Borgman's cube
četvrtak, 29.06.2006.
Pobunjenici su ...svugdje
Ivan klekne pored Jane. Na vratu dva uboda iz kojih istječe krv. Lice skoro bijelo. Šok. Ta žena mu se svidila, njena žestina i radoznalost. Prekori sebe što razmišlja o njoj kao o…mrtvacu. Pokuša je podignuti. Ukoči se. Bila je teška. Nevjerojatno teška.
- Joško, dođi vamo!- vikne pokušavajući samo pomjeriti Janeinu ruku. Suborac dotrči. Žilavi mišići zaigraju dok je povlačio, pridružila im se i Marija…ali uzalud. Kao da su podizali kamen od nekoliko tona. I neugodna hladnoća. Vani je bilo skoro dvadeset stupnjeva, a to tijelo, kao da je bilo još hladnije. Zbunjen, Ivan, pokuša rukom potražiti bilo, maknuti joj pramen kose sa lica, i napokon spozna, kako je i kosa ostala okamenjena. Još jedan šok.
- Ljudi, ne znam šta ćemo? Hoćemo pokušat još jednom?- gubila se njegova glazura, a i na licima uokolo, onih koji su bili tu, ili došli, privučeni neobičnim ponašanjem, nije bilo odgovora.
Vrisak komunikatora. Uzbuđen glas koji se jedva mogao prepoznati. Žak, iz druge grupe. Nešto o Catoholicima!
- Žak reci!- Marija je povratila dio svoje prisebnosti.
- Tri eskadrile napadačkih i cijela pratnja dolaze prema vama. Mi se moramo skloniti. Vi imate desetak minuta!- govorio je užurbano.
- OK. Čujemo se poslije.- , i pogleda prema vođi. On je još uvijek neodlučno gledao okamenjeni lik na zemlji, a onda…ponovno postao Ivan.
- Idemo brzo! Nećemo raditi zasjedu. Nju…ćemo ostaviti. Tu…..ako Catoholicima uspije zaliječiti je onda je otimamo…idemo!- , mala grupa prikupi stvari koje je pronašla i bez puno riječi nestane trčeći u mraku. Marija je ostavila mali senzor iza sebe, kako bi znali trenutak dolaska neprijatelja i pridružila se skupini.
Grupa u bijegu nije mogla vidjeti kako su svi korisni predmeti i tehnologije nestajali u malim bljeskovima teleportacije, dok smo čistili teren. Nisu mogli ni vidjeti Jane koja je gotovo u trenutku ponovno postala opuštena, živa i u nesvijesti. Njihove misli su opet bile samo preživjeti.
- Kardinal će biti bijesan! Pronašli smo samo …ovo!- govorio je mladi u crno odjeveni muškarac, čiji je jedini ukras bio mali križ na ovratniku.
- Radari su vidjeli NLO, i došli smo najbrže moguće. Nismo krivi za ništa. A ni ovaj plijen nije loš. Bjegunac…- pokaže prema Jane koja je bila vezana na nosilima.
- Prema ovome ovdje, bjegunac je ništa. Da smo došli prije možda bi nešto ostalo. Kakvo oružje, motor, oplata. Bilo što. Zamisli da je Kardinal mogao donijeti Velikom Ocu nešto upotrebljivo. Secunduse, vjeruj mi, Milost bi bila velika kao i nagrada…- ovo je govorio tiho kako ga ne bi čule radoznale uši iz tima koji je doveo.
- Našli smo nešto. Kutiju! Nekakav komunikacijski uređaj!- Primus začuje jednog od svojih Inkvizitora i požuri tamo. Samo trenutak mu je trebao da skoro poludi od bijesa.
- Senzor. Pobunjenički senzor…glupane imaš sreće što su ovi pobunjenici ovdje izrazito defanzivni. Da sam ga ja ostavio, raznio bi ti ruku i tu blesavu glavu…Secunduse!!!- bijesno se zadere u mrak.
- Na vašu milost, Primuse!-
- Jebala te moja milost. Digni eskadrilu i u potragu. Pobunjenici su u blizini. Najvjerojatnije su pokupili ostatke. Neka ostanu forenzičari i pratnja na ovom mjestu, a ti mi donesi njihove glave…i to brzo. Ostatak ide sa mnom, i ubacite ovu, nosimo je u Split, Kardinalu!- završavao je Primus ulazeći u helikopter označen zlatnim križem.
- Vaša milosti…- inkvizitor se obrati Secundusu.,- Primus je bijesan, jesmo li mi što krivi ili…?-
- Radi svoj posao i ne blebeći kao glupa žena. Primus je zabrinut, a i ti bi trebao biti. Idemo u akciju…- odgovori dozapovjednik znajući kako je zlovolja Primusa najvećim dijelom uvjetovana prekidom zabave sa dvije sobarice u njegovom apartmanu.
+++++++++
- Vaša Milosti,- pogne glavu Primus pred Kardinalom, i ovaj pruži ruku na poljubac. Čeličan pogled se spusti na vojnika koji skoro uzdrhti.
- Donijeli smo bjegunku. Bila je na mjestu pada NLO-a. Ostali Inkvizitori pretražuju okolinu u potrazi za pobunjenicima čije smo tragove pronašli tamo.-
- Dobar posao Primuse, ali bi bio još bolji da si donio kakav artefakt. Ovu kuju ćemo spaliti kao i ostale, ali bi komad kakvog…vanzemaljskog svemirskog broda…tako si ga opisao, bio puno bolji poklon za Oca Zemaljskoga!.- Primus je čuo prijekor u glasu i trudio se ne odgovoriti ništa.
-Pokornost je ključ uspjeha, iako od pokornosti prokrvari i guzica, s vremena na vrijeme-, -na svu sreću rijetko jer stari voli mlađe meso-, razmišljao je o tim «grijehovima mladosti» Primus, nepomično stojeći. Kardinalova ruka odmahne i Primus se izgubi kroz izrezbarena vrata. Pogled mu zapne za najveću sliku u drvetu, Kalvariju i Isusov uspon sa Križem, a onda stresavši se, ubrza korak kroz hodnik.
+++++++++
Jane je ležala u tamnici. Vezane ruke i noge. Smrdljiva košulja još mokra od mrtvačkog znoja. Hlače koje su se slijepile sa tijelom. Vlažni zidovi, sa jedva pokojom trakom svjetla iz hodnika. Suho grlo i oči koje peku.
Sjela je na drvenu klupu, ogleda se oko sebe, privikne oči na mrak. Očajna situacija, ali…ona je nije osjećala takvom. Osjećala se živom. Milijarde malih trnaca su tekle njenim venama. Disala je slobodno i snažno. Bila je živa, iako u ćeliji. Straha jednostavno nije bilo. Osvrne se oko sebe i ustane, čudesno održavajući ravnotežu na zavezanim nogama. I sjeti se. Stvor koji joj se bacio na ramena, Ivanovo lice, udarac otpozadi, zelenilo oko nje i jaku bol kada su se igle zabile u njeno grlo. Ledena vatra koja je potekla njenim venama. Bezglasna agonija dok je padala i nesvjestica….Sada je ovdje!
Ni ova gomila neugodnih trenutaka nije je pokolebala. Odskakuće do vrata i stane uz drvo, osluškujući. Sluh joj je bio oštar. Razlučila je šumove, znala što pripada čemu i ponovno pogledala u mrak. Koji se povukao. Skoro je vidjela u mraku. Zbunjeno se vrati do klupe i opipa ranu na vratu. Oteklina je blago pulsirala, ali boli nije bilo. Snaga, optimizam, energija…sve je to osjetila kako vrije u njoj, spremno…za što?
utorak, 27.06.2006.
