Danas sam otkrio kako slavim PRVU godišnjicu BLOGA. Mog Bloga. Zato uživajte u godišnjici…. I novom nastavku.
- Komunikacija Ghora je poludila otkad smo oteli onog jadnika! Kanali su im prezagušeni…- Jane je komentirala ono što su pokazivali strojevi. Nije se mogla riješiti verbalne komunikacije iako smo sve što je izgovarala uredno «čuli».
- Pa nije ni čudo. Rijetko im se događa da operativac nestane. Zapravo…po prijevodu mi smo prvi kojima je to uspjelo…- dodam i podignem pogled jer se netko pridružio ispred holograma. Jakša. Tih i pored metala kojim je bio oklopljen. On me najviše čudio jer je cijelo vrijeme nešto nadograđivao na svoju površinu. Stalno isprobavao nova oružja i oklope. Zabavljao barem dvije radilice u nadogradnjama. Jane ga pogleda sa odobravanjem vjerojatno primjećujući nekakav novi komad opreme, i klimne glavom.
- Nove analize poruka dovode do zaključka kako su Ghora oteli pobunjenici. Jedna od kamera je snimila Jane, i nakon toga sve je išlo kao po priči. Sada su poslali pojačanje Catoholičkoj vladi i zahtjev da nađu pobunjenike i eliminiraju ih, a pri tome pronađu i poslanika…- mirno je odrecitirao Jakša, postavljajući se u položaj koji je jako podsjećao na marince, ili legionare, kojima je pripadao.
- Treba obavijestiti …Ivana! – doda Jane a onda se zamisli nad apsurdnošću zadatka, i postane svjesna jedinog rješenja. Samo je pogledam sa razumijevanjem i karikirano pokažem prema vratima. Nešto je zagunđala sebi u bradu i nestala.
- Jakša, za tebe imam dobar zadatak…- ali me moja radilica nije slušala. Čak sam zamijetio i kako je ugasio zapovjedni kanal. Buljio je u vrata, još trenutak predugo, a onda okrene glavu prema meni bez kajanja. Pa kao zapovjednik nikada nisam bio glup, bez komentara mu izložim plan i kada me napustio ostanem sam. Izdam replikatoru zapovijed za slijedeću mješavinu alkohola i okusa, nešto što ovdje nazivaju koktelom, broj 4128, po internom brojanju….
++++
- Ivane…- šapnula je tiho i vođa pobunjenika munjevito zgrabi oružje okrećući se prema glasu koji je dolazio iz tame.
- Jane… otkuda ti? Kako si nas našla? I prošla pored stražara?-, ovo je zadnje rekao sa ljutnjom već potpuno budan.
- Nije ništa kriv. Luka ti je na straži ali nije me mogao ni vidjeti ni čuti…- Ivan zareži,
- Ma što nije. Spava. A da su umjesto tebe došli Catoholici…- pridigne se brzo i Jane primijeti kako više ne pokazuje znakove ranjavanja. Kada se okrenuo Jane nije bila tu. Zastane. Snažna svjetiljka bljesne po zaklonu, ali nje nije bilo.
- Jane ?!- on zbunjeno poluglasno upita i osjeti dodir ruke na ramenu. Okrene se divlje i ugleda njeno lice točno iza sebe..
- Koji se vrag ovdje događa? Bešumna si… pa koji ku… - ona mu dotakne usne prstom.
- Ne diži buku. Samo sam ti pokazala kako nisi u pravu. Ostavi Luku na miru. Nas dvoje trebamo porazgovarati. Sjedni!- ovo je zadnje rekla pomalo oštro i Ivan, iako prirodni vođa zaključi kako će pitanja morati postaviti poslije.
- Catoholici pripremaju napad na vas i vjeruju kako ste oteli jednu njima važnu facu iz Sebora. Mene imaju na kamerama. Imamo nešto vremena prije nego pokrenu akciju i tu sam kako bi te obavijestila o tome…-
- Otela si ga? Okrivili su nas? Pa pusti ga…osim ako ga nisi? – vidjelo se na njegovom licu kako mu se sve varijante vrte pred očima. Upitan pogled.
- Nisam, ali o puštanju nema pregovaranja. Taj tip ne ide nazad!-, odgovorila je ponovno sa nekom dodatnom čvrstinom u glasu, kao da je rekla -bez raspravljanja!-
- Kako znaš te ostale podatke?- Ivan se premjesti malo dalje od nje.
- Ima veze sa onim NLO-om čiju je tehnologiju Marija ispitala. I sa ostalim članovima njegove posade. Toliko trebaš znati. I njihov zapovjednik te poprilično cijeni. Čak ti nudi zaklon dok ne prođe ova nova nevolja!-
- Zaklon? Zapovjednik NLO-a? O čemu ti to? O tome da me, mislim nas, kidnapiraju svemirci… u biti trebao bih pozvati Mariju!- krene prema izlazu iz zaklona, ali Jane ga uhvati za nadlakticu. Stisak je bio čvrst, ali ono što ga je zaustavilo je metalna zvijezda koja je iznikla iz kože!
- Što je to?- upita i prvi put se u glasu osjetio strah.
- Tvoj i moj saveznik. Ivane ne glupiraj se. Ponuda je ozbiljna. Cijelu ekipu. Svih sedamdeset i devet koji su u grupama oko nas!- dodala je smanjujući stisak.
- Kako znaš…. koliko nas je?- Ivan se jednostavno, ispuhao. Slomio. Previše je toga bilo nepoznato za njegov analitički mozak.
- Sedamdeset i devet u šest skupina. U krugu od dvadeset i pet kilometara. Međusobno povezani relejima na košnicama i mrežom senzora koja se preklapa… Ivane, onaj «gore» ima takvu tehnologiju i snagu…-
- Pa zašto nam ne pomogne tako što ne istrijebi tu gamad koja dolazi ovdje. Ja nisam bježao nikada. I neću. Ovo je moja zemlja. I moji ljudi.- , digao je glas podižući ponovno svoju unutarnju snagu u Ivana, vođu.
- Nitko ti nije ponudio predaju… mislim kako se radi o nečemu drugačijem… trebali bi malo porazgovarati o mogućnosti da te Catoholici traže ovdje, a ti sa svojim ljudima obaviš neke zadatke drugdje. Jednako dobre za Hrovatsku, a bolje nego da pogineš ovdje!-
- Sve je bolje nego da poginemo… zar je toliko bezizlazno?-
- Pa računaj na snagu od jednog nosača aviona, negdje oko 5000 padobranaca, i 8 eskadrila napadačkih helikoptera…to je sila za sada, bez domaćih Catoholika…i napad počinje za desetak sati kada će spustiti diverzante!- izrecitirala je Jane, a Ivan pogne glavu. A poginjanje glave kod tog tvrdoglavog ćelavca je bilo isto kao i neka vrsta predaje. Sada je Jane govorila…a on je slušao.
Post je objavljen 08.10.2006. u 16:45 sati.