Borgman's cube
subota, 21.10.2006.
Samo još jedan...Ghor
Transporter se izgubio iz vida samo minut nakon što je iskrcan. Uzbuđena masa se okupila oko Ivana, a nekolicina odnijela ranjenike u tunele. Žamor ljudi koji žele biti «odrasli», a žele čuti sve , ali baš sve, od tijeka akcije.
Ivan je nekako namršteno gledao prema hodnicima, a onda kao da su mu misli napokon pronašle svoje mjesto.
- Mislio sam da je nemoguće…ali uspjeli smo!- , uzvik oduševljenja među gerilcima.
- Sada se treba malo prikriti jer vjerujem kako će pokušati otkriti odakle smo napali. Maskirajte ulaze u hodnike. Biti ćemo mirni nekoliko dana, a i ja imam neka pitanja za Borga,- a onda se okrene gledajući u nebo, - da…! imam pitanja za tebe…!-, ove zadnje riječi su malo uznemirile masu.
Jane se provlačila pored padobranaca koji su pretraživali logor. Dobro opremljeni vojnici su zabadali šipke u male otočiće zemlje, tražili nekakvo veće sklonište. Nekoga na kojemu bi mogli iskaliti svoj bijes. Straže i ophodnje su krstarile okolinom, stalno komunicirajući. Detektori u rukama. Teško naoružanje. Zastrašujuće uniforme. Oklopi.
Iz razgovora je čula kako se nešto dogodilo, što je jako uznemirilo vođu ovoga tima koji je bio u logoru. Od tog trenutka je sebi dodijelio trojicu vojnika koji su ga pratili ukorak. Nosnice joj se rašire. Shvatila je kako bi taj mogao…ne mogao…kako je taj zapovjednik Ghor!
Pozvala je ostatak, još nekolicinu koja je ostala na tom kamenjaru, u okruženju. Maskirani sa borgovskim pelerinama (koje su savršeno oponašale okolni teren, a i bile iznimno tvrde na dodir), njih trojica su izdržali prvu provjeru padobranaca, i provodili vrijeme u izrazito klaustrofobičnom okruženju. Ležeći među stijenama, na samo malo više od tijela velikome prostoru. Sa puškom pored sebe koja bi mogla zatrebati svaki trenutak.
- Trebate mi sva trojica. Čekam vas u usjeku ispod logora.- tiho je progovorila u komunikator i nastavila sa promatranjem.
Napadačima je bilo jasno kako se nitko neće vratiti u logor. Nekolicina tipova u bijelim skafanderima je ostavila tajanstvene kutije, a onda je puno poznatije oružje zazviždalo preko ostataka. Vatra se spusti na ostatke i proguta ih u nekoliko trenutaka. Vojnici se kao gusjenica skupe u gomilu i razmile u mrak, tražeći dalje.
Na zgarištu je ostao Ghor i njegova pratnja. Okretao se uokolo, nekoliko puta skoro ulovivši Jane pogledom. On je «osjećao» opasnost. Za razliku od njegovih vojnika koji su svaki tren postajali sve opušteniji.
Jane se privuče ličaninu, tapne ga po ramenu, i pokaže mu cilj.
- Trebaš ga raniti! Pogodi ga i pokrij se odmah. Zatvori oči jer ću ja baciti bljeskalicu dok sa otvorenim očima traže tebe! Ostatak je moja briga! – odlučno je opisivala radnju koja joj se vrtila u glavi, i kada on potvrdi, bešumno nestane.
- Sa kakvim vragom je ova ženska povezana…- rekao je više sebi u bradu, i kroz optiku pronađe svoj cilj.
- Sad!- začulo se iz komunikatora i on opali iz oružja sa prigušivačem. Krik pogođenog! Nekakav zvižduk. Pokrio se, i osjetio kako je nešto palo na njega. Nešto što je u trenu otvorilo «prozor» na njegovom pokrivaču. Nešto što je ispuštalo iritirajući oblak isparenja od kojega mu se u trenu zasuze oči. Bez razmišljanja odbaci pelerinu, a vojnici odmah odgovore na pokret u mraku. Bljesak! Kroz zatvorene oči je «vidio» sjenu koja dolazi brzo prema njemu. I zvuk sudara. Otvorio je oči točno na vrijeme da vidi Jane koja u skoku pogađa zapovjednika, s obje noge ravno u glavu. Ovaj se samo zatrese, okrene svoje oružje prema opasnosti koja se pojavila, i Igor, nepovjerljivi ličanin, izleti iz svog zaklona. U skoku je bio pored neprijatelja, drugi pokret ruke kada je spustio pušku preko glave zapovjednika. Ovaj se okrenuo , opet nevjerojatno brzo, odbio napad. Jane iskoristi priliku. Igor ugleda dvije sjajne niti koje su vezivale Jane i zapovjednikov vrat. Zapovjednik se sruši bez glasa, a Jane produži svoj napad prema dvojici vojnika koji su još pokušavali «progledati». Samo sekunde.
Druga dvojica pobunjenika se kao čarolijom pojave pored njega. Do sada nevidljivi u mraku, Miško i Matko se pridruže Igoru koji je svladavajući zbunjenost vezivao Ghora. Jane se samo trenutak pozabavila sa vojnicima koji su bili neutralizirani, i vrati se u grupu.
- Ulovili smo još jednog! – gledala je u sputanog Ghora, koji se već pokušavao osloboditi.
- Ghorak ak astam! Ghorak ak astam! – vikao je čudno fokusiranog pogleda prema jednom od pobunjenika. Ovaj se ukoči. Prije nego je i pokušao pomoći Ghoru, Jane ga pošalje u zemlju snova brzim udarcem. Ghor se okrene prema njoj i naceri se.
- Ovaj tvoj prijatelj je gledao puno TV. Posthipnotička komanda. Ghorska naravno!- rekla je to Igoru, ali ovome je to bilo previše. Samo mu je pogled kružio po zarobljeniku, prijateljima, Jane…
- Idemo odavde! Transporter dolazi po mene i ovoga ovdje. Vas dvojica odlučite sami. Sa mnom, ili ostajete?-
- A Miško?- upita Igor pokazujući na onesviješćenog prijatelja.
- On ide sa mnom. Na detoksikaciju. Od ovog Ghorskog smeća!- što je vezani Ghor popratio cerekom. Bilo je nešto zvjersko u njegovom licu, nešto što je uplašilo i Igora i Matka. Pogledali su se. Matko sa nekom zebnjom doda
- Više sam vidio čuda večeras nego u cijelom životu… ja idem s njom!- a iza njega se skoro bez šuma spustio transporter. Potpuno crn. Borgov.