Neka Igre počnu
- Radilice Navigator, je li gotovo?-
- Kapetane sve je spremno. Možemo početi!-odgovori ovaj pažljivo promatrajući ekranski prikaz.
- Idemo,- odmahnem rukom razmišljajući (i odmah skladišteći podatke).
Shuttle izleti iz Kockice, i u bijesnom se letu sjuri iz prostora nevidljivosti u noćni zrak. Isključena štitna polja su bila uzrokom plamenog repa i urlika razderanog zraka. Točno izračunatom putanjom, proletio je pola kilometra od gerilaca, i grubo sleti pet kilometara dalje. Tamo je ostao sedam minuta, na zemlji smo aktivirali dva eksplozivna naboja, kako bi prikrili bljesak teleportacije, i podigao se velikom brzinom. Druga letjelica (iz mog hangara), sjurila se na isti način za prvom, i pri podizanju je pogodila serijom fotonskih granata. Za moje pojmove slabo naoružanje, ali za zemaljske uvjete, prava mjera učinkovitosti i energije. Prvi shuttle se jednostavno raspadne i ostaci padnu na zemlju.
Druga letjelica (inače Klingonska Bird of Prey, o manjem obimu, promjeni smjer i uzleti prema nebu…)
Sada se okrenem nadzornim kamerama koje su pokazivale moje «štićenike» i dodam još koji watt u mrežu napajanja (moj ekvivalent ljudskog užitka)…
+++++++++
- Ivane….- vrisne Jakša samo trenutak prije nego je iznad njih projurila kugla vatre. Grmljavina je bila strašna. Zemlja se tresla. Miris ozona u zraku. Nekakav šok ih paralizira na nekoliko sekundi, vrijeme koje su proveli u nemoćnom gledanju prema susjednom brdu.
- Šta je ovo?- upita Marko, koji se nekim slučajem prvi pokrenuo, spremno hvatajući svoju automatsku pušku.
- Ne znam što je ali mi se ne sviđa. Ako Catoholici imaju nešto ovakvo…onda smo najebali..- odgovori Ivan, stavljajući raketu u lanser, i koristeći to vrijeme da preuzme kontrolu i malo razmisli.
- Pogledajte…- dotrči Jane prstom pokazujući prema mjestu gdje je bio «objekt». Ona je mirno spavala, do maloprije. Dva bljeska, eksplozije zagrme nakon petnaestak sekundi. Objekt se odmah nakon toga vine u nebo.
Prije nego su svi odahnuli, nova grmljavina, novi šok. Ovaj put još niže, i strašnije. Letjelica projuri iznad njih, zaspe kišom plamena prvi «objekt», i nakon totalnog razaranja, nestane u mračnom nebu, neshvatljivom brzinom.
- Marija, gdje si?- vikne Ivan, sada već ponovno u elementu.
- Ovo nisu Catoholici. Nema njihovih signala, zapravo se sve ovo nije vidjelo na našem radaru!-
- Ima li kakve radijacije?- bilo je slijedeće pitanje, a grupa je složno već pripremila oružje i zalihe za put.
- Nema. Bilježim samo pojačano termalno zračenje. Sve je ostalo u normali.-
- Javi ostalim grupama da se rašire. Mi idemo tamo. Ima li nekoga tko ne želi ići?- pogledom je pratio reakcije i vidi Jakšu kako se premješta s noge na nogu.
- Jakša?- malo tiše doda.
- Ivane, ostat ću iza vas…tamo je vatra, a znaš…kako su moji stradali!- molio je muškarac o čijim su snažnim rukama, i savršenom vidu mnogo puta ovisili.
- Dobro, stari moj. Susjedno brdo. Budi tamo prije nas i pokrij nas ako bude potrebe. Računam na tebe.-
- Hvala ti Ivane.- i snažna ljudeskara nestane trčeći u mrak.
- Ostali, idemo u lovačkoj formaciji, Jane ti pored mene…- doda na što se začuje repetiranje pušaka i složna skupina krene u nepoznato.
Hodali su oko sat vremena, razbijajući tišinu rijetkim riječima, a Jane se osjećala dijelom te skupine kao nikada do tada. Ugodna težina automatskog pištolja u ruci, koraci po kamenjaru i nekakva neopisivo snažna vjera ulijevali su se u nju. Bila je član. Jednaka i ravnopravna sa ovim sirovim borcima. Vjerovali su joj. I ona njima.
Marija je bila na krilu, najbližem mjestu pada, sa svojim detektorom. Bila je i prva koja usklikne
- Ivane dođi, brzo!- , a u međuvremenu je Marko već držao oružje upereno u nešto na tlu. Ivan požuri dugim korakom, a Jane ga pokuša pratiti. Šok. Na zemlji u gomili otpada koji je dogorijevao bio je stvor. Humanoid. Sa nekakvim čudnim oklopom. Sa rukama koje su bile nekakve bioničke proteze. Sa uređajem sličnim onome za noćni vid, ali ugrađenim u glavu. Jane okrene glavu kada vidi dva velika reza preko oklopljenih prsiju iz kojih se cijedila crna tekućina.
- Joško-, pokrene se Ivan,- pregledaj okolicu. Ima li još ovakvih stvorova?-, a onda vrati pogled na tijelo ispred sebe. Jane je u međuvremenu svladala gađenje i čučne, izbliza promatrajući humanoida.
- Ovo je spoj čovjeka i mehanike. Kao iz znanstvenofantastičnih serija. Možda je sve ovo zamka. Navukli su nas ovdje…- govorila je Jane, a Ivan samo podigne ruku.
- Marija montiraj radar i detektore. Ne smijemo biti iznenađeni. Ovdje nema zaklona protiv Catoholika…a ti Jane, ovo nije sa ovoga planeta. Kada bi imali samo dio ove tehnologije koju smo vidjeli, Catoholici bi nas pojeli za doručak, a objesili ostatke za ručak. Zato ljudi,- podigao je glas, svi se okrenu,- skupite sve što izgleda upotrebljivo, na gomilu, blizu Marije. Nemamo puno vremena. Ono što smo vidjeli ovdje, sigurno su vidjeli i Catoholici!-
Idućih pola sata je bilo dovoljno za stvaranje impozantne gomile pored Marije koja je još prevrtala jednu kutiju u ruci. Prvu na koju je našla.
- Jesi li što otkrila?- upita je Ivan, prekidajući je u razmišljanju.
- Oružje. Nevjerojatno oružje. Alate. I ovo!- pruži mu kutiju.
Duguljasti sjajni, savršeno ergonomski oblikovani predmeti sa malim ekranima. I okidačem. Ivan u trenu uzme predmet, zaveže ga uz komad grane i navuče komad tankog konopca iz naprtnjače uz okidač. Oružje postavi na desetak metara od sebe i legne u zaklon povlačeći konopac. Blistava zraka pogodi drvo u daljini i prelomi ga uz prasak.
- Ovo radi !- usklikne i pogleda na ekran. Tamo se vidio cilj, mjesto pogotka, nekakav pokazivač energije…sve.
- Ovim ćemo Catoholicima polupati one helikoptere. Odličan ulov. Ima li još toga?- upita Mariju, ali mu ona ne odgovori. Samo ga grčevito uhvati za ruku i pokaže prema nazad. Prema mjestu gdje je bio humanoid. Koji nije ležao.
Ustao je i držao Jane ispred sebe. Oklopljene ruke su joj stezale ramena. Glava se polako okretala, prateći sve ciljeve istovremeno.
- Jakša, vidiš li ovo?- upita Ivan tiho.
- Vidim, Imam čist hitac.- odgovori snajperist sa drugog brda.
- Pucaj onda!- procijedi Ivan kroz zube i ugleda , samo trenutak nakon toga bljesak nečega zelenog oko humanoida.
