, put mora.
Jane se okrene prema zbunjenoj ekipi koja je ostala. Protrese Igora.
-Idemo odavde. Imamo malo vremena…-
-Ti si njihova, mislim od onih kockastih transportera?- ovaj upita, a na licu mu se vidjelo kako bi najradije napravio znak protiv uroka.
- Jesam. I sa vama sam. Idemo…brzo!-
Post je objavljen 11.10.2006. u 13:47 sati.