- Ništa. Ima nekakvo polje oko sebe. Nešto zeleno. 12,7 mm probija oklop, a njemu ništa, Ivane!.-..skoro zaplače od nemoći Jakša.
Iz šake izlete duge igle i zabiju se u Janein vrat, ona krikne posrčući, a Ivan, koga su svi pogledavali, čekajući zapovjed, zgrabi novo oružje, pogleda na ekran nišana i pritisne otponac. Prasak. Skoro eksplozija zelenog polja, a onda se humanoid polako sruši uz metalni zveket. Jane padne pored njega, onesviještena, krvareći iz vrata. Svi pritrče tom mjestu, odvoje je od stvora, a Ivan izbliza «spraši» još nekoliko hitaca u zadimljene ostatke.
++++++++++++++++
Točno prema planu helikopteri Catoholica, čiji su radari vidjeli pad dolazili su na ovo mjesto. Lažna radilica se raspala (mada bi Zemljani uvidjeli kako je radilica puno tvrđi protivnik da je bila prava), a Jane, iako je malo propatila, imala je opravdanje za nove «moći» kojima su je opskrbile nanosonde. Igra može početi!
ponedjeljak, 26.06.2006.
Koliko je to....1%
Nova logorska vatra. Novi zakloni, novo jutro…sve je novo. Novi miris znoja nakon teškog hoda. Novo sunce koje se pojavljuje iza brda…ili možda planine, Jane to nije mogla procijeniti.
Kao da su cijelu noć odmarali, ovi gorštaci-gerilci su prvo osigurali prilaze, postavili stražu, nekakav ometač, i tek nakon toga povukli se u «škrapu» kako su nazivali rupu u stijeni, dovoljno veliku za sve. Ona bi to prije nazvala pećinom, ali nema veze. Bila je na sigurnom, ma kako se to zvalo. Oči je mogla držati otvorenima još koji trenutak, a onda je jedna kamena ploča počela izgledati kao savršen ležaj, ona klekne, legne….i zaspe….
Buđenje je bilo ugodno, mirisom kave. Oko njih mrak. Vidjela je Ivana, Marka, Jakšu…nije bilo Marije, ni one druge dvojice kojima nije znala ime. Dovukla je bolne noge do vatre, muškarci joj naprave mjesto, dodaju kavu, i stave granu sa pečenim mesom ispred. Sve tako prirodno, bez puno riječi.
- Pitala si sinoć o našim ciljevima? Želiš li i dalje saznati nešto o njima?- upita je Ivan, a druga dva para očiju se radoznalo okrenu prema njoj. Ona samo klimne. Potvrdno.
- Odvajanje Crkve od Države. Ukidanje poreznih olakšica Crkvi. Osiguranje socijalne zaštite za sve. Zdravstvena zaštita za sve. Vraćanje državnih «poklona» Crkvi u ruke države. Ukidanje crkvenih gospodarstvenih savjetnika….pri tome želimo potpunu slobodu vjeroispovjesti za sve građane i vjere. Crkvu treba odvojiti od školstva, medija, i upravljanja, i treba se ponašati kao svaki drugi gospodarski subjekt, plaćati poreze i osiguranja, poreze na imovinu i sve ostalo što opterećuje «normalne» stanovnike. Borimo se za državu u kojoj vjera nema monopol nad životom…-
- Kako stvari stoje, puno prije bi vam uspjelo maknuti se odavde. U Francusku na primjer. Mogla bi srediti da prevezemo cijelu grupu, tamo dobijete azil, i nastavite sretno sa životom…na sigurnome…- između dva zalogaja će Jane.
- Ne idemo odavde. Ovo je naša zemlja. Možda nije tvoja borba, ali naša je!- usklikne Ivan, i ostali glasovi potvrdno zabrundaju.
- Pa za sada je i moja borba. Vidjela sam što su pokušali noćas, ali mi nije bilo jasno…zašto niste pucali i na drugi helikopter. Mogli ste, bili su u zasjedi…-
- Znaš li tko je bio u drugom helikopteru?- upita je Ivan dodajući joj komad kruha.
- Vojnici?- bila je malo zbunjena.
- Catoholička mladež sa kamerama. Njih šalju u pratnji napadačkih letjelica. Oni snimaju napad i to utovare u propagandni program. Ono noćas je bio direktni prijenos…. Snimili su i kako smo raznijeli helikopter, i odradili odličnih par minuta propagande koju su ljudi morali gledati, pod prijetnjom «novčane pokore»!-
- Nije bilo vojnika? Pa ti Catoholici, kako oni misle ratovati s vama?-
- Pa tome možemo zahvaliti ulasku Horvatske u NATO. Europljani su zaključili, nakon tog davnog rata, kako je potrebno svima ovdje «izvaditi zube», pa su to i uradili. Horvatska vojska je postala transportna jedinica, sa gomilom starudije, i nešto helikoptera, a Catoholici su škrti na svemu, pa i na opremi za svoju vojsku. Zapravo kada su uništili privredu i smanjili dotok turista, smanjili su i financiranje vojske toliko da im možemo bježati…oslanjaju se na tehnologiju označavanja i zastrašivanje, to je jeftinije!-
- Zvuči ranjivo. Čudila sam se kako mala grupa kao što ste vi…ima vas pet-šest…uopće može bježati…- popratila je ovo Jane sa gutljajem odličnog Horvatskog crnog vina.
- Ima nas puno više, ali održavamo veliki razmak, kako bi smanjili gubitke,- nasmijao se Ivan,- to je Markova ideja. U ovom trenutku, mislim kako nas na par kvadratnih kilometara ima oko šezdeset.- dodao je ponosno.
Jane zamukne probavljajući i hranu i informacije. I jedno i drugo su bili bolji nego što su trebali biti, obzirom na malu skupinu u kojoj se nalazila. Počela je osjećati čvrstu vezu, organizaciju, nekakav sustav koji je ovu malu grupu činio vrlo opasnim društvom. Onda joj padne nešto na pamet.
- Što bi se dogodilo kada bi onemogućili propagandu? Tu novčanu pokoru? TV programe? Komunikacije?- nabrajala je još uvijek razvijajući maglovitu ideju.
- Pa to bi bio dobar potez, ali nažalost još nismo razvili tehniku ometanja. Marija radi na tome. Smisliti će ona nešto, prava je genijalka.-
- Mislim kako bi nam Pjer mogao pomoći. Na fakultetu smo izradili EMP bombu od nekih jednostavnih dijelova. Trebalo bi ga kontaktirati i može nam poslati nacrte i planove…- rekla je pokušavajući se sjetiti svih podataka i telefonskog broja tog šarmantnog Parižanina.
- Samo daj broj. I gledaj kako to izgleda kada naši prijatelji Catoholici raznesu lutku sa lažnim tagom, nakon što obavimo poziv,- rekao je Marko, na što su se svi nasmijali.
++++++++++++++++++++++
Ovo sam promatrao na ekranu ispred sebe i čudio se ćelavcu, Ivanu. Svaku njegovu riječ sam analizirao, procijenio, proučio. Otkrio povezanost sa drugim grupama, koja mi je do sada promakla, taktiku, znanja. Odličan protivnik. Zapravo, jedino što me smetalo bio je izračun mogućnosti. Cijela ova grupa nije imala priliku za pobjedu. Nikakvu. Negdje oko 1%. Premalo.
Mislio sam i o tome da im pomognem. Bez asimilacije. Opremim Borgovim oružjem. Da pokucaju na vrata Sebora, ali nikako, ni to ne bi bilo dovoljno…treba mi prilika gdje ti ranjivi stvorovi postižu uništavajući učinak…ali kako?
subota, 24.06.2006.
Nova nada.........
- Kapetane, Warp core je nestabilna. Anomalija na Suncu izaziva nestabilnost temporalne prirode. Postoji opasnost za utjecaj na prostor oko Kocke.-
- Pokrenite pogon, idemo u orbitu, to je jedino što možemo dok traje flux…-
- Što ćemo sa Zemljanima? U tijeku je napad na njih…-
- Imaju veće šanse u borbi sa Catoholicima, nego ako naš pogon eksplodira u njihovoj blizini…- odgovorim, ali mi je pogled ostao prikovan za strateški ekran i sliku iz kampa. Možda posljednji put gledam ekipu koja bi mogla spasiti Borga Budućnosti…
+++++++++
Jane je zbunjeno pogledala Mariju koja je donijela neki uređaj Ivanu. Ovaj se brzo pokrene, i bez riječi, znakovima, uputi ljude prema već pripremljenim zaklonima. Oni, mirno i u tišini zauzmu položaje, dvojica stave i naočale za noćni vid i počnu tražiti cilj u noći.
Ivan se, naoružan raketnim bacačem vrati do Jane.
- Počinje napad. Mislili smo kako će pričekati bar još koji dan…-
- Napad? Pa kako znaju gdje smo? Kako ti to znaš?,- pitala je Jane zbunjeno i zabrinuto. Nije bilo panike u njenom glasu.
- Svaki zatvorenik je tijekom sna anesteziran i stavljen mu je radio čip u nadlakticu. Usput i onesposobe živce u okolici rane, a to prikriju modricom od udarca. Čip je neaktivan, i nema vlastito napajanje, ali je cijeli teritorij Hrovatske pokriven generatorima pingova. Signal pinga dođe do čipa i on se odazove, malom snagom, ali je to Catoholicima dovoljno. Na taj način prate neprijatelje i zatvorenike. Sada se tvoj usadak aktivirao i znamo na osnovi pingova odakle dolaze….-
- Znači ja sam izdala…žao mi je!- pokušala se prilagoditi novom saznanju.
- Nisi. Pripremili smo se mi za ovo, i nismo ti vadili čip. Spremni smo. Ti se prikrij u mom zaklonu, i to je to. Nikada do sada nisu poslali u potragu više od dva helikoptera…- odgovori Ivan i pomogne joj u uvlačenju u minijaturni kameni usjek, njihov zaklon.
- Dva helikoptera. Jedan transportni, jedan napadački, daljina 1300 metara…- čula je iz slušalice. Ivan podigne lanser, upali nišan, i počne pratiti njoj još nevidljiv cilj u mraku.
- Jurišni dolazi prvi. Simuliram tag!- bila je to Marija, i tek sada Jane ugleda crnu sjenu koja se zaleti pored njih, i bljesak rakete koja poleti u noć. Taj helikopter bi je ubio bez milosti, u potpunoj tišini., ali ovaj put, simulirani tag je bio na nekoliko stotina metara od nje. Ivan poravna nišan, i u trenutku eksplozije rakete koja je pogodila zemlju, iz lansera lizne dugi mlaz. Niti deset sekundi nije trebalo raketi da pogodi napadača u nezaštićeni rep. Eksplozija.
- Ivane, ovi drugi se povlači, oćemo i njega?-
- Nemoj, dosta je krvi za večeras, ali moramo odmah odavde. Idemo…,- gurne Jane vani i ona zbunjeno pogleda u praskajuću olupinu nekoliko stotina metara od njih.
- Nisam ni sanjala kako je to ovako… brutalno.- šapne, dok joj je Marija nekim uređajem prelazila preko nadlaktice. Osjetila je žarenje, jako je zaboli, ali kada se trznula, Marija samo nastavi svoj posao.
- Moram ti spaliti tag. Miruj.- dodala je i nakon nekoliko sekundi bol nestane.
Gerilci se prikupe, ponesu svoje zalihe i krenu brzim korakom u noć.
+++++++++
Ostao sam zapanjen. Formacija obrane obrnuto «V» prema napadaču. Smirenost. Planiranje. Zamka sa lažnim signalom. Nedostatak panike. Nedostatak nepotrebne agresivnosti….. sve me ovo ispunilo ponosom. Ćelavac je ono što tražim. Vođa.
Jedna od mojih radilica pošalje izvještaj o stanju pogona, i ponovno se spustimo u nisku orbitu. Moje «oči i uši» ponovno su bile na strani progonjenih, ali zapravo sam se pitao, koliko im ja trebam…i opet iskrivljena grimasa na mom licu, nešto što ljudi nazovu osmjehJ
petak, 23.06.2006.
Indoktrinacija...ili na putu do istine
Sa gerilcima , u prirodi, pored nevelike logorske vatre. Marko je donio deku i vojničku košulju. Pojela nekakav mesni narezak, koji je donio uz komentar :- Odlično je , od Gavrilovića je!- (volimo Hrvatsko:-P)
Sada malo smirenija, napunjenog stomaka, obrati pažnju prema središtu grupe. Ivan, ta ćelava glava koja isijava toplinu za ljude. Riječi su mu tekle i jednostavno grijale svakoga u blizini. Ona je bila jedini stranac, ali Hrovatski je naučila dovoljno dobro, kako bi pratila razgovor. Naposljetku, nije izdržala nego postavila pitanje:
- Nije mi jasno kako se dogodilo, ova zemlja je nekada bila zemlja turizma, ali sada…. Kako su vas okupirali Catoholici?-
- Smjesti se bliže vatri. Prva lekcija, večeras. – nasmijao se Ivan, i malo se bolje namjesti na smiješno malom tronošcu od drva.
- Prije dosta godina ovdje je bio rat. Tom smo ratu zahvalni jer je ostalo dosta skrivenog oružja i streljiva, ali, taj rat je bio samo paravan za jednu veliku pljačku. Tisuće su ljudi izginule, ili stradale, a njihovim idealima su se okoristili lopovi, i tada je sve počelo…-
Jane se malo bolje namjesti osjećajući kako ledeni vjetar vlada svuda osim u ovoj maloj grupici uz vatru.
- Odmah iza rata i jednog još većeg zla nazvanog privatizacija, došli su u Hrovatsku, i stranci. Čini mi se kako su nekakav monetarni fond i trgovinska organizacija postavili ultimatum Seboru o obustavljanju kredita, ukoliko se ne naprave tražene izmjene. I Sebor, koji je i sada isti, kao i tada, pristane na sve i započne pakao. Ti fondovi i banke su tražili smanjivanje troškova države, a troškovi su smanjeni, ukidanjem zdravstvene i socijalne zaštite. I ni tada nije bilo nemira. Zapravo, zemlja je već bila mrtva, ekonomski i socijalno.
- Ali kakve to ima veze sa Catoholicima. Oni vam sada vladaju. Kako im je to uspjelo?- zainteresirala se Jane.
- Catoholici su objavili svoj program. Jedan radnik za jednog umirovljenika. Moralna obveza je postalo preuzimanje brige o starijima i nemoćnima. Potpišeš papir i postaješ skrbnik, doživotno. Zvučalo je dobro, ali u pozadini je bio podmukli plan. Radnika je bilo premalo. Catoholici su tada objavili kako oni mogu prihvatiti neograničen broj ljudi koji su ostali bez državne skrbi, a zauzvrat su tražili prijepis imovine nakon smrti, ili udio u imovini onih koji bi inače baštinili starce, u ime troškova uzdržavanja, samo simboličnih 5%!-
- Tu još nema zdravstva? Ali pričaj…sada me baš zanima!- nasloni Jane svoje lice na šake i uporno nastavi slušati.
- U nepunih dvadesetak godina catoholici su na taj način ušli u svaki Hrovatski dom. Minimalno je bilo 5%, ali puno češće i do 20%, pa i više. Iz toga je slijedio zakon o zaštiti imovine i osnovan je Zbor savjetnika. Uvedena je obveza, kod bilo kakvog rizika savjetovati se sa catoholicom oko nekakvog materijalnog poteza. Vrlo brzo, na osnovi tih «ispovjedi», catoholici su uništili sve poduzetnike koji im nisu bili po volji, a one koji su im odgovarali pogurali su naprijed. To im je donijelo i zakonsku vlast. Sve su to promatrale banke, monetarni fond, i trgovinska organizacija, tek s vremena na vrijeme negodujući, ali uglavnom zdušno podržavajući «promjene»….-
- Uuuh, malo mi se spava. To sve zvuči tako konačno. Pa kako ste se vi pobunili?-
- Svi ovdje, uključujući i tebe su pobjegli od Catoholičke Inkvizicije. Slabo nas čuvaju, i u biti im trebamo kao razlog za povećavanje vojske i još jaču represiju. Oni nama trebaju kao izvor zla protiv kojega se borimo…stara kombinacija, jin i jang.-
Jane se podigne na ukočene noge i počne gestikulirati.
- Kako ste vi …čudni! Bez nemira, bez pobune, dopuštate da vama vladaju, žene su obespravljene, ljude ubijaju radi drugačijeg načina života…a sad i vi ….pobunjenici…nitko mi ne govori, što ako izborite svoj cilj…što onda? Promjena vlasti…promjena čega?- ushodala se oko vatre, i sva lica su bila okrenuta njoj.
- Imamo i planove i ciljeve, Jane,….sjedni molim te- odgovori na to Ivan i nastavi…- program zdravstvenog je bio jako brzo riješen. Liječnici su jednostavno prestali dobivati plaće. Odmah su se preorijentirali na pacijente sa dubljim džepom, a one siromašne su preporučili Gospodu,- napravio je stanku,- jeba im pas mater! …., po catoholičkom nauku. Nije dugo prošlo, liječili su , i to dobro, samo one sa Catoholičke liste. Ostali su služili kao dokaz Darwinove teorije o preživljavanju najjačih, pa tako i moja mater. Nisu joj htjeli operirati slijepo crijevo. Jer nije prepisala Catoholicima niti jedan postotak svoje imovine……………….
U ovom trenutku senzori na kockici prikažu dolazak dva napadačka helikoptera…ali o tome u drugom nastavku. Borg s vama:-P
četvrtak, 15.06.2006.
Dobar dan...za novi početak
Jane je već danima u središtu moje pozornosti. Možda bi i promijenila svoje ponašanje kada bi znala. Sonde šalju podatke o njenom tijelu, snimači šalju cijele holo prikaze, ton je savršen. Pravi Big Borg.
Sa druge strane planina, isti nadzor imam i nad ćelavim. Nadzirem njegovu grupicu, skupljanje oružja kojega iskapaju iz nekog skrivenog «bunkera», traženje streljiva, traženje hrane… Moja je vještina strpljenje, a vremena ima, još barem tri stoljeća.
++++++++++++++++
- Gospođice Jane Oswald, u ime RCH (Republica Catoholic Horvatska), osuđujem vas na godinu dana zatvora u Središtu Božjeg Milosrđa u Lepoglavi. Kao otežavajuću okolnost vam navodim vrijeđanje majke Crkve i božjeg Reda, u vašem iznimno nasilnom, i za žene nedozvoljenom obraćanju naciji tijekom prijenosa…. Slijedeći!-
Jane je izgledala čudno. Teško je pridodati opis izraza lica kada je to s jedne strane užasnuto a s druge strane bijesno. I prije svega zbunjeno. Pa odvjetnik kojega je dobila po službenoj dužnosti je spominjao uvjetnu kaznu. A sada, zatvor! Malo joj se zamagli, ona posrne, a jedna snažna ruka je uhvati ispod lakta. Okrenula se prema izvoru te snage i skoro izbacila doručak od smrada koji je izbijao kroz njegova usta. A i taj stisak nije bio baš dobronamjeran. Njegov je pogled prodirao kroz odjeću. Ona se strese, odbacujući njegovu pomoć. Teturavo je išla dalje sama. Tome joj zasigurno nisu pomagali lanci na nogama i lisice, ali su možda ovdje takvi običaji prema strancima, tko to zna. Sa ljubavlju se sjetila svog Pariza, i slobode koja je vladala na ulicama cijelo njeno djetinjstvo. Sloboda vjere, nacije….uh, dok je tako bludila po prošlosti zatvore je opet u smrdljivu ćeliju.
++++++
- Divlja mačko, spremi se. Idemo na put.- stražar je zveckao ključevima i otvarao vrata ćelije. Jane se podigne, ukočenih zglobova. U ovim zatvorima nisu skidali lance. Posrnula je kada je pogura kroz tamni hodnik, i skoro oslijepila od jutarnjeg sunca. Pokušala je, bezuspješno zaštititi lice, a onda rezignirano uđe u furgon sa rešetkama.
- Ti vozi, i ne obraćaj pažnju. Možda se divlja mačka i ja malo zabavimo.- zlurado je čuvar dodao svom kolegi vozaču, a onda značajno potapšao nogavicu dugom «odgojnom palicom». Pogled mu je opet bio na njenom tijelu, pomalo pekao svojom bezobraštinom, a više uznemirujući svojim nagovještajem.
+++++
- Ivane postavili smo mine. Šta ćemo sada?-
- Jesi li povukao električne detonatore? Jesi?,- Ivan pogleda svog suborca, koji kimne,- Idemo u zaklon. Za koji sat bi trebali doći oni sa transportom zatvorenika…imamo još malo vrimena za pripreme.-
- Marko, jesi li postavija kamere?- upitao je Ivan, malo zadihano, skrivajući se u šiblju.
- Dvije, kako si rekao. Jedna je točno ispred, a druga malo sa strane. Vidit će se cijela akcija. Oćemo li ih samo zaustavit, ili ćemo pokušat i oslobodit zatvorenike?-
- Ako bude mali furgon možemo pokušat. Prošli put su vidili mine prije, pa nije uspilo, ovaj put bi mogla bit i pratnja, ali ako nalete, onda bi mogli navalit. Imate svi oružje?-
- Postavila sam petarde tamo gdje si reka.- pridružila se Marija, Markova žena, koja se pridružila ovoj skupini, na isti način kao što su sada pokušavali.
- Dobro, sada neka Jakša ode još malo naprid, kako bi nam moga javit, sada se svi malo smirite, bit će vrimena za živce!- i Ivan prvi poslušavši svoj savjet legne na deku i odmah zaspe.
- Jeba te, je mu triba puno za zaspat. Ka da ga nikad nije strah!- Marija je komentirala ćelavca na deki, i pomakla se malo dalje, u sjenu. Koža joj još nije navikla na divlje Horvatsko (ozonsko rupasto) sunce, i crvenilo koje je tako lako ostajalo na nezaštićenoj koži.
++++
Ovdje sam se ja malo umiješao. Moje radilice su izračunale snagu eksploziva, očekivanu brzinu furgona i ostale parametre i brzo popravili sitne pogreške, koje su mogle dobar plan pretvoriti u olupinu. Dovukli smo i Kockicu skoro pa iznad toga mjesta i čekali. Spremni na sve.
+++
- Ivane evo ih. Mali furgon. Samo dva čuvara!- uzvikne Jakša i počne pratiti cilj kroz svoj snajper.
- Pazi na moj znak!- šapne Ivan držeći detonator u ruci. Furgon je došao do mine. Prasak. Eksplozija je raznijela gumu, i odbacila vozilo u stranu. Samo nekoliko trenutaka je bilo na dva kotača, a onda se uz jak tresak izvrnulo na bok. Mala skupina se izvuče iz zaklona i krene niz padinu.
++
- Divlja mačko, kako ti je ono ime?- debeli čuvar je otkopčavao košulju i olabavio kravatu. Janeina košulja je već rasparana na nekoliko mjesta. Način kako je držala ruke je govorio kako je «odgojna palica» već upotrijebljena. Čuvar bez razloga udari palicom po njenoj nozi i kada je jauknula, zadovoljno se naceri.
- Do Lepoglave ima još dosta puta. Omekšat ćeš ti…divlja mačko!- Odjednom prasak. Vozilo se zanese. Jane poleti prema čuvaru koji zbunjeno okrene masivno tijelo u stranu. Pružila je obje ruke naprijed, izvila se i dočekala sa oba koljena na njegova prsa. Vozilo je bilo na strani čuvara, klizalo, uz riku metala u trenju, a Jane je uzela palicu iz čuvarevih ruku i zabila mu je u stomak. Sada su svezane ruke, koliko sputavajuće, toliko jače u udarcima, mlatile po čuvaru koji je samo pokušavao spasiti lice od udaraca. Dok ga je gazila koljenima, možda je imao i priliku na pogled prema poprsju koje ga je do maloprije zanimalo, ali…sada mu jednostavno nije bilo do toga. U našoj analizi nikako nismo mogli naći relevantni podatak zašto je došlo do takve promjene? Ah vi ljudi ste baš tako ćudljivi , i nasilni.
- A sad ćeš majmune vidjeti, šta ova palica može!- govorila je na francuskom, pijevno, kakav je to jezik , Jane. Njene ruke su u skučenom prostoru zabijale palicu po policajcu koji se već pretvorio u slomljenog kukavicu, pred ovom iskonskom silom. Cvilio je!
Odjednom nekakav zvuk. Jane se okrene od svog plijena i onako pognuta, i vezana zauzme stav prema vratima koja su se otvarala. Očekivala je drugog policajca, zamahnula palicom i pokosila prvoga koji je otvorio vrata. Marko se bez riječi sruši i Marija zamalo zapuca u furgon. Ivan je zaustavi.
- Bez prolivanja krvi, Marija.- i otvori drugo krilo vrata držeći pušku prema unutrašnjosti. Šok. Ugledao je ženu. Sa palicom u ruci koja je gledala prema njima, napeta poput strune. Vezane ruke i noge. Zatvorenica….u trenu postane mu jasno kako je ona gomila iza nje bio čuvar..
- Polako, polako…- spustio je oružje i podigao obje ruke. Marija je pomagala svom mužu da ustane, zabrinuto gledajući modricu koja se već jasno vidjela.
Jane shvati kako su ovi ispred nje nekakvi …gerilci. Nije znala ništa o nekakvoj gerili, ali…ćelavi je spustio oružje i digao ruke. Ona zakorači nazad, odmjerenim zamahom odvali čuvara po glavi i ispusti palicu. Zatetura prema vani i ćelavi joj pomogne da iziđe na sunce. Pogledala je prema tim zabrinutim i dubokim očima, zbunjeno promrmljala nešto na francuskom, a onda se napokon opustila dopuštajući svojim nogama da popuste. Zaplakala je od muke tresući se. Primijeti kako jedan od gerilaca dolazi sa ključevima, kroz maglu ga je vidjela pored nogu, pružila ruke, i napokon bila slobodna! Osvrnula se oko sebe, rukavom brišući oči, i ponovno pogleda po šarenoj skupini oko sebe…
+
- Radilice Navigator, osiguraj ovo područje dok se ne maknu sa ceste. Želim stalni nadzor. Idem na odmor u ostavu, Kocka je tvoja!-, smijao sam se u sebi postavljanjem ovakve hijerarhije u Kockici, ali me navigator uvijek znao razveseliti sa :
- Aj, aj sir!:-)
utorak, 13.06.2006.
Pitanje...i odgovor
- Gospođica Jane Oswalds? – oslovio ju je mlad i preplanuo muškarac. Ona svrne pogled sa koktela ispred sebe, a on nastavi – Catoholic Television, želio bih vaših par riječi glede događanja koja su promijenila Vaš svijet!-
- Koja događanja?- zbunjeno je pomakla kosu sa čela, tek sada primjećujući kako iza ovog mladca dolazi cijela bulumenta kamermana, i inih pomoćnika.
- Prst sudbine sručio se na ovu mladu i preplašenu ženu. Prije tri dana avion kojim je pilotirao njen suputnik, srušio se na jedan od najzabačenijih otoka u Kornatima. Sada je ova mlada žena ispred nas, i molim je da svojim riječima opiše svoje stradanje i osjet Božje Volje, koji joj je omogućio da opet bude s nama…- izgovarao je uvod mladi Catoholic.
- Niste u pravu. Nije upravljao muškarac, nije Pjer, nego ja. I nije bilo nikakvog Prsta Sudbine. Imala sam izbor udariti u otok, ili pasti na pola puta do kopna. Odabrala sam…-
, govorila je smireno, iako ju je bolilo rebro, mrštila se, ovako poluokrenuta.
- Nemojte tako samosvjesno Jane. Naši gledatelji žele istinu, a vi im spominjete svoje pilotiranje i izbor. Pa svatko u ovoj zemlji zna, kako je jedini izbor Volja Njegova, a sve ostalo je privid. Ispričajte nam o tome kako su vas izvukli iz aviona, i kako ste nakon toga doživili viziju. Bez straha i srama, naši gledatelji to žele…-
- Kakvu viziju? Tko je izvukao mene? Odakle vam te gluposti?-, svima koji su poznavali Jane, i njenu prirodu, znali bi za vulkan koji se probija kroz savršenu dikciju, ali ovaj mladi i nacifrani novinar…to nije znao.
- Nemamo puno vremena. Trenutak kada ste zahvalili Bogu na životu, na koljenima ispred aviona, to je ono što želimo doživiti i mi, i ostali gledatelji HCTV-a-, novinar joj se unese u lice.
Jane ustane sa stolice, smiješak za kamere, a onda…lijevi aperkat za novinara. Nije uspio ni zateturati, desnica je već bila u njegovom pleksusu. Pao je uzimajući dah, i počeo se udaljavati na koljenima, rukama odmahujući prema njoj. Cvilio je.
- Ja sam upravljala avionom, ja sam napravila izbor, i ja sam vadila prijatelje iz olupine. Nije me srušio ničiji prst , niti sam ikome zahvaljivala na preživljavanju. Možda je to u ovoj zemlji čudno ali ko vas jebe,…a ti crve, ako mi se opet približiš, klečati ćeš kako nikada nisi klečao…i molio- dodala je ovo okrećući leđa kamerama. Pogleda zamišljeno oderani članak na ruci, posiše krv, i drugom rukom uzme čašu. Odsjaj reflektora. Okrene se: - Majmune, gasi to!.- i sadržaj čaše poleti prema kameri.
Konobar staloženo donese drugi koktel, kao da mu je odobravanje titralo u očima.
Petnaest minuta kasnije desetak dobro opremljenih policajaca odvelo je Jane u zatvor. Otišla je bez otpora.
Odgledao sam ovu scenu u direktnom prijenosu i zadovoljno uzdahnem. Odličan izbor. Zapravo mogao sam je u svakom trenutku i zaštititi. Nanosonde su je mogle okružiti Borgovim poljem, ali ovako je bolje. Princip minimalnog upliva, Borgov princip…moje pravilo.
ponedjeljak, 05.06.2006.
Koliko je to 1/beskonačno?
Odgovarajući na ledenu, postavio sam formulu istine, i počeo filozofirati u svojoj glavi. rezultat te mentalne dijareje imate priliku vidjeti, možda mi popravi prosjek čitanja:-)
Što je to 1/ beskonačno?
Vjernici kažu jedna je Istina razbijena na zilijarde komadića. Matematički gledano to je 1/beskonačno, a rezultat je 0? Jesmo li mi to okruženi nepostojanjem istine? Ili okruženi laži, čiji je jedan infintenzimalni dio istina? E tu sam se izgubio.
Kao nekakav moderni ateist (ili kažu agnostik), meni je potraga za istinom isto što i potraga za Svetim Gralom. (vezano za Da Vincija, naravno). Ja moram spoznati, opipati i potvrditi, možda i ponoviti, a onda mogu i vjerovati.
I sada. Jedan u beskonačno je nešto jako blizu nuli, ali nije nula! Teži tome, ali ta iskrica postojanja se opire, i tu je svuda oko nas. Temeljna istina za kojom se traga. Zamišljeni pojam.
Vjera počinje kada se ta iskrica proglasi savršenom, nedjeljivom, potpunom i cijelom. I zato sebi uzima za pravo "usmjeriti" ljude na traženje istine nekim točno određenim putem, običajem, postupkom...
To ne prihvaćam. Zašto se i Istina ne može dijeliti?. Svaki njen djelić se odnosi na određeni dijelić materijala, tvari ili energije . Onda bi zapravo plivali u beskraju malih istina, koje su opet nastale od jedne, ali sve zbrojene (beskrajno ih ima, i jako ih je teško zbrojiti) daju Istinu?!
Zašto to govorim? Zbog načina! U potrebi ljudskog bića je radoznalost. Mi volimo tražiti. Tražili istinu ili laži, zapravo je svejedno. Uvijek nalazimo onaj sitni mali dio Istine u svemu. Pronjušimo, pregledamo, prožvačemo, zapamtimo i idemo dalje. Milijarde nas. Svaki dan. Kao beskrajna horda. I ne znajući što, tražimo. Gomilamo naše blago, zaboravljamo, i opet tražimo...Smisao u traženju...uvijek ima smisla. Traženje kao život...Prestaneš tražiti, stagniraš i umireš, ...tražeći evoluiraš i napreduješ. Živiš.
I kojeg onda ima smisla "utjecati se", "moliti se", "patiti za" istinu, kada ćeš i sa tom patnjom, i bez nje, tražeći, doći do spoznaje (jednog sitnog komadića istine), koji će te ispuniti, sve dok ga gladni um u lovu na novi sočni komadić istine, ne zaboravi....
Kojeg smisla ima svoj život podređivati drugima, radi vjere, nacije, religije i politike, kako bi netko "svoj dio istine" dijelio sa vama, a vi ste sami do traženog dijela mogli doći sami?
Kojeg smisla ima glad i bijeda, ili trka konzumerista, uništavanje okoliša, najnoviji automobil, kada je svaka od tih Istina jednako mala, i manja, od istine zrna maka na nečijoj ruci?
A sada samo suprotno tome, pogledajte uzbibanu masu ljudi, prirodnih tragača, kako pribrajaju "Istine", udruženi u potrebi traženja, svatko na svoj način, nesputano, gladno za novim plijenom. Ujedinjeni skakavci ovoga planeta, koji žvaču trilijarde istina, svaki put pomišljajući kako je ta Istina koju su ulovili, barem "približna", pa kad ih ne zadovolji, onda opet, skupljaju, žive, i bore se za nove trenutke traženja tih sitnih iskrica prirode. Slobodni da budu ljudi, da budu kreativci, i da svoje ideje nesputano puštaju u prostor oko ovog planeta.... Ljudi u punom smislu te riječi. Individualci okupani u svojim Istinama, onoliko koliko ih mogu pojmiti, i koliko Istinu žele tražiti. Bez straha, kazne i grijeha. Bez limita i dvostrukih morala i mjerila...........
Zanio sam se,... u Istini i za nju. A znam da mi je i priča šuplja. Jedna mala iskrica koju sam ulovio i odlučio podijeliti sa vama nije dovoljna za ovoliko riječi, ali želio sam i želim...podijeliti tu iskricu sa vama. Sretno traženje!
nedjelja, 04.06.2006.
Kolateralna šteta...ili samo sreća
- Radilice Navigator, uputi se u skladište, na zamjenu procesora!-
- Kapetane,….- ponovno je progovorio, pa mu se primaknu dvije radilice sa strane i povedu ga, ovaj put bez otpora…i bez riječi. Nasmijem se u sebi. Na kanalu koji on nije mogao pratiti izdao sam zapovjed da mu se zamijeni govorni procesor, a ne centralni, ovaj njegov glas me iritira…ah blagodati zapovjednika Kockice.
Tek sada, osvježen (napunjen energijom), pogledam razlog zašto me probudio prije "boljeg sutra". Pad aviona, turističkog, negdje na Kornatima… "pa koji ventil (kurac po borgovski), me budi radi ovih kratkih spojeva (pizdarija)!?"- a onda počne hologramski prikaz. I zastanem.
Mjesto pada, Tetovišnjak Mali. Brdo usred mora. Sa točno nekoliko kržljavih drveta, nešto makije i puno kamena. Bez stanovnika. Ima jedan "zidani" objekt uz more, i to je jedini znak civilizacije. I dim. Mala vatra, nije požar.
Holo zumira nekoliko lica. Dva ženska, dva muška. Jedan je ozlijeđen. Noga je u priručnoj udlazi. Jedna od dvije žene drži se za ruku. Moj analizator ljudskog ponašanja me odmah usmjeri na drugu ženu. Ona je zapovjednik ove skupine. Prirodni vođa, koji sada vrti dva štapića se uhvaćenom ribom iznad vatre i zamišljeno gleda prema mraku. Kao da naslućuje kako je snimamo.
Prebacim način u traženje metala, i u trenu pronađem mjesto pada. Skoro sam vrh otoka. Letjelica je odsklizala niz padinu i raspala se. Brza simulacija pokaže kako je za ovo trebalo i dosta sreće, mala pogreška i pali bi u more. Druga točka, sa metalom…splav. Sa nekakvim spremnikom za gorivo, i pokrpljenim čamcem na napuhivanje. Treća točka, iščupana "radio stanica", improvizirana antena… pored pištolj sa "raketama".
Prevrtim snimku svega što se događalo na tom otoku tri dana, i zanimanje mi samo naraste. Alfa, jer sam tako nazvao tu ženu je prva izmilila iz olupine, izvukla onog drugog muškarca, nazvao sam ga Beta, oni su izvukli, Deltu i Gamu. Odmah je pružala prvu pomoć, vadila iz aviona sve potrebno, uspjela ugasiti i mali požar koji je zaprijetio olupini. Nisam mogao vjerovati, ali analiza je pokazala preko 68% učinkovitosti, previše za ljude u kriznim situacijama. Nisu oni, Borg.
Dva dana pokušaja dojavljivanja, rasplitanja situacije, uradila je apsolutno sve što je trebalo. I uspjela bi. Da nije bilo Kockice…. Jer Borg je kriv!
Kako bi ostali skriveni od raznih satelita i špijuna, mi smo samo "milju dvije" od te točke i konstantno ometamo sve komunikacije u velikom radijusu, a na one u blizini praznimo EMP udare. Alfa je vjerojatno udarila u naše zaštitno polje, spržili smo joj komunikaciju, i samo slučajno su preživili pad. Kolateralna žrtva? Ostavim za rješavanje poslije. Imam dobar holo ispred sebe.
I nakon dva dana pokušaja bez rezultata, nije izgubila ni vjeru ni autoritet. Beta nije pokušao preuzeti zapovjedništvo. Gama i Delta su se oporavljali. Ponovno se vratim na sadašnjost i pojačam tonsko snimanje, tiho su pričali:
- Sutra idem, obala je na desetak kilometara odavde…- govorila je engleski. Čisto i naučeno.
- Požuri nazad. Hrane ima još za dva dana. Žak ima groznicu, a ni Ivana nije najbolje.-
- Znam, možda je najbolje da odmah krenem. Prije jutra. Struja ovdje baca prema vani, to sam vidila sa vrha. Dovodim pomoć. Hoćeš li mi pomoći da ubacim "kadu" u more?-
- Ujutro…, i mene gadno boli koljeno… a i tvoje puknuto rebro sigurno boli.., a da ja krenem umjesto tebe, biti će ti napor veslati…-
- Ja sam srušila avion, meni se ovo dogodilo, i svi ste moja odgovornost. Ja idem. U mojoj obitelji rane brzo zarastaju!- rekla je ovo ležerno, ali na povećanju sam vidio grimasu kada se pomakla. Nakon toga je zavladala tišina.
Borg-man sve njene probleme lako riješi. Magnetski levitator, u biti nosiljka za rad po skladištima, kretala se ispod njene "kade", sa puna dva čvora, tek nešto malo krivudajući, kako ne bi posumnjala, onako kako je veslala. Pronašla je pomoć, uputila se nazad, pomogla u svemu što je zahtijevalo njene vještine, i nakon svega, (ovo samo ja znam),... pala na krevet u svojoj hotelskoj sobi i dobro se isplakala.
Alfa, koja je u međuvremenu dobila i ime, Jane Oswalds, dobila je poseban tretman. Bez njenog znanja implatirali smo par nanosondi u jednu posjekotinu. Bez asimilacije. Samo praćenje.
Izvještaj Borgu poslan. Opet optimizam. I jedan dobar plan.
petak, 02.06.2006.
Što je sad...ovo?
Moje svako buđenje je …trenutno. Lažem. Ja sam Borg, ali počinjem raditi tek kada me inicijalno probude….elektrošokom Do tada samo omaglica, čista zbunjoza.
- Je li došlo "bolje sutra"?- upitam gegajući se kroz hodnik.
- Ne kapetane!- začujem odgovor, i kao da me udari prenapon na C5.
- Pa zašto ste me, za ime Borga budili? Rekao sam…- daljnja tirada nije za vaše uši, a nije ni za snimanje na Kockici.
- Pojavile su se nove oznake na "programima", pa smo htjeli…možda je to početak "novog doba", pa da ne propustite….- moj navigator je ponovno promucao. Em govori, em muca…katastrofa od radilice, "personal log, nadnevak 12345.89 zamijeniti"
- Kakve oznake? Federacijske? Kligonske? Romulanske….ili one vrste 8472?
- Ne znamo. Pogledajte!
A na ekranu piše. HCTV1 pregled programa:
09:00 Inkvizicija u Hrovatskoj
školski program CAP 9
12:00 Misa (direktni prijenos) CAP 9
13:30 Villka Marika - serijal CAP 18
14:30 Nogomet Hrovatska- Froancuska
prijateljski susret CAP 9
16:15 Teletubbiblees NCAP 18
16:30 Ispovjed CAP 18
…….
21:00 Iz Sebora CAP 9
22:00 Nemoguća Misija n-ti dio, film CAP 18
23:35 Na Križnom putu, putopis NCAP 99
00:25 Ispovjed CAP 99
Nisam prenio cijelu listu, ali mi se pojavio upitnik, zazujali servo motori dok sam pokušao obrisati znoj sa (metalnog) čela, obični kondezat, ali smeta.
- Jeste li dešifrirali oznake? Jesu li skrivene? Ima li u programima kakva skrivena poruka? Refleksija? Subtonovi? Bilo što?-
- Kapetane, ja znam!- ponosno se javi navigator pokazujući nekakve …šarene listove papira. – Ovdje piše. Catoholic approved za CAP i Not Catoholic Approved za ove druge!-
- A broj?- upitam spajajući se na moju Mrežu svih Mreža!
- Broj godina dozvoljenih za gledatelje!-
- Ha, "Iz Sebora" je za one od 9 godina, odlično…- ponosan sam na razumijevanje "crnog" humora, a onda opet pregledam listu.
- Ispovjed! To mora biti jako popularna emisija kada je svakih par sati na programu!-
- Pa zapravo…dosta je dosadna. Samo Veliko Zlatno Tele sa Križem. 15 minuta, ali je interaktivna!-
- Interaktivna televizija na HCTV-u! Napredak! Kakva je interaktivnost moguća?-
- Pa pojavi se poruka, Oprost Grijeha za : Lista od 1 do 99 Kluna. HCTV tvrdi kako oduzima točan iznos od težine grijeha, sa računa korisnika. Našim istraživanjem smo utvrdili kako su nam sa virtualnog računa skinuli onoliko kluna koliko je pisalo godina, ako je TV bio uključen u NCAP terminu!-
- Polako, polako…a tko ih može "pritisnuti"…natjerati na plaćanje. Pa ni prije nisu plaćali pretplatu.
- Kapetane, pogledajte ovaj isječak iz jutarnjeg programa.-
Ljudi u bijelim kapuljačama, sa natpisom CAP HCTV su nosili plamenobacače, praćeni navalnim vozilima vatrogasaca. Mladi, snažni, vatrom opaljeni vatrogasci su hrabro zalivali šmrkovima susjedne kuće, dok su mlazevi tekuće vatre upadali kroz staklene prozore. Vriskovi, vjerno preneseni u stereo tehnici, otvaranje vrata, i istrčavanje zapaljenih, ekipe hitne pomoći koje gase jedva prepoznatljiva bića, umirujuće poznat lik u crnome, sa crvenom kapicom, koji izgovara molitve i sklapa oči umirućima…
- Ovo je gore od naše asimilacije? Kada je ovo bilo na programu?-
- Ujutro. Dječji program!- odgovori mi navigator pomalo uplašen.
- Kada je ovo počelo?- okrenem se oko svoje osi tražeći sam odgovor.
- Prije tri zemaljske godine….Zemaljska 2006. godina.-
- Pa ovo će potpuno uništiti našu bit. Ovi će uništiti sve "ćelavce" i "poludjele kapetanice" prije nego odrastu… pripremite poruku Unimatrixu-
Ono što sam čuo me zaprepastilo. Navigator se …nakašlje.
- Kapetane, nismo vas probudili zbog ovoga…želimo vam pokazati jedan drugi isječak!-
- Koji? Ovo je bilo više nego dovoljno!- ali se hologram ispred mene promjeni.
Prepoznam Velebit. Šume. Neke još uvijek označene minskim poljima. Nerašćišćene. Naša kamera prati nekolicinu. Skrivaju se. Nose oružje. Pripremaju zasjedu. U daljini se vidi nekolicina transportera bijele boje, sa teškim strojnicama, i natpisom CAP HCTV. Upadaju u zasjedu. Eksplozije. Bijele mantije izlijeću iz transportera, u rukama drže bacače, planina gori…. a grupica koja je dočekala transportere nestaje niz padine. Kamera sa Kockice snima glavnoga. Ćelav, pomalo naborane glave, oštrih pokreta, okreće se i vidim….kapetana! Živ je! Moja potraga je uspjela!
- Dižemo kockicu! Gdje se ovo dogodilo?- navigator je imao točnu lokaciju.
Ono što se dogodilo bijelim mantijama…neću opisivati, spada u Borgovu tajnu. Mi se ne plašimo Suda. Samo znamo jedno. Mi smo našli svoj cilj. Ćelavac će uspjeti obaviti svoje, a ako to donese i malo koristi ovim preostalim pretplatnicima, u vremenu prije asimilacije, to će samo pisati pohvalno u mojoj matrici. Zato…Borg s vama!
Borgova Kocka, 100x100x100m, prostor u koji se preko bezbroj antena slijevaju podaci, ostaje slobodna, sada u orbiti. I sluša…. Neke vijesti govore kako ćelavac pobjeđuje, neke govore kako je uništen, a Borg, Borgman, i ostali….pažljivo motre. S osmjehom.
